Devet žrtava, od nekoliko hiljada stradalih Zvorničana iz 1992. godine, u četvrtak je ukopano u memorijalnom kompleksu u Kalesiji. Dvadeset i pet godina poslije još uvijek se traga za više od četri stotine tijela stradalih Zvorničana. Ahmet Grahić iz Udruženja stradalih Zvorničana kaže za Radio Slobodna Evropa da odgovornost za to što se više ne vrše ekshumacije ni identifikacije snosi isključivo Institut za nestale osobe BiH.
„Kada je u pitanju Institut ja sam se nadao da će to sve krenuti na bolje jer su osnivači Instituta Vijeće ministara BiH i ICMP. Institut ima svojih 17 istražitelja koji su uposleni i koji bi trebali svaki dan biti na terenu i tražiti grobnice. Međutim to nije tako. Ima čak ljudi koji u deset godina svog rada nisu niti jednu jedinu kost pronašli. Zašto onda prima platu? Nama je to nezadovoljstvo kao porodicama. Smatrao sam da će ti istražitelji koji su i Srbi i Hrvati i Muslimani tražiti nestale osobe ne gledajući na nacionalnu pripadnost. Međutim, Srbi traže Srbe, Hrvati Hrvate i Muslimani Muslimane.“
Grahić je mišljenja da uposlenima pri Institutu uopće ne odgovara da se vrše ekshumacije jer bi to značilo i zatvaranje Instituta, kao i gašenje radnih mjesta i ukidanje visokih plaća uposlenima.
„U Institutu ljudima odgovara da ovo traje što duže. Jer imaju dobre plate. Ne znam znate li za podatak da Institut već godinama nema ni Kolegij direktora kao ni Upravni odbor. A nama porodicama je sve ovo jako teško, jer mi već 25 godina imamo svaki put ponovo rez po istom mjestu. Samo da znate kako to boli.“
U Institutu za nestale osobe BiH odbacuju ovakve optužbe. U proteklih dvadeset godina u BiH je otkriveno više od 750 masovnih grobnica, ekshumirani su ostaci više od 25 tisuća nestalih osoba, od čega je identificirano njih oko 23 tisuće.
„Ovakav rezultat niti jedna zemlja u svijetu nije zabilježila. Proces traženja nestalih osoba u BiH ocijenjen je kao fascinantan od strane relevantnih međunarodnih institucija kao što je Radna grupa UN-a za prisilne nestanke“, rekla je Lejla Čengić glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH.
Na pitanje kako komentira optužbe iz Udruženja stradalih Zvorničana da ljudima koji rade pri Institutu odgovara da ovaj proces traje što duže, Čengić odgovara:
„Meni je žao što neki od predsjednika udruženja stradalih tako misli. Posebno zato što u Institutu rade ljudi koji su izgubili svoje koje još uvijek nisu pronašli. Također, znam i koliko se svaki od istražitelja trudi na terenu da pronađe i najmanju kost.“
Mustafa Muharemović, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Zvornik rekao nam je da je pravosuđe Srbije više vodilo sudskih procesa za zločine u Zvorniku i donijelo osuđujućih presuda za odgovorne, nego pravosuđe u BiH. Iako povratnici svjedoče o svakodnevnoj diskriminaciji u institucijama, Muharemović je pohvalio odnos Bošnjaka s institucijama RS-a.
„Beogradski sud je više uradio na procesuiranju zločina počinjenih na području Zvornika nego što su to uradile pravosudne institucije u BiH. Također, mi imamo i dobru saradnju s lokalnom policijskom samoupravom gdje se dogovaramo i oko organizacije svih naših događanja. Mi nemamo nikakav problem kada je u pitanju sigurnost ljudi. Odnosi nisu poremećeni ni nakon referenduma. Najopasniji su odnosi bili nakon ubistva policajca u Zvorniku. Svi politički događaji ostavljaju traga na ljudima, ali ne toliko da se mi ne osjećamo sigurno. Mi se osjećamo sigurno jer smo na svome i u svojoj državi.“
Dvadeset i pet godina nakon zločina u Zvorniku, povratnici koji su ujedno i žrtve proteklog rata i danas se nose s brojnim političkim manipulacijama kojima se stradanja pokušavaju uglavnom umanjiti.
Mehmed Pargan, publicist i analitičar, smatra da je odgovornost zato danas na samim Bošnjacima povratnicima da istinu dovedu do kraja.
„Mi smo se složili da je ključni problem u nama jer mi u posljednjih dvadeset godina nismo uradili posao koji je bio na nama. Prije svega da publikujemo zločine u Zvorniku. Drugo, nismo napravili registre ubijenih, registar zločinaca niti registar masovnih grobnica. Nismo uradili ništa što smo kao ozbiljan narod bili obavezni. S druge strane, konstatovali smo da u toj našoj borbi za istraživanje ratnih zločina nemamo podršku druge strane. Mi nemamo podršku prijatelja iz Zvornika. Nama još niko od naših sugrađana srpske nacionalnosti nije pružio ruku da nas podrži u toj našoj borbi, da nam kažu da su se spremni uključiti da istražimo ratne zločine kako bi se oni kaznili.“
Pargan dodaje daje zato jedina odgovornost na onima kojima je stalo. Da jasno kažu ono što im je učinjeno. Samo tako, kaže Pargan, i povijesne činjenice će biti – ne samo jasne nego i potpuno čiste.
„Mi znamo da je Zvornik mjesto gdje su vršena najbrutalnija streljanja, gdje su ljudi nabijani na kolac, spaljivani u svojim kućama, gdje je sahranjivano dvadeset ljudi u jedan tabut jer su nakon spaljivanja bili samo jedna gruda spečene mase. Zato se moramo zapitati je li ovo društvo, odnosno civilizacija na tom nivou da je spremna dostojanstveno nositi ovo vrijeme? Ja tvrdim da nije. Jer u Americi se za najmanji zločin dobija doživotna kazna. U BiH za 2.005 civila ubijenih na području Zvornika, za desetine masovnih grobnica mi još uvijek nemamo ni stotinu godina osuđujućih presuda.“
Iako je prošlo dvadeset i pet godina od stradanja u Zvorniku kada su građani bošnjačke nacionalnosti protjerani i odvedeni u logore, Zvornik još uvijek živi tu tragediju koja mu je učinjena. Mnoge obitelji čak znaju i mjesta masovnih grobnica koje nikada nisu otvorene. Insitut za nestale osobe je od strane zvorničkih žrtava prozvan kao odgovorna institucija o čemu svjedoči i podatak da njihov izvještaj o radu već dugo nije usvojilo niti Vijeće ministara BiH.
Facebook Forum