Malo ko danas u Zvorniku kaže da zna ko je Nada Ostojić, junakinja koja je život izgubila pokušavajući zaštititi prijatelje Bošnjake 9. aprila 1992. godine.
"Prvi put čujem za ime Nada Ostojić", kaže jedan od sugovornika Radija Slobodna Evropa (RSE) u ovom gradu. Drugi dodaje "da je čuo za to ime, ali ne zna ko je Nada".
Ko je bila Nada dobro zna Mahir Hudović čiji su brat Asim i otac Taib ubijeni u istoj kući gdje i Nada Ostojić, nekadašnja matičarka u Općini Zvornik.
Nakon što su srpski vojnici, Mahir kaže "arkanovci", 9. aprila ušli u Zvornik, njegov otac, brat, majka i sestra otišli su kod komšije Hakije Šehića.
Mahir za RSE kaže kako je kasnije saznao od majke da je Nada Ostojić, etnička Srpkinja, vojnicima govorila da ne diraju njene komšije i prijatelje.
"Kod tog komšije Hakije je svaki dan bila Nada Ostojić, oni su bili najbolji prijatelji. Oni su zajedno bili svi u kući, ja sam bio kod punca. Promatrao sam s terase i vidio kako 'arkanovci' idu kroz grad. Nazvao sam komšiju, rekao sam bratu da se paze, da 'arkanovci' idu prema gore, već su prošli centralni park", prisjeća se Mahir.
Nakon toga, Mahir je izgubio vezu s porodicom. Autobusom je preko reke Drine prešao iz Zvornika u Mali Zvornik, u Srbiju.
Za sudbinu brata, oca i drugih saznao je kasnije, kada se čuo s majkom.
"Majka mi je rekla da su svi u toj kući morali pokazati lične karte, osim jednog komšije koji je ranije bacio ličnu kartu i slagao ime. On će i vidjeti prvi Nadu, da je ubijena u kući. Muškarce i žene su odvojili. Bile su četiri žene i četiri muškarca. Nada je s njima bila. Kad su 'arkanovci' došli, majka je izašla i ponudila im kafu. Oni su tražili lične karte i razdvojili ih. Ženama su rekli da idu prema Opštini. Jedino je jedan komšija rekao da se zove Slobodan i on se u toj gužvi izgubio i krio se dva dana u jednoj šupi kod komšije", priča Mahir.
Komšinice su kasnije javile Mahirovoj majci šta se desilo. Rekle su da su vidjele Mahirovog brata Asima i oca Taiba da leže mrtvi. Pored njih su bili komšija Hakija i mnogi drugi.
'Nemojte, to su moji prijatelji'
Nadu Ostojić mrtvu je vidio dan ili dva kasnije komšija koji se skrivao u šupi. Mahir kaže da su tada vojnici već otišli.
"Na stepeništu kod Hakije Šehića u kući je vidio Nadu mrtvu. On se vratio tu, sve je otišlo, bila je jedna pustinja tu. Nada je, to mi je mati rekla, govorila – 'nemojte, to su komšije, mi smo prijatelji, nemojte'. Da li je i to utjecalo, ja ne znam. Da li je nju ubio taj vojnik koji je doveo. Normalno da je pokušala zaštititi. To je istina. Mi smo bili svi prijatelji", priča Mahir.
Nada Ostojić sahranjena je u Malom Zvorniku.
O Nadi ništa ne zna ni gradonačelnik Zvornika
Na pitanje RSE je li mu poznato ko je bila Nada i kako je ubijena 1992. godine, gradonačelnik Zvornika Zoran Stevanović je prvo odgovorio da ne zna, jer je dezerter.
"Nisam ni bio u Bosni i Hercegovini tokom rata. Ne znam ništa o Nadi, ali raspitaću se, pa ću vam javiti", kazao je gradonačelnik Stevanović.
Kasnije je, u kratkom telefonskom razgovoru, kazao da je saznao da je bila matičarka "ili je radila na ovjerama u Opštini".
"Saznao sam da je tragično nastradala. Detalje nisam uspio saznati", kazao je Stevanović, ponavljajući da nije bio u BiH tokom rata.
Istina o Nadi treba biti ispričana
O Nadi je pisao novinar i kolumnista iz Banje Luke Dragan Bursać. U jednoj od kolumni opisao je Nadu kao "čudo" koje širi sreću kuda kod krene.
"Ima 160 cm visine i srce od pet kilometara dužine. Vjenčanje i sreća su njen posao u Zvorniku. A sreća se iz Nade i njenih 160 cm širi kao kakav virus, pa su svi oko nje srećni. I nije samo to. Nada je čudo. Pomaže kome stigne. Da ti ne zna lijeva, šta ti radi desna, a opet za Nadinu dobrotu su čuli svi u Zvorniku. I dalje, jer takve osobe slabo gdje ima! I sad Nada sjedi u svojoj kući. Gleda preko stola na oca i sina iz porodice Hudović. Komšije, pretrnule od straha. Ekonomista Asim Hudović i njegov otac Taib, gledaju netremice u Nadu. 'Ne brinite se, kako bude meni, biće i vama. Ma, za komšiju i u smrt bih skočila, reče Nada!'", napisao je Bursać u svome tekstu o Nadi Ostojić.
Za RSE Bursać kaže kako je važno pisati i govoriti o ljudima poput Nade.
"Kada govorimo o Nadi Ostojić, kada govorimo o mnogim ljudima, govorimo zapravo o ljudima herojima koji su manje-više nepoznati u našoj sredini. Zašto su nepoznati u našoj sredini – zato što naša sredina nije sposobna da prepozna istinu, da prepozna istinske heroje. Nažalost, imate sredina u kojima su heroji ratni zločinci, onda vam je heroina poput Nade s druge strane. Kažem nažalost i to je strašno, ali to je tako. Svi zajedno trebamo se boriti da skupljamo tu parčad istine, pa da donesemo svijetu priču koju je svojim djelom ispričala Nada Ostojić", kaže Bursać i dodaje:
"Ako mi to ne uradimo, bojim se da će žrtve postati brojevi, a ratni zločinci heroji", naglašava kolumnista.
Mahira, koji je iz ratnog Zvornika otišao u Njemačku, i dalje boli kad neko kaže da su njegovu brat i otac poginuli.
"Nisu oni poginuli, oni su ubijeni, u dvorištu", navodi Mahir.
Bez obzira na rat i tragične događaje, Mahir, kaže, nije dozvolio da mu "svi ljudi postanu isti". Vojnici koji su 1992. došli u Zvornik, tvrdi, nisu Zvorničani.
"Oni su došli odnekud, iz Srbije. Tek nekoliko komšija obuklo je tad uniformu. Nije bilo mještana tih prvih dana. Poslije će ih dizati. Vidio sam i kad sam tek iz Zvornika otišao u Srbiju, u hotelu Jezero u Malom Zvorniku sve je vojska bila. Oni su se tu spremali", prisjeća se.
Smatra da danas u Zvorniku žive ljudi koji vrlo često ne žele vidjeti ni čuti pravu istinu, pa tako ni priču o junakinji Nadi, zvorničkoj.
Procesuiranje zločina
Za ratne Zločine u na području opštine Zvornik pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju proglašeni su krivim Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Mićo Stanišić, Stojan Župljanin.
Nepravosnažno su osuđeni Ratko Mladić i Radovan Karadžić, a i dalje je u toku suđenje na osnovu žalbenog procesa za Franka Simatovića i Jovicu Stanišića.
U optužnici Međunarodnog suda u Hagu u slučaju Simatović i Stanišić navodi se da je Željko Ražnatović Arkan bio u Zvorniku u aprilu 1992. godine.
"Dana 8. aprila 1992. godine ili približno tog datuma, srpske snage, konkretno Željko Ražnatović Arkan i pripadnici Arkanove SDG (Srpska dobrovoljačka grada, prim.red.), napale su Zvornik i preuzele kontrolu nad gradom. Tokom tog napada u Zvorniku je ubijeno približno 20 civila nesrpske nacionalnosti", navodi se u haškoj optužnici.
U Srbiji su, pred Sudom za ratne zločine u Beogradu, za zločine u Zvorniku 2010. osuđeni Branko Grujić i Branko Popović, kao i Dušan Vučković, Dragan Slavković, Ivan Korać, Siniša Filipović, Darko Janković i Goran Savić, koji su, prema optužnicama, organizirano i dobrovoljno došli iz Srbije.
I pred Sudom BiH je osuđeno nekoliko pripadnika vojske Republike Srpske.
Željku Ražnatoviću Arkanu nikada nije suđeno za ratne zločine. Ubijen je u januara 2000. godine u Beogradu.
U toku je istraga u nekoliko predmeta ratnih zločina na području Zvornika, uključujući i jedan od najvećih zločina tokom rata u BiH, kada je veća grupa muškaraca Bošnjaka iz nekoliko mjesta oko Zvornika, njih više od 700, zatvorena u Tehničko-školski centar Karakaj na graničnom prijelazu sa Srbijom.
Ubijeno je više od 400 stotine osoba na dvije lokacije, a tijela su naknadno pronađena u masovnim grobnicama.
I dalje se traga za oko 400 osoba nestalih s područja opštine Zvornik.
