Decenije života u strahu od maltretiranja i nasilja za mnoge žene okončaju nažalost tek onda kada budu ubijene. Za dvije, Sanelu i Maidu, život okovan strahom zamijenjen je olakšanjem onda kada su skupile snage da prijave svoje bivše partnere i potraže pomoć.

"Kad sam izašla iz sigurne kuće, da vam iskreno kažem, imala sam malo straha. Kako ću, šta ću? Imam dva malodobna sina s kojim sam iznajmila stan," priča Sanela koja je nakon decenije nasilnog odnosa napustila bivšeg partnera i utočište našla u sigurnoj kući.

Da proces nije lagan kaže i Maida.

"Tako nešto kad se desi treba psihički podnijeti, da s osobom s kojom si živjela petnaest godina, prisiljen si ići po sudovima, ići prijavljivati."

Ove dvije žene iz Bosne i Hercegovine pripadaju grupi od 736 miliona žena na svijetu koje su bile izložene partnerskom nasilju. Njihova imena su promijenjena zbog sigurnosti. Danas, dok pokušavaju da ponovo izgrade svoj put, kažu da je potrebna hrabrost da se napusti partner i stari život. Ali i da je potreban funkcionalan sistem zaštite i veći fokus na rješavanje problema.

Institucije ozbiljnije nakon ubistva Nizame Hećimović

Prema podacima Fondacije Cure u posljednjoj deceniji u Bosni i Hercegovini je ubijeno 70 žena.

No, podaci nisu pouzdani jer ne postoji zvanična evidencija. Ipak, prema podacima koje imaju nevladine organizacije koje rade na sistemima zaštite, broj zahtjeva za zbrinjavanje žrtava u sigurne kuće je u porastu. Naročito nakon što je prošle godine u Gradačcu ubijena Nizama Hećimović.

"Tada je došlo do povećanog broja žena koje su u strahu, koje su zaista vidjele šta se stvarno može desiti, njima se prijetilo na način da će završiti kao Nizama i onda su one preplašene prijavljivale, ali institucije su počele odgovornije da prilaze procjeni rizika," pojašnjava Gorica Ivić iz Fondacije "Udružene žene" iz Banja Luke.

Tokom prošle godine u njihovoj sigurnoj kući bilo je zbrinuto 47 osoba, dok je u prvih deset mjeseci ove godine u istom prostoru boravilo 37 osoba.

Ubistvo žene uživo na snimku na Instagramu tog 11. avgusta navelo je i misiju OSCE-a u Bosni i Hercegovini da pojača svoj rad na spriječavanju nasilja nad ženama.

Tada su, kaže Lejla Mamut iz odjela za rodna pitanja OSCE-a odlučili da rade sa različitim nivoima i strukturama vlasti, te su sa predsjednicama Foruma žena razvili četiri principa djelovanja na sprečavanju nasilja nad ženama.

"Identifikovali smo potrebu da promovišemo princip nulte tolerancije na nasilje na ženama unutar stranaka, da drugi princip bude princip ravnopravnosti spolova, odnosno da stranke poduzmu sve što mogu da promovišu potrebu za ravnopravnost spolova, da kreiraju jednake uslove za muškarce i za žene. I onda zadnja dva principa se tiču već članova i članica partija i stranaka koji su izabrani šta oni konkretno mogu poduzeti kroz parlamente, kroz institucije, ministarstva."

Principi djelovanja su potpisani između predstavnica deset političkih stranaka i foruma žena.

"Niti jedno društvo, a samim tim niti jedna stranka ili organizacija nije oslobođena nasilja," kaže Mamut i dodaje da je ubistvo Nizame Hećimović dovelo o do toga da se promijeni stav političara, političarkli ali i samog društva.

"Shvatili se nekako još više da to nije privatna porodična stvar i da je to i pitanje sigurnosti na kraju dana, pored toga što je i pitanje i ravnopravnosti spolova i slično. I da se malo uozbiljio pristup i u Federaciji i u Republici Srpskoj vidimo dosta kretnje, dosta inicijativa i za izmjene zakona i za sprovođenje postojećih normi."

'Ovo su jako ozbiljne stvari'

Bosna i Hercegovina je potpisnica svih važnijih međunarodnih sporazuma koji osiguravaju zaštitu od nasilja nad ženama, među njima i Istanbulsku konvenciju Vijeća Evrope koja za cilj ima nultu toleranciju nasilja. Potpisivanjem ove konvencije BiH se obavezala da će, kroz zakone i stvaranje ambijenta sigurnosti, zaštiti žrtve i sankcionisati nasilnike.

U zemlji su također na snazi krivični zakoni, zakoni o zaštititi nasilja u porodici, zakon o zabrani diskriminacije. No, uprkos tome što je Istanbulska konnvencija stupila na snagu još 2014. godine, zakoni nisu usklađeni.

Jedni dio zemlje gdje je došlo do usklađivanja Krivičnog zakona sa odredbama Istanbulske jeste Brčko distrikt. Brčko je sada i jedini dio BiH u kojem je silovanje definisano kao nedostatak pristanka.

Pored toga, u zakon su uvedena i druga krivična djela poput genitalnog sakaćenje ženskih spolnih organa, prisilne sterilizacije, proganjanje, psihičko nasilje, spolno uznemiravanje i prisilno sklapanje braka.

Jedna od inicijatorki izmjene zakona bila je zastupnica iz Skupštine Brčkog Milijana Simić. Sada se nada da će uskoro doći do usklađenosti i sa sudskom praksom, ali i da će doći do poboljšanja sistema zaštite u ovom dijelu BiH.

“Bez obzira koliko su naše institucije spremne, mi nemamo ni prihvatnu stanicu, nemamo ni sigurnu kuću. Iako imamo odličnu saradnju sa entitetskim nivoima i sigurnim kućama, to je ono što Brčkom nedostaje,” pojašnjava Simić.

Također naglašava da žene nisu dovoljno upoznate, ali ni ohrabrene kada su u pitanju prijave nasilja u porodici. I da je potrebno boriti se protiv toga.

"Prvo, kroz institucije, sistemska rješenja, a drugo, upoznavanjem javnosti svih žena na njihova prava i da im pokušamo biti podrška i pomoć u tim situacijama kako bi one istrajale."

Da nije prijavila nasilje, ni Maida ne bi znala kako sistem zaštite žrtava funkcioniše.

"Ja nisam imala pojma da postoji udruženje za zaštitu žena koje imaju probleme u porodici. Kad sam davala izjavu inspektorima, nazvao me je inspektor iz druge opštine gdje sam prvo prijavila i rekao mi da imam pravo na osobu od povjerenja. Ja nisam uopće znala da takve organizacije postoje i da naša država ima takve organizacije i takve osobe i takvo osoblje i kadar."

Da prijavi nasilje policiji Saneli je savjetovala prijateljica.

"Rekla mi je da odem u policiju prijaviti sve to. Rekla mi je ‘ima sigurna kuća, nemoj da se plašiš.’"

Žene često ne znaju koji je prvi korak pri prijavi nasilja, a kako navodi i Gorica Ivić, prisutno je i mišljenje da je to problem koji se mora rješavati unutar porodice. To je pokazao, kaže i nedavni slučaj ubistva žene u Foči.

"On je zvao ćerku i rekao da će je ubiti. Prema onome što znamo ćerka je zvala rođake da nju spašavaju. Da ona nije pomislila da treba zvati policiju. Nego ona je zvala rođake i prijatelje koji ništa nisu mogli u tom trenutku. Kako će on njega spriječiti da on nju ubije? To je mogla samo policija."

Maidin slučaj prijave nasilja, uprkos ispravnim koracima, je bio drugačiji jer su u procesu bile uključene dvije opštine, stoga je i sama prijava bila komplikovanija.

"Ovo su jako ozbiljne stvari ko ih je iskusio. Trebaju puno ozbiljnije prihvatiti te osobe," priča Maida.

"Ja sam bila petnaest godina u tim situacijama i nisam nikada zvala nikoga, ni policiju niti bilo koga drugog. Trpjela sam, trpjela i sad kad sam došla, vi meni kažete ‘idi prijavi gore idi prijavi dole’. To se odmah uzme, ozbiljno se pristupi i ozbiljno se poduzmu mjere."

U potrazi sa sigurnošću Sanela kaže da su joj između ostalog pomogli i policajci.

"Sjećam se vrlo dobro došla sam u MUP, gdje je bio jedan policajac, gdje sam došla da prijavim nasilje. I sa njim sam pričala i stvarno sve sam ispričala. Oči su čovjeku bile pune suza. Ja sam mu rekla ‘ja nemam gdje’," priča Sanela i dodaje da je policajac potom nazvao socijalnu službu.

No, najveću pomoć dobila je, kaže od sigurne kuće. Sada kada je iz nje izašla kaže da se osjeća sigurno.

"Lijep je osjećaj kad si u kući, kad znaš da ti nema niko na leđima da ti ne stvara pritisak kad možeš jednostavno da dišeš, kad nemaš tog straha, kad ti nešto ispadne da se neko drekne, da možeš otići u wc, kako ću reći, izaći da se ne bojiš, da nemaš tog straha."

Teret problema nasilja u porodici kao i zaštite žrtava uglavnom je na nevladinom sektoru. Tu su SOS telefoni, besplatna pravna pomoć i sedam sigurnih kuća širom BiH.

Jedna od njih je i Medica Zenica. Lejla Heremić koja tamo radi kao psihologinja kaže da žrtve nasilja u porodici još nisu adekvatno zbrinute.

"Nedostaje podrška u zapošljavanju, nedostaje podrška u pomoći da se djeca uključe u predškolsko obrazovanje, na primjer, jer majka zaista ne može da isfinansira sve te potrebe."

Uprkos postojećim zakonskim okvirima, Istanbulskoj konvenciji, rodno zasnovano nasilje i dalje sveprisutno. To je u posljednjem izvještaju za BiH naglasila i Evropska komisija.

Kakav je onda politički odgovor na raširenost nasilja?

Za Lejlu Heremić politička podrška je oskudna.

"Najviše se bazira na individualnom nivou i na individualnoj stvari osvještenosti samih političara i političarki."

Jedna od političarki koja se zalaže za promjenu zakona pa i svijesti o nasilju u porodici u Bosni i Hercegovini je Tanja Vukomanović, opoziciona zastupnica u Narodnoj Skupštini Republike Srpske.

Ona je tražila da se Zakon o zaštiti nasilja u porodici i nasilja nad žanama vrati u skupštinsku proceduru kao i da se u Krivičnom zakoniku Republike Srpske ubistvo žene ne tretira manjom kaznom od kazne za teško ubistvo.

"Kolege poslanici iz opozicije su pred predlagali izmjenu krivičnog zakona u kome će ubistvo žene biti tretirano kao teško ubistvo sa minimalnom kaznom deset godina zatvora. Taj prijedlog je odbijen," priča Vukomanović.

Dodaje da je nedavno donesen i Zakon o načinu finansiranja sigurnih kuća, ali da su isplate sigurnim kućama kasnile.

"Nažalost, naša vlast se bavi stvarima kojima donosi političke poene, žive od izbora do izbora i da ova tema nije neki prioritet kojima će se oni baviti," smatra zastupnica.

No, da bi nešto promijenila Vukomanović i njene kolegice ne čekaju ni vlast ni stranačke drugove.

"Prije nekoliko mjeseci smo pokrenuli akciju koja se zove 'Ne moram' i mi smo htjele da pričamo svaki mjesec o drugoj temi, šta sve jedna žena u stvari mora, šta sve ne mora. Prvi dio naše akcije bio je ‘Ne moram da trpim nasilje.’"

U sklopu akcije pozvale su sportiste banjalučke koje imaju klubove borilačkih vještina.

"Oni su ponudili po nekoliko mjesta u klubu i žene su imale besplatne kurseve. Ko se prijavi, mi ih proslijedimo, nije to bilo ništa za slikanje, to je bilo čisto da neka žena bude fizički da se osjeća bolje. Ne mora se ona tući, ali ako se desi moment kad vas neko napadne, tad ne može pomoći ni najbolji zakon na svijetu."

Nakon ovoga planiraju i kurseve grafičkog dizajna i drugih oblasti kako bi pomogli ženama da dođu do ekonomske nezavisnosti.

I Milijana Simić čije je zalaganje dovelo do promijene zakona u Brčkom kaže da su imali prijedloge kako bi se ženama pružili podsticaji kada izađu iz sigurnih kuća.

"Da imaju neka vrsta možda jednokratnih primanja do šest mjeseci ili godinu dana, i eventualno da uđu u nekakav program gdje bi se mogle kroz određeno vrijeme i same finansirati."

I u drugom entitetu, Federaciji BiH, postoje pojedinci koji se bore za izmjene zakona i suzbijanje nasilja u porodici. Jedna od njih je Alma Kratina, zastupnica u Parlamentu FBiH i predsjednica Komisije za jednakopravnost polova FBiH. A, u ovom dijelu zemlje još uvijek se čeka na donošenje zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

"Ni prošla vlada nije radila svoj posao na način koji je trebala, nije donijela potpuni pravni okvir zaštite žrtava nasilja, niti oštrije kažnjavanje nasilnika u skladu sa ratificiranom Istanbulskom," pojašnjava Kratina.

Dodaje da ne postoje ni izmjene zakona u smislu oštrijeg kažnjavanja nasilnika.

“Što bi u svakom slučaju bilo i demotivirajuće za potencijalne nasilnike i sve ono što je potrebno izmijeniti kroz izmjene i dopune mi do današnjih dana, nažalost, nismo u parlamentarnoj proceduri raspravljali.”

Prema ranijim podacima Visokog sudskog i tužilačkog vijeća većina osuđujućih kazni za slučajeve nasilja u porodici je uslovna. No, prema riječima Gorice Ivić, došlo je do poboljšanja kaznene politike.

"Prije se baš često kao olakšavajući okolost, koristilo porodičan čovjek, iako je nasilje bilo usmjereno unutar i prema toj porodici, sad je to zaista rjeđa situacija i nekako se osjeti taj ozbiljniji pristup u nekim malim koracima, ali pak on postoji, mislim da je to jako važno."

'Konstantan rad'

Svakih deset minuta u svijetu bude ubijena jedna žena, podaci su UN Women. To znači da u prosjeku 140 žena ili djevojaka ubije svaki dan neko iz njihove porodice.

Skoro polovina žena u BiH iskusilo je neki oblik nasilja od svoje petnaeste godine pokazalo je OSCE-ovo istraživanje o nasilju nad ženama u BiH. Među njima su i Sanela i Maida.

Iako je danas razvedena i na sigurnom, godine života u strahu Maidu nisu tako lako napustile.

"Nadošla sam kakva sam bila prije godinu dana kad sam to sve tek počela da proživljavam. Samo što osjećam taj strah i na primjer, ako djecu nazove, ako čujem njegov glas ja se počnem tresti."

I Sanela je nakon decenije maltretiranja krenula dalje. Danas živi sama sa dvoje djece. I kaže ne plaši se više.

"Trebalo mi možda jedno, dva i pol do tri mjeseca da budem sama s djecom, da se naviknem nekako na sve to. Eto sad vremenom, polako, ono kako ide iz dana u dan, lakše mi je. Osjećam se nekako sigurnom kako sam sama, kako nema više straha. Jednostavno se ne bojim više onoga da će mi biti nešto, da će biti mojoj djeci nešto."

Donošenje jednog zakona pomoći će, ali to je samo kapljica u moru onog što se treba uraditi da društvo dođe u fazu nulte tolerancije na rodno zasnovano nasilje.

“Konstantan, konstantan rad, to je jedno, kako bih rekla, lobiranje u nedogled, pričanje u nedogled, razgovor u nedogled, od školstva do svih ostalih institucija. To je posao koji nikad ne treba da se završi," zaključuje Milijana Simić, zastupnica iz Brčko disktrikta.

U Bosni i Hercegovini postoje SOS telefoni za prijavu nasilja u oba entiteta.Gender centar Federacije Bosne i Hercegovine uspostavio je SOS telefonski broj 1265 za pomoć žrtvama nasilja u porodici na teritoriji ovog bh.entiteta. SOS liniju 1264 za područje Republike Srpske uspostavile su 2005. godine četiri nevladine organizacije i Gender Centar Republike Srpske.

Nasilje se može prijaviti i na broj policije 122.

Na teritoriji BiH postoji osam sigurnih kuća sa ukupno 200 raspoloživih mjesta za žene i djecu žrtve nasilja. Sigurne kuće nalaze se u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Zenici, Mostaru, Modriči, Banjaluci i Bijeljini.