U Crnoj Gori se posljednjih godina malo uradilo od obećanog na suzbijanju i sprečavanju vršnjačkog nasilja u školama, koje je sve rasprostranjenije, što mora da zabrine društvo u celini. Umesto prevencije, sa ovim problemom se suočava tek kada se desi incident, tako da se onda više tretiraju njegove posledice, nego uzroci.
U zavisnosti od toga iz koje institucije dolazi vaš sagovornik na temu vršnjačkog nasilja u školama, uzroci za njegov porast traže se u porodici, u djeci dostupnim neadekvatnim medijskim sadržajima i violentnom društvenom ambijentu.
Onda loptica odgovornosti šeta u trouglu: roditelji - škola - mediji i obrnuto. Za to vrijeme, djeca trpe. Kako iz perspektive šesnaestogodišnjeg Vasilija, odličnog učenika drugog razreda nikšićke Gimnazije, izgleda jedan prosječan dan u školi? Priča nam da, iako dječaci najčešće tučama završavaju prijetnje, ipak je, smatra Vasilije, dominantno verbalno i psihičko nasilje:
RSE: Jesu li oni ozbiljni u tim prijetnjama?
Vasilije: Jesu. Nešto ti urade. Podvale ti nešto. Oni su protiv tebe.
RSE: Da li se zakazuju tuče putem Facebooka?
Vasilije: Zakazuju. Obično okrive nekog ko to nije zakazivao i onda njega napadnu.
Vasilije zapaža da su sve češće tuče i među djevojčicama.
"Posvađale su se zbog nekog momka. Neko joj je rekao da je vidio njenog momka kako sjedi pored neke djevojke. Zbog toga se potuku. Mi ih razdvojimo, ali odu kod direktora, pa razredna zove roditelje. Na kraju se pomire i kažu da problema uopšte nije bilo i da je to mala svađa. Toga ima sve češće", navodi Vasilije.
A iskustva iz osnovne škole prepričava 14-godišnji Nikola, odličan đak devetog, završnog razreda gradske škole Luka Simonović iz Nikšića:
"Jednom se drug sa nekim dogovorio i našli su se da se potuku. Ovaj je rekao da je došao samo da popričaju jer je čuo da je o njemu nešto priča. Na kraju se ispostavilo da je neki mali to sve spetljao."
RSE: Ima li i djevojčica i dječaka?
Nikola: Djevojčice to uglavnom rade zbog ljubomore. Rugaju se jedna drugoj pred drugima.
Posljednje istraživanje o vršnjačkom nasilju u crnogorskim školama, koje je prije nekoliko godina radio UNICEF, pokazalo je da je fizičko nasilje u porastu, ali i da učenici mnogo češće trpe socijalnu izolaciju, emocionalne i druge oblike psihološkog nasilja.
Zabrinjavajuće je to što su rezultati ovog istraživanja pokazali da o nasilju u školama roditelji ne razgovaraju sa djecom, u čak 78 odsto slučajeva, a nastavnici i do 87 odsto.
I dok roditelji, izostanak razgovora sa djecom, pravdaju nedostatkom vremena zbog trke da se zaradi, da se djeca prehrane, predsjednica Udruženja roditelji Crne Gore, majka, koja radi kao profesorica u srednjoj Ekonomskoj školi u Podgorici, Ljiljana Milonjić, kaže da je jasno da je za vaspitanje presudna uloga porodice.
"Pored porodice, uzroke za porast nasilja treba tražiti i u okruženju, koje, prije svega, nudi sadržaje koji nisu primjereni ni uzrastu, a ni poželjnom modelu ponašanja. Rialitiji, razne igrice koje podstiču agresivnost kod djece i razni sadržaji koji se daju u vrijeme kada su djeca još uvijek budna. Kako uticati na to? Da biste otklonili uzrok, treba se okomiti na taj uzrok, a to je, prije svega, pokušati sačuvati porodicu ili barem ono što je od nje ostalo u današnjem vremenu", ističe Milonjić.
U cilju suzbijanja vršnjačkog nasilja, Ministarstvo prosvjete Crne Gore, u saradnji sa UNICEF-om, već deset godina u školama sprovodi adekvatne programe, kaže PR Marija Jovović. Napominje da su sadržaji na ovu temu ušli u udžbenike značajnog broja predmeta osnovnih i pojedinih srednjih škola.
"Želimo da se sve ovo spriječi, da se ne dese slučajevi kao što su se desili u zemljama u okruženju. Zbog toga ćemo nastaviti da preventivno i prevashodno djelujemo. Rješavanje ovog problema jeste zajednička aktivnost svih, ne samo institucija obrazovnog sistema, već i drugih državnih institucija. Tu je prepoznata značajna uloga i same porodice", kaže Jovović.
A gdje su nadležni u školi u ovoj priči o nasilju među učenicima?
"Škola ima model kojim se može efikasno obračunati sa vršnjačkim nasiljem, ali bojim se da se ti modeli kod nas ne primjenjuju. Kada to kažem, prvenstveno mislim na pedagoško-psihološke službe, koje su u školi zadužene za eliminaciju takve vrste ponašanja", smatra Ljiljana Milonjić.
Dječija psihološkinja Verica Mirković upozorava da se vršnjačko nasilje spustilo i u niže razrede osnovne škole i napominje.
"Ono o čemu često razgovaramo, kada se nešto desi i kada su srasti uzavrele, je to da nam je žao žrtve. To je zapravo zakašnjela reakcija svih nas - roditelja, nastavnika, psihologa, pedagoga, odnosno svih onih koji su trebali da rade na tome da do toga ne dođe", tvrdi Mirković.
Programi, koji zagovaraju nenasilno rešavanje problema među vršnjacima, već postoje, naročito u nevladinim organizacijama, samo ih, smatra psihološkinja Mirković, treba prilagoditi našoj djeci.
"Po takvom programu treba da radimo sa roditeljima, sa nastavnicima, sa vaspitačima i sa djecom. To je jedan krug u kojem je vrlo bitan način na koji mi dajemo našoj djeci informaciju kako i na koji način da se brane od nasilnika. Treba da slušamo našu djecu kada pričaju o tome da imaju problem u školi. Ukoliko ne saslušamo dijete, ukoliko smatramo da to nije značajno, ono može biti žrtva kontinuiranog zlostavljanja, koje ne mora biti materijalno ili fizičko, ali koje pravi veliku psihološku štetu. Preventiva, kada je u pitanju agresivnost djece, treba da počne još u vrtiću", zaključuje Verica Mirković.
