Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je da li postoji trka u naoružanju između Srbije i Hrvatske. Sagovornici su bili Marija Ignjatijević, istraživačica Beogradaskog centra za bezbednosnu politiku, i Igor Tabak, analitičar portala OBRIS - Obrana i bezbjednost iz Zagreba.
Bilo je reči o tome zašto se Srbija i Hrvatska naoružavaju, kako se hrvatski premijer Plenković hvali da će Hrvatska imati borbene avione koje nema niko od juga Nemačke, pa do Grčke, a srpski predsednik Vučić najavljuje da će Srbija biti helikopterska velesila u regionu, da li su takve priče pre svega namenjene domaćem javnom mnjenju, da li se dve zemlje naoružavaju i zbog mogućih lokalnih ratova ili su takvi ratovi nezamislivi s obzirom na vojno okruženje u kome se nalazi Zapadni Balkan.
Razgovaralo se i o tome zašto se u Srbiji stalno najvaljuje uvođenje obaveznog služenja vojnog roka, a odluka nikako da se donese, zašto je Hrvatska odlučila da ne ide na obavezno služenje vojske, kako u Bosni i Hercegovini, koja ima simboličnu vojsku, gledaju na naoružavanje Srbije u Hrvatske, da li činjenica da su Srbija i Hrvatska jedine vojne sile u regionu daje tim državama prednost u odnosu na ostale zemlje Zapadnog Balkana, kao i o tome da li naoružavanje Srbije i Hrvatske nepovoljno utiče na stabilnost u regionu.
Omer Karabeg: Predsednik Aleksandar Vučić kaže da je Srbija danas deset puta vojno jača u odnosu na 1999. godinu. Zašto se Srbija naoružava? Vučić i ministar unutrašnjih poslova Vulin često ističu da se to radi zbog toga da se ne bi ponovili Bljesak i Oluja.
Marija Ignjatijević: To je narativ koji najčešće možemo čuti od zvaničnika u Srbiji - da se Srbija kao neutralna država naoružava kako bi odvratila potencijalne pretnje.
Međutim, rekla bih da se Srbija naoružava iz dva razloga. Jedan je, što je potpuno legitimno, da bi nadomestila i obnovila zastarelo naoružanje i vojnu opremu još iz perioda bivše Jugoslavije. A drugi je što kroz nabavke oružja i vojnu saradnju pokušava da vodi spoljnu politiku balansiranja između svetskih sila. Istovremeno, vlast u domaćoj javnosti kreira narativ da je Srbija vojna sila u regionu kako bi dobila političke poene.
To možemo videti iz toga kako su se menjali stavovi građana. Prema istraživanjima koje je Beogradski centar za bezbednosnu politiku uradio 2012. i prošle godine broj ljudi koji smatraju da je Vojska Srbije bolje opremljena i sposobnija da brani zemlju se maltene duplirao.
Međutim, poverenje u vojsku se dosta razlikuju u zavisnosti od toga koje medije građani prate. Ljudi koji prate prorežimske medije imaju mnogo bolje mišljenje o vojsci dok oni koji prate nezavisne medije - koji kritičnije izveštavaju o dešavanjima u zemlji, pa i o stanju u vojsci - imaju negativniju percepiju.
Igor Tabak: I Hrvatska demokratska zajednica, koja je na vlasti, jako se voli povremeno poigravati sa veteranskim, a onda i vojnim temama. Ali to se uglavnom radi na protokolarnoj i ukrasnoj razini. Hrvatska se prije svega naoružava unutar NATO i EU okvira - da bi ispunula NATO ciljeve koji su za nas puno godina bili veliki problem.
Oprema zrakoplovstva i mornarice bila je izuzetno zastarjela, pa je bilo jasno da se mora ići u investicije moderniziranja. Zrakoplovstvo je sada izgleda na putu saniranja, dok mornarica, koja je inače najskuplja grana vojske, traži ogromne investicije i to je izazov s kojim se još nismo sučelili na pravi način.
Rafali i Migovi
Omer Karabeg: Srbija je od Rusije dobila polovne Migove 29 i platila njihov remont, a Hrvatska je kupila od Francuske polovne borbene avione - Rafale. Ko će imati prevlast u vazdušnom prostoru Zapadnog Balkana? Hrvatski premijer Plenković kaže da će Hrvatska imati avione kakve od juga Nemačke do Grčke nema niko. S druge strane, predsednik Vučić tvrdi da će Srbija biti helikopterska velesila u regionu.
Marija Ingnjatijević: Upravo je taj, da tako kažem, teniski meč između Plenkovića i Vučića dobra ilustracija na koji način funkcioniše medijska trka u naoružanju. Ja ne bih ulazila u tehničke kapacitete letilica koje su nabavile Srbija i Hrvatska. ali to je primer kako se nabavke oružja posmatraju iz potpuno pogrešne perspektive, odnosno iz perspektive trke u naoružanju.
Mediji i Hrvatskoj i u Srbiji su o tim nabavkama izveštavali u kontekstu priče o tome ko će imati jače vazduhplovstvo i čija vojska je jača. A zaboravlja se da je Hrvatska godinama pregovarala o kupovini borbenih aviona i da to radi zbog toga što njenoj borbenoj eskadrili uskoro ističe životni vek.
Zbog toga je sada nabavila francuske Rafale, a u srpskim i hrvatskim medijima to se predstavlja kao nekakvo dodatno naoružavanje koje će biti nadmoćnije u odnosu na Srbiju. Potpuno ista priča bila je kada je Srbija nabavila Migove.
Igor Tabak: Rafali jesu ponešto noviji i moderniji od Migova 29 kojim se Srbija ponovila. Mislim da je bitno napomenuti da je to ogroman skok od Migova 21, koje imala Hrvatska, što je tehnika iz pedesetih i šezdesetih godina. Srbija je napravila manji skok budući da je samo dopunila postojeću eskadrilu avionima za koje ima logistiku.
Međutim, kada se govori o svemu tome, zaboravlja se osnovna činjenica da se radi o iznimno malom broju aviona. Hrvatska ih je nabavila 12, a Srbija, ako se ne varam, sada raspolaže s 14 modernijih aviona. To su simboličke cifre koje su u bilo kakvom sukobljavanju skoro za ništa. To je prije svega kapacitet za nadzor vlastitog zračnog prostora, za ono što Hrvatska ima deklarirano prema NATO savezu.
Mi imamo dvojac koji je neprekidno dežuran i koji je pod zapovjedništvom NATO centra u španjolskom Torrejonu. Srbija to radi sama i to je element koji nas razlikuje. Hrvatska je dio širih saveza, dok Srbija insistira na svojoj neutralnosti iako mi se čini da tu neutralnost, s obzirom na žestinu veza prema Rusiji i Kini, malo tko u susjedstvu doživljava ozbiljno.
Lokalni ratovi
Omer Karabeg: Januš Bugajski, američki analitičar i dobar poznavalac Balkana, kaže da je zabrinut zbog ubrzanog naoružavanja Srbije zbog toga što bi Srbija to oružje moglo da upotrebi u lokalnim ratovima na Zapadnom Balkanu. Postoji li takva opasnost?
Marija Ignjatijević: Nesumnjivo da je to naoružanje upotrebljivo, ali treba sagledati politički kontekst. Mislim da je međunarodna javnost malo previše zaplašena tom “trkom u naoružanju” između Srbije i Hrvatske.
Kada je reč o opasnosti od upotrebe srpskog naoružanja u regionu, treba uzeti u obzir nekoliko činjenica. Prvo da se i Hrvatska i Srbija nalaze u granicama koje su definisane Dejtonskim sporazumom i režimom kontrole naoružanja koji je tada uspostavljen. Mislim da, što se tiče Srbije, ta vrsta opasnosti ne postoji s obzirom na to da su susedi u regionu članice NATO ili pretenduju da to budu.
Zaista bi bilo strateški besmisleno da se o tome razmišlja i ne mislim da ovdašnja vlast ima takve namere. S druge strane, mislim da je i Hrvatskoj i Srbiji jasno da je vođenje ratova i održavanje velikih vojnih formacija skupo i neadekvatno za Zapadni Balkan.
Igor Tabak: Bilo kakve ratne avanture koštaju novaca. Ako pogledamo oružane snage Srbije i Hrvatske, nijedna nema ljudstvo. Srbija ima par desetaka tisuća ljudi pod oružjem, a Hrvatska mislim oko 15.000 profesionalnih vojnika. To su smiješne brojke.
Bilo je to mnogo drukčije kada se ovdje prije par desetaka godina ratovalo. A osim toga nitko, a posebno Srbija, nema na raspolaganju devizne rezerve kakve je imala bivša Jugoslavije koje su, ako se ne varam, cijele otišle na razne ratne avanture. Zadnjih godina se sve te vojne stvari moraju plaćati iz vlastitih prihoda. Hrvatska nema slučajno malu vojsku jer su naše oružane snage dimenzionirane prema našem proračunu.
Pokazivanje mišića
Omer Karabeg: Da li se Srbija naoružava i zbog toga da bi pokazala da bi se srpska vojska jednom mogla vratiti na Kosovo? Da li je u pitanju psihološki efekat?
Marija Ignjatijević: To ima psihološki efekat, ali usmeren ka domaćem javnom mnjenju. Kada dođe do političkih tenzija i zaoštravanja odnosa na relaciji Beograd- Prištin, Beograd vrlo često ume da pokaže mišiće. To smo videli u septembru tokom krize oko registarskih tablica.
Sve je to, međutim, usmereno prema građanima Srbije koji pitanje Kosova vide kao najznačajnije i reaguju vrlo emotivno. Istraživanje javnog mnjenja, koje smo radili prošle godine, pokazalo je da građani Srbije stavljaju Kosovo na prvo mesto kada im se postavi pitanje koja su najveća žarišta u regionu i gde bi potencijalno moglo da dođe do sukoba. Naravno da u takvoj situaciji vlast promoviše narativ o jakoj vojsci. A i Priština koristi sličan narativ za svoje javno mnjenje.
Igor Tabak: Mislim da se Srbija prije svega naoružava iz propagandnih razloga. Oružje se nabavlja sa svih strana, nabavljaju se raznoliki, ponekad i duplirajući tipovi tehnike, recimo, bespilotne letilice iz Kine i Turske. Dosta toga se nabavlja u količinama koje su više simbolične nego ozbiljne. Ne samo kada su u pitanju borbeni avioni nego i kineski protuzračni projektili.
Kad pogledamo manevre uz kosovsku granicu, tu su bila dva aviona i tri- četiri tenka na nekakvim prikolicama. To nisu ozbiljni manevri. Sve to skupa nije zabrinjavajuće za bilo koju ozbiljnu susjedu Srbije. Pri tome i na Kosovu, ali i u Bosni i Hercegovini postoje međunarodne snage i međunarodne baze. Kada to izvođenje, da tako kažem, kazališnih predstava uz ovu ili onu graničnu crtu, pređe razinu podnošljivoga, onda će međunarodna zajednica naći odgovor.
Nije slučajno da se ovih dana čulo da bi u Bosni i Hercegovini mogla osvanuti puno ozbiljnija međunarodna vojna prisutnost, a onda se neće razgovarati kao što se sada razgovara.
Srbija i rusko naoružanje: Isporučeno i najavljeno
Vojni rok
Omer Karabeg: Da li će se u Srbiji uvesti obavezno služenje vojnog roka? O tome se jedno vreme pričalo, pa je ta priča utihnula, da bi Vučić ovih dana rekao da bi to za vojsku bilo spasonosno, ali da postoje problemi da se to uradi. Mislite li da će na kraju biti uvedeno obavezno služenje vojnog roka?
Marija Ignjatijević: Tačno je da se je ta tema vraćala na dnevni red nekoliko puta i najčešće se koristila da se skrene pažnju javnosti sa drugih gorućih tema - koruptivnih afera i ekonomskih problema. Ali pošto se već godinu dana intenzivno priča o tome, čini mi da Ministarstvo odbrane i čelni ljudi Srbije sada ozbiljno razmatraju vraćanje vojnog roka kako bi rešili problem ogromnog odliva kadrova iz sistema odbrane.
Ovog puta su povučeni i neki konkretni potezi. Osnovana je radna grupa koja razmatra različite modele služenja vojnog roka, a u budžetu za 2022. godinu predviđena je rekonstrukcija i izgradnja kasarni što se može protumačiti kao jedan od pripremnih poteza za vraćanje vojnog roka. Ali i dalje je sve neizvesno.
Igor Tabak: Prije koju godinu i u Hrvatskoj se razmišljalo o vraćanju ročnog služenja vojne obveze. Naša desnica ju je promovirala, ali jako neozbiljno. Nije jednostavno o tome pričati dok ne pogledate koliko to košta.
Hrvatska je prije ulaska u NATO trebala podići kvalitetu svoje vojske. Tada je ocjenjeno da ročno služenje daje masovnost, ali da su troškovi preveliki. I onda je ta stvar ukinuta. Bolje reći, formalno je zamrznuta, ali je zapravo ukinuta jer bi svaki povratak na obvezu ročnog služenja tražio velika ulaganja u infrastrukturu i objekte, ali i u opremu.
Ta tema je zapravo zadnjih godina kod nas potpuno zamukla kao i u skoro svim drugim zemljama regiona. Mislim da je i Crna Gora razmišljala nešto na tu temu dok nisu stavili brojke na stol. A, ako se ne varam, i u Srbiji bi ta diskusija obično prestala kada počne da se računa koliko to košta.
Regionalne sile
Omer Karabeg: Kako susedi gledaju na vojno jačanje Srbije i Hrvatske? Recimo, Bosna i Hercegovina ima veoma male oružane snage koje su slabo opremljene. U njih se vrlo malo ulaže, a Milorad Dodik želi da se i to ukine.
Marija Ignjatijević: Mislim da su u Bosni i Hercegovini i zvanični i medijski narativi pre svega fokusirani na unutrašnje razmirice i pretnje, ne na spoljašnje. Istina, kroz medije i izjave zvaničnika provlači se diskurs o jakim vojskama Hrvatske i Srbije i potrebi da se ojača vojska Bosne i Hercegovine, ali čini mi se da se to javlja u kontekstu razmirica između Sarajeva i Banjaluke.
Narativ o potrebi jačanja vojske BiH koristi se za jačanje centralnih institucija, dok, s druge strane, Dodik to koristi za sopstvene potrebe. Ne treba zaboraviti da Bosnu i Hercegovinu sledeće godine čekaju izbori, pa ne znamo do koje granice će Dodik ići.
Igor Tabak: U Bosni i Hercegovini se već godinama oko gotovo ničeg ne može postići dogovor, pa tako niti o normalnom opremanju njihove zajedničke vojske. To je jedna od rijetkih zajedničkih institucija u Bosni i Hercegovini. Upravo Dodik u svom radu na rastvaranju Bosne i Hercegovine govori o povlačenju srpske komponente iz zajedničkih oružanih snaga.
Ali treba uzeti u obzir malo širu sliku. Pričamo o par aviona u Hrvatskoj i Srbiji, a Rumunjska je kupila gotovo više aviona nego obe te zemlje. Bugarska nabavlja nešto puno novije. a Grčka se naoružava gotovo kao za rat ako gledamo njihove kupovine zadnjih godina.
Sve te promjene događaju se u kontekstu pojačanih napora NATO saveza na modernizaciji koji zasjenjuju sve te priče o par hiljada vojnika u Bosni, par hiljada u Hrvatskoj ili koju hiljadu više u Srbiji. Sve su to zapravo vrlo simbolične snage koje više služe za zabavljati desno nastrojenu publiku nego što su podloga za išta problematičnoga.
Igre Beograda
Omer Karabeg: Da li činjenica da su Srbija i Hrvatska jedine dve vojne sile na Zapadnom Balkanu daje prednost tim zemljama u odnosu na ostale države Zapadnog Balkana posebno u situacijama velike napetosti kakva je sada u regionu zbog krize u Bosni i Hercegovini?
Marija Ignjatijević: Mislim da to nije prevelika opasnost, jer, kao što sam rekla, svaka od tih zemalja koristi vojsku za neka unutrašnja pitanja. Srbija i Hrvatska su garanti Dejtonskog sporazuma, pa jačanje njihove vojske ne bi trebalo da bude problematično.
A s druge strane, sistemi odbrane i Srbije i Hrvatske opterećeni su problemima - tako da ne znam da li možemo da o njima govorimo kao o vojnim silama. Možda jesu regionalno u odnosu na susede, ali ako sagledamo geopolitičku situaciju i države u okruženju, nisu to nikakve vojne sile.
Igor Tabak: Mislim da ova kriza u Bosni i Hercegovini nije velika kriza. Hrvatska je djelovala sa svojim postrojbama na velikim kriznim žarištima kao što su, recimo, Avganistan, Libanon, Zapadna Sahara, Kašmir. To su velike krize.
Što se ovog dijela Evrope tiče, stvar se jako promijenila od onoga vremena kad se ovdje ratovalo. Krugovi krize su se suzili, pa je jasno da je osnovni problem Republika Srpska koja cijelo vrijeme igra neke svoje igre s osloncem na Beograd koji podržava sukob sa Prištinom i nestabilnost u Bosni i Hercegovini i u isto vrijeme nastoji igrati neke nesvrstane igre od prije puno godina. Beograd igra na Rusiju i Kinu, dok Europsku uniju pokušava tretirati kao skup zemalja, a ne kao organizaciju iako u isto vrijeme kao pregovara o ulasku u tu organizaciju.
U Srbiji se o NATO savezu ne priča iako se provodilo puno reformi koje su bile u skladu s NATO standardima i u krajnjoj liniji s uvjetima za pristupanje tom savezu koji je na javnoj sceni tabu tema. Sve to skupa vremenom postaje sve vidljivije i jasnije.
Propagandna priča
Omer Karabeg: Da li naoružavanje Srbije i Hrvatske nepovoljno utiče na stabilnost u regionu?
Marija Ignjatijević: Samo naoružavanje mislim da ne. Ali diskurs o trci u naoružanju, forsiranje tog narativa i konstantno podgrevanje političkih tenzija nije bezopasno i dugoročno može da naruši poverenje u regionu koje je već krhko. Dodala bih nešto i o spoljnopolitičkom balansiranju Srbije u kontekstu vojne saradnje.
Kad je reč o kupovini oružja i vojnim vežbama, Srbija se itekako oslanja i na partnere sa Zapada iako i u našoj i u međunarodnoj javnosti možda deluje da se prevashodno oslanja na Rusiju. Upravo vojna saradnja odslikava političko balansiranje Srbije koje, čini mi se, neće biti održivo na duže staze. Jer iako sve strane na deklarativnom nivou podržavaju neutralnost Srbije i njenu saradnju sa svim partnerima, u praksi se već pokazuje da to baš i nije održivo.
To smo videli prošle godine kada je Srbija, da ne bi naljutila nijednu stranu, obustavila sve aktivnosti na polju međunarodne vojne saradnje jer je izbegla da ode na vojnu vežbu u Belorusiju da se to ne bi protumačilo kao podrška kontroverznom režimu Lukašenka.
Šest meseci nije bilo nikakve aktivnosti u oblasti međunarodne vojne saradnje što je štetilo odbrambenom sistemu Srbije. Očigledno je da balansiranja nije održivo na duge staze što zbog takvih prepreka, što zbog sve češćih izjava zvaničnika sa Zapada koje nisu baš u pozitivnom tonu.
Igor Tabak: Mislim da je ta nekakva utrka u naoružanju prije svega medijska patka koja je namijenjena publici koja te medije konzumira. Govoriti o Hrvatskoj i Srbiji kao zemljama koje se naoružavaju pretpostavlja da ne gledate ni Mađarsku, ni Rumunjsku, ni Bugarsku, ni Grčku, ni Italiju, ni Sloveniju, ni Austriju.
Ta priča teško da drži vodu čak i ako gledate samo Srbiju i Hrvatsku jer su količine oružja, koje se nabavlja, zapravo simbolične. To je, prije svega, medijska, propagandna priča koja ima unutrašnjopolitičke ciljeve u Srbiji, ali i dijelu hrvatske javnosti.
