Može li BiH ispuniti obećanja o ubrzanju puta prema članstvu u EU i naredne godine dobiti status kandidata? Ko su glavni kočničari i šta su ključni razlozi što ova zemlja ne ostvaruje napredak? O tome, pored ostalog, govori Vedran Džihić, naučni savjetnik na austrijskom Institutu za međunarodnu politiku i predavač na Univerzitetu u Beču.
RSE: BiH ima ozbiljan i očigledan zastoj u brojnim oblastima i već dugo ne bilježi bilo kakav napredak. Najčešće se za tu stagnaciju okrivljuje Dejtonski mirovni sporazum koji zaista predstavlja kočnicu razvoja, ali u tom dokumentu nije upisana ni korupcija, ni nepotizam, ni jačanje stranačkih mašinerija na uštrb funkcije države. Kako Vi vidite glavni razlog za stagnaciju ali i djelimično, povratak unazad?
Džihić: Razloga ima više i treba napraviti neku ljestvicu. Naravno, Dejtonski mirovni sporazum nije postavio okvir za jednu funkcionalnu državu, ali to nije glavni razlog. Možda jači predstavlja politička praksa koja je zanovana na mirovnom sporazumu, a koja je mješavina etno-političkog agitiranja na dnevnom nivou, pojačano pred izbore. Drugo je neodgovornost koja se sistemski baštini u svim međuzonama koje je Dejton stvorio, u međuzonama između entiteta, kantona i različitih institucija. I ono što dolazi uz takvu praksu je stalno prebacivanje odgovornosti na nekog i nešto. Treće je apatija i pasivna pozicija stanovništva BiH koje je na neki način postalo dio takve političke prakse.
Godinu i i nešto prije izbora, iz istraživanja proizlazi da građani i dalje podržavaju političke opcije na vlasti, koje inače kritikuju kako ne rade i kako nisu donijele napredak zemlji. Tako su i građani postali dio političke sfere pasivnosti i to na način da se oportunistički i pragmatički ponašaju. Naprimjer, svi će oni koji su dobili posao prema stranačkoj pripadnosti ili „šteli“ podržati one koji su im dali hljeb. Tako da ta neka vrsta klijentilističko - nepotističkog i pragmatičnog sklopa sistemski objašnjava otpor BiH kao fiktivnog bića prema svemu što bi trebao biti progres – put prema EU, bolji ekonomski rezuultat i nova radna mjesta.
Najgore je što, naprimjer, ja imam osjećaj da se stalno ponavljam kao papagaj. Još 2008. napisao sam na njemačkom jeziku monografiju o BiH na skoro 450 stranica. Nedavno je bio jedan veliki skup u Beču, ja sam čitao dijelove iz te knjige i niko nije primijetio da se ne radi o 2017. godini. Ta vrsta nemoći da se izrodi nešto novo čak i na nivou analize duboko je frustrirajuća, ali stoji i kao metafora za izostanak napretka u BiH ili za regresiju u njenom razvoju.
RSE: Kako tumačite to što najodgovorniji političari BiH, oni koji vode zemlju, ne mogu da se dogovore o pitanjima ključnim za njen razvoj i budućnost?
Džihić: Taj fenomen da ne mogu da donesu odluke koje su važne za Bosnu i Hercegovinu već godinu, dvije, pet, deset, petnaest, nameće jedini zaključak - da to ne žele. Znamo iz studija pravnih stručnjaka i svih onih koji poznaju Bosnu i Hercegovinu da bi i ovakav dejtonski okvir, i ovakav institucionalni okvir, mogao da proizvodi više konstruktivnosti, više konsenzusa za reforme. Činjenica da oni to ne rade ukazuje samo na jedno, a to je da postoji ne-volja, ne-spremnost. Pitanje je zbog čega ne-volja i zbog čega ne-spremnost. Jedno je objašnjenje definitivno, i to vrijedi u mnogim zemljama Zapadnog Balkana – da ovakva vrsta politikantstva koju imamo u Bosni i Hercegovini, gdje je vlastiti interes uvijek jači od generalnog interesa, ne bi mogla da opstane u kontekstu gdje bi imali vladavinu prava, gdje bismo imali transparentno uređene institucije, transparentnu administraciju itd.
U mutnim vodama se masni šarani bolje love, a u bistrim vodama baš ih i nema. Kad se posmatra zadnjih par sedmica, da uzmemo kao primjer, da li je to pitanje mehanizma koordinacije, da li je to pitanje odgovora na Upitnik, da li je to pitanje vještačkog dizanja tenzija između Republike Srpske i Federacije, da li je to pitanje onoga što se dešava na liniji između HDZ-a i bošnjačkih političkih grupacija u okviru Federacije – dakle to je jedno permanentno proizvođenje tog iznimnog stanja u kojem, naravno, nema progresa, ali, kao što pokazuje novo istraživanje javnog mnijenja, ima još uvijek dovoljno toga da se osigura vlastita pozicija na vlasti.
RSE: Ako se prebacimo na područje procesa evropskih integracija, i tu su na jednoj strani obećanja o brzom dobijanju kandidatskog statusa, a na drugoj se ne ispunjavaju obaveze. Pomenuli ste odgovore na Upitnik.
Dzihić: Da, ovo kako se ponašaju bh.političari, kako djeluju, kako ne ispunjavaju ono što je dogovoreno ili što su sami obećali, jednostavno upućuje na to da oni to ne žele. Iz istraživanja kojeg je vodio Srđan Puhalo iz Banjaluke, proizilazi da se 32 posto Srba u Republici Srpskoj ne osjeća se Evropljanima, a recimo, 60 posto Hrvata se osjeća, što je opet mala cifra, s obzirom na to da je Hrvatska članica Evropske unije. Jedna stvar je, definitivno, slabljenje Evropske unije i činjenica da je proces proširenja EU zadnjih nekoliko godina postao 'Dead man walking'- mrtav čovjek koji hoda. Tehnokratski se to sve nastavlja, Komisija to prati, ali u principu, čini mi se, Evropska unija u ovom momentu, u ovakvoj situaciji, proširenje ne želi i nije joj visoko na listi prioriteta. I lokalni bh. političari to isto ne žele, ali u nekoj vrsti mimikrije pretvaraju se kao da nešto rade. Sa druge strane je ova unutarnjopolitička dinamika, koja je na neki način već istrenirana da non-stop obećava, a da nikada ne ispunjava. Procenat ispunjavanja onoga što je obećano proporcionalno se smanjuje kako se približavaju izbori.
A mislim da je BiH već duboko ušla u predizbornu kampanju – kopaju se rovovi, zauzimaju se pozicije, proizvode se krize, diže se prazna retorička graja, a reformski procesi pate. Kad pogledamo tempo usvajanja zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH, on opada, mnogo je manji nego na početku mandata. Ova lakrdija i farsa sa Upitnikom, poređeno sa svim drugim zemljama, procesom i vremenskim periodom koji je bio potreban da se ispune i daju odgovori na Upitnik, Bosna i Hercegovina je probila već sve rekorde, negativne rekorde, i još nemamo najave da će to biti urađeno do kraja godine. Potpuno je jasno da tu imamo otvorenu opstrukciju. Drugi primjer je definitivno mehanizam koordinacije – premijerka RS Željka Cvijanović je nedavno rekla: 'Ne postoji više ni komunikacija, a kamoli koordinacija'. Na lokalnom nivou taj princip 'Obećavamo mnogo, mnogo više nego što možemo i hoćemo da ispunimo' postao je neka politička mantra. Proces obećavanja a neispunjavanja je koban, pošto se gubi ugled kod zvaničnika Evropske unije.
Treba podsjetiti na pismo Johanesa Hana, evropskog komesara za proširenje, nakon što BiH jedina nije potpisala Ugovor o transportnoj zajednici u Trstu. Tada je upozoreno da ova država zaista gubi svaki kredibiliteti. To je mnogo ozbiljno upozorenje. Bez kredibiliteta u internacionalnoj zajednici nema ni mogućnosti za lobiranje za vlastite interese. Taktika koja na unutarnjopolitičkom frontu donosi neke poenčiće za pojedince, u nekoj cjelokupnoj slici se kao bumerang vraća i one koji krize proizvode, udara u lice.
RSE: Da li očekujete promjenu u stavu SR Njemačke nakon rezultata izbora, jer je ova zemlja do sada nosila veliku ulogu u reformskim procesima u Bosni i Hercegovini?
Džihić: To je trenutno jedno od najinteresantnijih pitanja. Čak sam i ja polazio od toga da se u politici SR Njemačke neće puno promijeniti, da će kancelarka Merkel pobijediti sa mnogo više glasova, da neće biti ovako jaka desnica i da će postojati neki kontinuitet, odnosno da se čak otvara mogućnost, neki prozorčić, za neku sveobuhvatniju reformu Evropske unije, na tragu onoga što je predsjednik Evropske komisije Juncker rekao u godišnjem govoru, na tragu onoga što je francuski predsjednik Macron rekao prije nekoliko dana, i na tragu neke jake proevropske pozicije Njemačke. U tom hipotetičkom očekivanju nove pozitivne proevropske konstelacije na evropskom nivou, kancelarka Merkel je igrala centralnu ulogu. Ona je bila dio priče od kojeg se očekivalo da zajedno sa Macronom stvori jaku proevropsku osovinu, gdje bi onda i proces proširenja dobio novi značaj, gdje bi se Njemačka, zajedno sa Francuskom, okrenula intenzivnije ka rješavanju nekih suštinskih problema, i u Bosni i Hercegovini, i između Srbije i Kosova, i između Makedonije i Grčke, itd. Međutim, izborni rezultat je poprilično poljuljao kancelarku Merkel.
Neizvjesno je kako će da izgleda nova koalicija, dolazi priča o tzv. Jamajka koaliciji – između Liberalne stranke kancelarke Merkel i Zelenih, tu još ima puno otpora, Socijaldemokrati su najavili da idu u opoziciju.... U svakom slučaju, velika nova neizvjesnost. Definitivno, kancelarka Merkel više neće biti ta Miss Evropa, onako jaka kao što je bila. Čini mi se da će u Njemačkoj, kad se formira vlada, trebati neko vrijeme da se jasno oformi neka politika i neki jasan stav, i prema onome što Macron predlaže, a i prema svim drugim većim evropskim pitanjima. Tako iz ove perspektive, poslije izbora, bojim se da ono očekivanje da Njemačka postane još aktivnija prema Zapadnom Balkanu, definitivno uskoro neće biti ispunjeno. Čini mi se da je za Bosnu i Hercegovinu definitivno, tamo negdje do izbora, taj 'Window oportunity' za neku veću političku inicijativu zatvoren, da ćemo na izborima 2018. u izbornoj kampanji vidjeti neku vrstu reprize onoga što smo imali i na posljednjim izborima i da nam taj način govoreći, realno posmatrajući situaciju, slijedi produbljivanje stanja agonije u kojem se Bosna i Hercegovina trenutno ali i već duže vrijeme nalazi.
Facebook Forum