Američki ambasador u BiH Patrick Moon skrenuo je u svom blogu pažnju na proteste u Bosni i Hercegovini čiji je povod bilo neusvajanje zakona o jedinstvenom matičnom broju i upozorio na neadekvatnu reakciju političara i njihove pokušaje da manipulišu činjenicama:
Na prošlonedjeljne proteste u BiH izašli su građani kojima je stalo da se riješe određena pitanja, koji vide da probleme niko ne rješava, koji vide da BiH zaostaje za svojim susjedima i koji žele da se vlast angažuje u njihovom interesu. Naizgled obično administrativno pitanje, dodatno zakomplikovano kroz političke mehanizme u BiH, dovelo je do toga da jedan od najmlađih i najranjivijih bh. građana, jedno bolesno novorođenče, nije moglo otputovati u inostranstvo radi neophodne medicinske pomoći. Pomislili biste da će ovako ozbiljna situacija potaći bh. političku elitu na određena preispitivanja i moguću akciju. Pomislili biste da će se angažovati na iznalasku trajnog rješenja za ovaj relativno jednostavan problem. Međutim, kao što vidimo, reakcija političke elite na proteste ogleda se u pokušajima manipulisanja činjenicama, izbjegavanju da se suoče sa stvarnom porukom koju im šalju građani, omalovažavanju nastojanja građana da zahtijevaju političko djelovanje, te prebacivanju odgovornosti za neuspjeh sa političara na građane.
Prošle sedmice su neki političari govorili da su jedna ili dvije političke stranke tajno organizovale proteste; da je demonstracije naručila i platila međunarodna zajednica; da je cilj protesta svrgavanje određenih političara; da problem jedinstvenog matičnog broja građana nije pravi razlog za ove proteste; da građani ne bi trebalo da protestvuju; da su demonstracije etnički motivisane i ko zna šta još. Trebao bi nam profesionalni kartograf da izradi kartu svih opsežnih, kompleksnih i čisto izmišljenih teorija zavjere koje su se počele širiti dok su majke sa djecom još uvijek dolazile da se pridruže mirnim protestima pred parlamentom, a studenti Banje Luke, 6. juna, tražili bolje uslove smještaja.
Niko ne bi trebao vrijeđati inteligenciju građana. Niko ne bi trebao govoriti građanima da ne učestvuju u mirnim protestima. Rekao sam tada i opet kažem: protesti 6. juna i oni koji su uslijedili u zdravoj demokratiji predstavljaju utjelovljenje građanske odgovornosti. Ovim demonstracijama građani su poslali jasnu poruku. Umorni su od razjedinjujuće retorike, od neaktivnosti i raznih izgovora. Umorni su od političara koji ih nikada ne slušaju i ne nalaze rješenja za probleme. Oni naprosto žele da njihovi izabrani lideri i institucije u kojima oni rade funkcionišu. Ne traže previše.
Ipak, kad su građani izašli na ulice, koristeći svoje ustavno pravo, političari su negdje nestali, a institucije ostale prazne. Moguće je da je BiH jedina demokratska zemlja u svijetu u kojoj je reakcija političkih lidera na proteste pokušaj da bojkotuju svoje građane. To nije način na koji se odgovorni lideri ponašaju u demokratskim društvima.
Pred BiH su ozbiljni izazovi koji zahtijevaju ozbiljno liderstvo i, možda ono što je najvažnije, funkcionalne institucije. Kako bi odgovorili na ove izazove, čak i na najelementarnijem nivou, lideri moraju preuzeti odgovornost i zajedno učiniti institucije funkcionalnim. Neki su rekli da su zabrinuti za ličnu sigurnost. Mislim da se na te primjedbe reagovalo. Rukovodioci u oblasti sigurnosti na državnom nivou zatražili su istragu prošlosedmičnih događaja i lično su garantovali državnim predstavnicima sigurnost pri dolasku i odlasku sa posla, bez ometanja. Aktuelizirana su i pitanja koordinacije. Ova i druge vrste “zabrinutosti” ne bi trebalo koristiti kao izgovor za izbjegavanje angažmana u interesu građana. Parlamentarci Bosne i Hercegovine i članovi Vijeća ministara primaju plate koje su, uz beneficije, među najvećim u BiH. Najmanje što treba da urade je da dođu na posao.
To duguju građanima koje zastupaju. Građani su ti koji će ispaštati zbog bojkota rada na veoma važnim zakonima u parlamentu koji već ima veliki broj prioritetnih pitanja. Građani su ti koji će za dvije sedmice vidjeti EU na svojoj granici i pitati se zašto njihovi politički lideri ne mogu postići dogovor oko osnovnih pitanja koji bi otvorio razgovore o članstvu u EU. Ako građani i dalje budu ignorisani, hoće li dati glas političkim strankama koje odbijaju raditi u njihovom interesu?
Na prošlonedjeljne proteste u BiH izašli su građani kojima je stalo da se riješe određena pitanja, koji vide da probleme niko ne rješava, koji vide da BiH zaostaje za svojim susjedima i koji žele da se vlast angažuje u njihovom interesu. Naizgled obično administrativno pitanje, dodatno zakomplikovano kroz političke mehanizme u BiH, dovelo je do toga da jedan od najmlađih i najranjivijih bh. građana, jedno bolesno novorođenče, nije moglo otputovati u inostranstvo radi neophodne medicinske pomoći. Pomislili biste da će ovako ozbiljna situacija potaći bh. političku elitu na određena preispitivanja i moguću akciju. Pomislili biste da će se angažovati na iznalasku trajnog rješenja za ovaj relativno jednostavan problem. Međutim, kao što vidimo, reakcija političke elite na proteste ogleda se u pokušajima manipulisanja činjenicama, izbjegavanju da se suoče sa stvarnom porukom koju im šalju građani, omalovažavanju nastojanja građana da zahtijevaju političko djelovanje, te prebacivanju odgovornosti za neuspjeh sa političara na građane.
Prošle sedmice su neki političari govorili da su jedna ili dvije političke stranke tajno organizovale proteste; da je demonstracije naručila i platila međunarodna zajednica; da je cilj protesta svrgavanje određenih političara; da problem jedinstvenog matičnog broja građana nije pravi razlog za ove proteste; da građani ne bi trebalo da protestvuju; da su demonstracije etnički motivisane i ko zna šta još. Trebao bi nam profesionalni kartograf da izradi kartu svih opsežnih, kompleksnih i čisto izmišljenih teorija zavjere koje su se počele širiti dok su majke sa djecom još uvijek dolazile da se pridruže mirnim protestima pred parlamentom, a studenti Banje Luke, 6. juna, tražili bolje uslove smještaja.
Niko ne bi trebao vrijeđati inteligenciju građana. Niko ne bi trebao govoriti građanima da ne učestvuju u mirnim protestima. Rekao sam tada i opet kažem: protesti 6. juna i oni koji su uslijedili u zdravoj demokratiji predstavljaju utjelovljenje građanske odgovornosti. Ovim demonstracijama građani su poslali jasnu poruku. Umorni su od razjedinjujuće retorike, od neaktivnosti i raznih izgovora. Umorni su od političara koji ih nikada ne slušaju i ne nalaze rješenja za probleme. Oni naprosto žele da njihovi izabrani lideri i institucije u kojima oni rade funkcionišu. Ne traže previše.
Ipak, kad su građani izašli na ulice, koristeći svoje ustavno pravo, političari su negdje nestali, a institucije ostale prazne. Moguće je da je BiH jedina demokratska zemlja u svijetu u kojoj je reakcija političkih lidera na proteste pokušaj da bojkotuju svoje građane. To nije način na koji se odgovorni lideri ponašaju u demokratskim društvima.
Pred BiH su ozbiljni izazovi koji zahtijevaju ozbiljno liderstvo i, možda ono što je najvažnije, funkcionalne institucije. Kako bi odgovorili na ove izazove, čak i na najelementarnijem nivou, lideri moraju preuzeti odgovornost i zajedno učiniti institucije funkcionalnim. Neki su rekli da su zabrinuti za ličnu sigurnost. Mislim da se na te primjedbe reagovalo. Rukovodioci u oblasti sigurnosti na državnom nivou zatražili su istragu prošlosedmičnih događaja i lično su garantovali državnim predstavnicima sigurnost pri dolasku i odlasku sa posla, bez ometanja. Aktuelizirana su i pitanja koordinacije. Ova i druge vrste “zabrinutosti” ne bi trebalo koristiti kao izgovor za izbjegavanje angažmana u interesu građana. Parlamentarci Bosne i Hercegovine i članovi Vijeća ministara primaju plate koje su, uz beneficije, među najvećim u BiH. Najmanje što treba da urade je da dođu na posao.
To duguju građanima koje zastupaju. Građani su ti koji će ispaštati zbog bojkota rada na veoma važnim zakonima u parlamentu koji već ima veliki broj prioritetnih pitanja. Građani su ti koji će za dvije sedmice vidjeti EU na svojoj granici i pitati se zašto njihovi politički lideri ne mogu postići dogovor oko osnovnih pitanja koji bi otvorio razgovore o članstvu u EU. Ako građani i dalje budu ignorisani, hoće li dati glas političkim strankama koje odbijaju raditi u njihovom interesu?
