U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o inicijativi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića da se mijenja Dejtonski sporazum. Sagovornici su bili Davor Gjenero, politički analitičar iz Zagreba, i Asim Mujkić, profesor Fakuleta političkih nauka u Sarajevu.
Bilo je riječi o tome kako federalizaciju Bosne i Hercegovine, za koju se zalažu gospođa Kitarović i gospodin Plenković, vidi Zagreb, kako je tumače lideri bosanskohercegovačkih Hrvata, a kako se na nju gleda u Sarajevu, kako to da zvanični Zagreb oštro osuđuje referendum u Republici Srpskoj, dok Dragan Čović, lider bosanskohercegovačkih Hrvata, ima razumijevanja za taj potez predsjednika RS Milorada Dodika, u kojoj mjeri vladajuća stranka u Hrvatskoj zavisi od Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao i o tome da li će se uvesti etničko glasanje pa da Hrvati biraju isključivo hrvatske predstavnike, Srbi srpske, a Bošnjaci bošnjačke.
Omer Karabeg: U inicijativi predsjednice i premijera Hrvatske najviše pažnje izazvalo je zalaganje za federalizaciju Bosne i Hercegovine. Šta se, po vama, pod tim podrazumijeva?
Davor Gjenero: Meni se čini da predsjednica i premijer govore o federalizaciji kako bi stvorili nekakvu nišu za politički razgovor u kojem ne bi posve dezavuirali političku elitu Hrvata u BiH, a omogućili razgovor o promjenama institucionalnih odnosa, prvo među Hrvatima i Bošnjacima, a nakon toga između sva tri bosanskohercegovačka naroda. Treba biti svjestan da su politički prioriteti aktualne administracije u Zagrebu i političke elite bosanskohercegovačkih Hrvata bitno drugačiji. Današnje vodstvo u Zagrebu ne želi razgovarati o konceptu trećeg entiteta, dočim politička elita Hrvata u BiH na tome insistira. Hrvatska želi prije svega savezništvo Hrvata i Bošnjaka unutar Federacije BiH, a nakon toga i na području cijele države, dok lider bosanskohercegovačkih Hrvata Dragan Čović sustavno pokušava graditi savezništvo sa Dodikom i sudjeluje u njegovim vrlo čudnim političkim igrama. Službeni Zagreb želi doprinijeti jačanju Bosne i Hercegovine, ali nema niti utjecaj na hrvatsku političku elitu u BiH, niti mogućnost da među bosanskohercegovačkim Hrvatima zagovara one vrijednosti koje su sadržane u poruci koju im je svojevremeno uputio bivši predsjednik Stjepan Mesić - vaš glavni grad je Sarajevo, a ne Zagreb, i u Sarajevu morate rješavati svoje političke probleme.
Asim Mujkić: Bojim se da sama riječ federalizacija u Sarajevu izaziva podozrenje i budi negativne konotacije. Želim vjerovati da će postupci gospodina Plenkovića i nove garniture ići u pravcu hrvatske podrške konsolidaciji BiH, ali posljednje reakcije hrvatskog vrha na hapšenje desetorice pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, koji su optuženi za ratne zločine, govore suprotno. To su tonovi koji podsjećaju na neka stara vremena. Federalizacija asocira ovdašnje ljude na etno-teritorijalnu federalizaciju i na teritorijalno razgraničenje Hrvata i Bošnjaka. Ne vjerujem da na takvu federalizaciju misle predsjednica i premijer Hrvatske, ali u svakom slučaju smatram da bi morali pojasniti šta podrazumijevaju pod federalizacijom, jer ta riječ ovdje izaziva mobilizacijske procese na etničkoj osnovi. Naravno, federalizacija se može odnositi i na rekonstrukciju Dejtonskog sporazuma koja bi išla u pravcu regionalizacije. Podsjetio bih da smo svojevremeno imali prijedlog Biskupske konferencije koji cjelokupnu Bosnu i Hercegovinu vidi kao federaciju multietničkih regija. Ako Zagreb to ima na umu, onda bih to rado podržao. U svakom slučaju predsjednica Grabar Kitarović i premijer Plenković morali bi precizirati šta podrazumijevaju pod federalizacijom.
Zemlja povjesnih regija
Omer Karabeg: Mislite li da postoji mogućnost da hrvatski vrh pod federalizacijom podrazumijeva federaciju multietničkih regija, ono što je svojevremeno predložila Biskupska konferencija. Koliko ja znam, Dragan Čović i HDZ BiH to nikako ne podrazumijevaju.
Davor Gjenero: Nažalost, u pravu ste. Federacija multietničkih regija je koncept koji je vrlo blizak krugovima koji utječu na formiranje politike službenog Zagreba, ali on nije prihvatljiv za lidere bosanskohercegovačkih Hrvata. U stvari, koncept koji bi Hrvatska voljela vidjeti je organizacija Bosne i Hercegovine kao konsocijacijskog društva. Po tom konceptu Bosna i Hercegovina bi trebala biti organizirana kao visoko decentralizirana država. Mislim da bi bilo bolje da je upotebljen taj termin umjesto riječi federalizacija, zbog nesretnih asocijacija koje ona izaziva. Konsocijacijski koncept vidi Bosnu i Hercegovinu kao zemlju povjesnih regija, koje su uvjetovane geografski i ekonomski, a ne prije svega nacionalno. Kada bi se BiH organizirala kao takva država, ona bi vrlo brzo mogla postati efikasna i funkcionalna. Nažalost, u današnjem trenutku barem jedan od bosanskohercegovačkih entiteta uopće ne bi pristao na razgovor o takvom preuređenju, a i unutar hrvatskog korpusa u BiH ima malo zagovornika takvog, po mom mišljenju - a i po mišljenju velikog dijela stručnjaka u Hrvatskoj - optimalnog rješenja.
Omer Karabeg: Rukovodstvo bosanskohercegovačkih Hrvata je vrlo odlučno u zahtjevu da se uspostavi treći enitet. Kada je krajem augusta proslavljana 23. godišnjica osnivanja Herceg Bosne, Božo Ljubić, predsjednik Glavnog savjeta Hrvatskog narodnog sabora, izjavio je da Herceg Bosna nije ugašena, niti napuštena, već da je aktuelnija nego ikad. I Dragan Čović razmišlja u kategorijama Herceg Bosne. On je nedavno povodom incidenta za vrijeme lokalnih izbora u hercegovačkom gradu Stocu izjavio da je Stolac hrvatska teritorija.
Davor Gjenero: To je najveći problem trenutne administracije u Hrvatskoj, ali ona, nažalost, nema snažniji mehanizam utjecaja na Hrvate u BiH, nego upravo suprotno - vlada u Zagrebu na neki način ovisi o bosanskohercegovačkim Hrvatima koji glasaju i na predsjedničkim i na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj. Manevarski prostor hrvatskim vlastima je vrlo skučen. Upravo je to razlog svojevrsnog sofističkog govora u inicijativi predsjednice i premijera. Ta inicijativa ne samo da je naišla na rezervu u službenom Sarajevu, nego nailazi i na svojevrsnu rezervu među evropskim diplomatima koji pokušavaju utvrditi do koje mjere u njenoj pozadini postoji nekakvo pogodovanje trećem entitetu. Nažalost, trenutna politička elita u Hrvatskoj, kao što nije spremna izgovoriti ključnu Mesićevu rečenicu - svoje probleme rješavajte u Sarajevu - isto tako nije spremna ponoviti rečenicu koju je vodstvu bosanskohercegovačkih Hrvata izgovorio Tomislav Karamarko, donedavni predsjednik HDZ-a, doduše iza zatvorenih vrata. On im je rekao da je treći entitet moguće ostvariti samo ratom i nakon toga dodao: “Vi za rat niste sposobni, a Hrvatska sasvim sigurno za vaš politički hir neće ratovati, pa prema tome tražite rješenje u okviru koji je moguće postići.
Asim Mujkić: Sva hrvatska rukovodstva ponavljaju priču o neravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. To je radilo i rukovodvo drugačije ideološke provenijencije od HDZ-a. Sjetimo se samo kako je socijaldemokratski premijer Milanović otrčao u Mostar da tješi Dragana Čovića, kada su 2014. godine tamo izbili protesti, čak je i Vesna Pusić govorila o mogućnosti uspostave trećeg etničkog entiteta. Mislim da hrvatsko rukovodstvo nekritički prihvaća vokabular o diskriminaciji Hrvata koji zadnjih deset-petnaest godina forsira rukovodstvo HDZ-a na čelu sa Draganom Čovićem. Zbog toga nad svim inicijativama, koje stižu iz Zagreba i u kojima se govori o potrebi jednakopravnosti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, lebdi podozrenje da su one u funkciji ostvarenje interesa i želja Dragana Čovića.
Davor Gjenero: Kada govorimo o grijesima prethodne administracije postoji jedna Milanovićeva izjava koja je kudikamo gora od toga što je on trčao u Mostar u vrijeme demonstracija i što je prilikom posjeta Mostaru izbjegavao da se susretne sa oficijelnim predstavnicima BiH. Najgora je ona njegova rečenica koja je bila izgovorena prilikom susreta sa ratnim veteranima kada je govoreći o opasnosti da Dodik osamostali Republiku Srpsku dodao: “Nećemo u takvoj situaciji Hrvate ostaviti sa Bošnjacima“. Paradoksalno je da je prethodna administracija, koja je bila lijeva, puno više podilazila konceptu trećega entiteta, dok trenutna administracija ne uspijeva naći snagu da javno i jasno govori o onome što su njezine političke vrijednosti. Kad je riječ o položaju Hrvata u BiH, najgore stvari nisu se događale u Federaciji BiH nego u Republici Srpskoj. Tamo je u jednoj školi na početku ove školske godine hrvatskoj djeci ukinuta nastava na hrvatskom jeziku, što je direktno kršenje, ne samo prava pripadnika konstitutivnog naroda, nego i pripadnika nacionalne manjine. Budimo realni i priznajmo da su Hrvati i Bošnjaci, koji su po ustavu konsitutivni narodi, u Republici Srpskoj svedeni na nacionalne manjine.
Dodik i Čović
Omer Karabeg: Kad je to tako - zašto Zagreb ne reaguje kada Dragan Čović stalno paktira sa Miloradom Dodikom?
Davor Gjenero: To je gospodin Plenković na svoj način rekao kada je izjavio da Hrvatska smatra nelegitimnom političku praksu koju provodi Dodik. Od ljudi koji su tako oprezni, kao što su ljudi iz ove administracije, puno tvrđi rječnik nećete čuti.
Asim Mujkić: Kada gledamo temeljna opredjeljenja na kojim počiva hrvatska vanjska politika, a to je jačanje NATO pakta i evropskih integracija, paktiranje gospodina Čovića sa snagama u Republici Srpskoj, koje su protiv ulaska Bosne i Hercegovine u NATO savez i koje su usmjerene ka istoku evroazijskog kontinenta, nikako se ne uklapa u hrvatsku politiku. Nedavno, kada je došlo do ozbiljne krize u odnosima između Srbije i Hrvatske i kada su se razmjenjivale zapaljive izjave, Dragan Čović je išao u Banjaluku i Dodik je dolazio u Mostar, kao da se ništa ne dešava. Nije mi jasno kako se to paktiranje već nije javilo kao problem - ne samo zbog ovoga što sam pomenuo, nego i zbog činjenice da se zaoštravaju odnosa između NATO saveza i Evropske unije s jedne strane i Rusije s druge strane.
Omer Karabeg: Jedan od najeklatantnijih primjera neslaganja između zvaničnog Zagreba i Dragana Čovića bio je odnos prema referendumu Milorada Dodika. Zagreb je oštro osudio taj referendum, dok je Čović praktično ispoljio razumijevanje za taj Dodikov potez. On je doduše rekao da treba poštovati odluku Ustavnog suda o zabrani referenduma, ali da će se on ipak održati, jer je referendum najdemokratskiji izraz volje jednog naroda.
Davor Gjenero: Profesor Mujkić je u pravu kada kaže da će Zagreb imati velikih problema sa vodstvom Hrvata u BiH, a posebice sa gospodinom Čovićem. Problem hrvatske vlade je, kao što sam rekao, što je ona više ovisna o Čoviću nego što je Čović ovisan o njoj. Kanali prijenosa novca iz Hrvatske u Mostar, koji su nekada postojali, odavno su prekinuti, pa politička elita bosanskohercegovačkih Hrvata nije više financijski ovisna o Zagrebu, a tri zastupnika u parlamentu i glasanje na predsjedničkim izborima pojavljuju se u svakom izbornom ciklusu kao svojevrsno oruđe političke ucjene. Ako analizirate što se dešavalo gospođi Grabar Kitarević između dva kruga predsjedničkih izbora, prepoznaćete prste Dragana Čovića. Ako analizirate što se ove godine dogodilo na parlamentarnim izborima i činjenicu da po prvi puta HDZ ne kontrolira sva tri mandata koja dolaze iz dijaspore, opet ćete moći prepoznati te iste političke prste, tako da Zagreb nema neki veliki manevarski prostor.
BiH sa tri mini države
Omer Karabeg: Federalizacija Bosne i Hercegovine se spominje i u Rezoluciji Evropskog parlamenta o Bosni i Hercegovini koja je usvojena krajem aprila prošle godine. Tamo se kaže da prilikom ustavne reforme treba uzeti u obzir načela federalizacije i decentralizacije. Koliko to obavezuje Bosnu i Hercegovinu?
Asim Mujkić: Moram primijetiti da ni ta rezolucija nije precizna, jer nije jasno na kojim principima treba da počiva ta federalizacija. Mislim da je to još jedna u nizu rezolucija koje neće na bitan način utjecati na Bosnu i Hercegovinu. Zanimljivo da je sadašnji premijer Plenković u svojstvu poslanika Hrvatske u Evropskom parlamentu učestvovao u izradi te rezolucije, što opet govori o kontinuitetu jedne te iste hrvatske politike prema Bosne i Hercegovini. Svi kažu da je Bosna i Hercegovina multietnička zemlja, međutim ne nude multietnička rješenja. Rješenje po kojem bi se Bosna i Hercegovina transformirala u državu sa tri monoetnička entiteta, odnosno tri mini države sa dominantnom etničkom većinom i zanemarljivom manjinom, kakva je danas Republika Srpska, ne odgovara multietničkoj zemlji. To bi od Bosne i Hercegovine napravilo neku vrstu lige naroda, jednu vrlo labavu zajednice gotovo suverenih država. Ako je to decentralizacija za koju se zalaže Rezolucija Evropskog parlamenta, onda je treba ignorirati. Inače, povjesno gledano - Bosna i Hercegovina je uvijek bila hiperdecentralizirana zemlja. Centralizam se javlja samo u monoetničkim entitetima, pa bi decentralizacija, koja podrazumijeva tri labavo povezane monoetničke države, u stvari dovelo do centralizacije neslućenih razmjera unutar svake od tih država. Ako pogledamo kako danas funkcionira Republika Srpska - to je hipercentralizirana politička zajednica u kojoj ima i dosta elemenata autokratske vladavine. Sve u svemu, meni je nejasno šta se očekuje od rezolucije koja je donesena u Evropskom parlamentu.
Davor Gjenero: Ako neku državu organizirate kao konsocijacijsku, onda to znači visok stupanj autonomije nižih razina vlasti. Federalizam je, prije svega, načelo diobe vlasti i uspostavljanje sustava u kojem niži politički entiteti preuzimaju veliki dio odgovornosti. Inače, Europski parlament nije tijelo koje u velikoj mjeri utječe na kreiranje politike Europske unije. On je više debatni klub nego tijelo u kome bi bila koncentrirana realna politička moć.
Ravnopravnost Hrvata
Omer Karabeg: Hrvatski vrh smatra, a za to se zalaže i Dragan Čović, da bi prvi korak u ostvarivanju ravnopravnosti Hrvata trebalo da bude izmjena izbornog zakona. Tom izmjenom bi trebalo da se uvede etničko glasanje, to jest da samo Hrvati mogu birati svoje predstavnike, Bošnjaci svoje, i Srbi svoje. Mislite li da predstoji donošenje takvog izbornog zakona?
Asim Mujkić: To je vrlo moguće. Prema posljednjim izjavama Bakira Izetbegovića postoji načelna spremnost da se takvim zahtjevima izađe u susret. Međutim, takvim bi zakonom politička relevancija građana Bosne i Hercegovine bila reducirana, ne samo na puku etničku pripadnost, nego i na pripadnost onoj vrsti kolektivne solidarnosti koju propisuje politička snaga koja je trenutno najmoćnija u tom narodu. Naravno, treba raspravljati o eventualnim elementima neravnopravnosti, ali ta rasprava mora da obuhvati i druge aspekte. Kada bismo napravili ozbiljnu analizu, vidjeli bismo da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini nije toliko ugrožen kako se to želi prikazati. Recimo, učešće Hrvata u institucijama Federacije Bosne i Hercegovine je preko 40 procenata. Problem neravnopravnosti Hrvata treba da sagledavamo na temelju više parametara. On ne smije postati instrument kojim se promiče interes jedne politička elite.
Davor Gjenero: Kada govorimo o organizaciji konsocijacijskih društava, onda je temeljno pravilo da svaka zajednica unutar takvog društva ima pravo birati svoju političku elitu. U konsocijacijskoj zajednici glasovanje za svoje je oblik demokratskog glasovanja. To nije ništa novo, to su elementarne stvari iz organizacije takvog tipa zajednice. Ne možete pluralno društvo organizirati po istim načelima po kojima se organiziraju homogena društva. Većinska načela u takvim društvima ne mogu funkcionirati, jer s jedne strane proizvode majorizaciju, a s druge marginalizaciju. To je zakonitost. Prema tome, izmjene u izbornom zakonu će biti jedna od temeljnih stvari na kojima će hrvatska politika insistirati, a Bosna i Hercegovina i onako zbog presude u slučaju Sejdić-Finci mora tražiti drukčiji model izbora državnih tijela.
Omer Karabeg: U zaključku, da li će nešto biti od ove inicijative hrvatskog vrha ili će ona, kao i mnoge druge, uskoro biti zaboravljena?
Asim Mujkić: Čim saznamo detalje vezane za tu inicijativu, moći ćemo dati odgovor na to pitanje. Želim vjerovati da je hrvatska inicijativa dio šire evropske priče, što bi značilo da se Evropska unija nakon desetljeća i po - konačno sjetila ovog, na žalost, zapostavljenog regiona.
Davor Gjenero: Činjenica je da postoje elementi koji idu u prilog ovoj inicijativi i da postoje elementi koji joj škode i smanjuju njenu vjerodostojnost. Slažem se sa profesorom Mujkićem da nedorađenost inicijative i nespremnost da se posve jasno izraze prioriteti - idu do neke mjere na štetu te inicijative.
Facebook Forum