Dok je ranijih godina Hrvatska svoje Oružane snage modernizirala kupovinom malih količina opreme i naoružanja na slobodnom tržištu, sada u modernizaciju kreće s osloncem na saveznike, i sa donacijama koje su vidljivo promijenile strukturu Oružanih snaga, kažu analitičari. Takve promjene uvijek izazivaju reakcije u susjedstvu, i tu Hrvatska i njeni susjedi nisu ništa specifično.
Hrvatska već godinama priča o potrebi modernizacije svojih Oružanih snaga, jer je većina postojeće opreme vrlo stara, puno korištena i vrlo raznolika po podrijetlu, pa je logistika za nju izuzetno ozbiljan problem. „Zbog toga je modernizacija i unifikacija bila nužnost“, kaže za naš radio analitičar portala obris – obrana i sigurnost Igor Tabak.
„Naravno, s obzirom na naše članstvo u NATO-u, ta unifikacija i modernizacija ide po zapadnom standardu. Jedino što je stvarna novost je to da se ta modernizacija zadnjih godina odvija s osloncem na saveznike, čime dolazimo do izvora rabljene vojne opreme još uvijek pristojne kvalitete, što je velika promjena prema duljem razdoblju ranije", komentira Tabak.
Nova oružja Hrvatske vojske viđena na mimohodu za Dan pobjede i najava novih akvizicija motivirala su Srbiju da krene u pregovore o nabavi oružja sa Rusijom.
„Veće promjene u opremi i ustroju oružanih snaga redovito izazivaju pažnju u neposrednom susjedstvu, i tu Hrvatska i njeni susjedi nisu ništa specifično. A u posljednje vrijeme vidi se ozbiljan napredak kada se radi o opremi hrvatskih Oružanih snaga“, kaže naš sugovornik.
„Te stvari mijenjaju dosadašnji status quo. Hrvatska je tradicionalno bila dobavljač sitnih količina vojne robe, a sa druge strane Srbija je jako sklona sebe gledati kao prirodnog vojnog hegemona u regiji. Kada se takva slika počne mijenjati – a to nije ni čudo ako pogledamo neke ekonomske učinke - onda to nekim ljudima ne sjedne dobro. Posebno u situaciji, kao što je u ovoj regiji, kada se već dugo u javnostima svih zemalja njihov nacionalni sektor obrane ne gleda ozbiljno, nego više prigodno i stereotipno", ocjenjuje Tabak.
Poslovi oko donacija pretežnim dijelom ovise o tome- čega veliki partneri imaju viška. Ako je nečega viška, to ne znači da to odmah treba uzeti, već valja pažljivo odmjeriti stvarne potrebe i potencijalne troškove održavanja. Osim toga, mnogi ozbiljniji oružni sustavi imaju napredna streljiva koja omogućuju velike domete i imaju vrlo veliku razornu moć, ali - podsjeća naš sugovornik - sve te stvari su vrlo skupe.
„Dakle, nabava takvog oružnog sustava ne znači automatski i pribavljanje takvog specijalnog streljiva, ne znači automatski i domete koji bi pokrivali širom regije, i to sve skupa je uvelike pitanje novaca i racionalnosti planiranja. Prema tome, sama modernizacija mora biti praćena ozbiljnim obrambenim planiranjem da bi se novce uspijevalo potrošiti racionalno i – u krajnjoj liniji – da se ne izazove prevelike potrese u obrambenim sferama susjednih država", konstatira Tabak.
Mogućnosti zadane vojnim budžetom
Hrvatska kao članica NATO-a ima punu autonomiju u razvoju svojih Oružanih snaga, uz obavezu da one budu kompatibilne sa oružanim snagama drugih država članica. Mogućnosti modernizacije Oružanih snaga zadane su vojnim budžetom.
„A vojni budžet Hrvatske je posljednjih godina bio formiran prilično racionalno, ostvarene su pristojne uštede i ta racionalnost se vidi i u uspješnom sastavljanju ovih donacijskih poslova koji su prilično vidljivo promijenili lice hrvatskih Oružanih snaga", navodi Igor Tabak.
Komentirajući srpsku najavu nabave naoružanja, Tabak podsjeća da je srpski obrambeni proračun već nekoliko godina osjetno manji od hrvatskog, i da Srbija ima izvozno orijentiranu vojnu industriju, čiji su proizvodi za samu Srbiju - skupi.
„Strani partneri su jedna velika mogućnost za obnovu tehnike. Naime, tehnika Oružanih snaga Republike Srbije nije ništa bitno novija ili naprednija od hrvatske. To je također jedna vojska koja itekako treba modernizaciju", napominje Tabak.
Tako bi se u Rusiji moglo naći korištene vojne opreme i naoružanja – od Migova 29 do raketnih i proturaketnih sustava.
„To se sve može nabaviti. Drugo je pitanje kako isfinancirati dugoročnu operativnost takvih sustava koji su vrlo često komplicirani, skupi i teški za održavati u situaciji kada je baratanje znanjem u ovako malim državama kao što su Srbija i Hrvatska u velikom padu posljednjih nekoliko desetaka godina. To su sustavi koji traže puno stručnjaka, a upotrebljivost im je više teorijska, a manje konkretna u ovom okruženju niskih prijetnji nekim ozbiljnim konvencionalnim ratom", pojašnjava Tabak.
Umirovljeni general Antun Tus je aktualne modernizacijske procese u Hrvatskoj i Srbiji komentirao riječima kako ruska tehnika postaje prošlost, kako je Hrvatska kroz NATO smanjila vojsku i povećala njezinu učinkovitost, i kako bi bilo dobro kada bi tim putem krenula i Srbija.
„Ali, njezin put je nepredvidljiv. Takozvana 'vojna neutralnost' jako košta", upozorio je Tus.
Umirovljeni general i bivši načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske Pavao Miljavac „tajnu“ američke darežljivosti vidi u tome što se Hrvatska vojska pokazala kao pouzdan partner u Afganistanu.
„Hoće li doista Rusija dati Srbiji naoružanje tek treba vidjeti. Nitko ne voli previše one koji stalno sjede na dvije stolice. To je geopolitički neodrživo za Srbe“, procjenjuje Miljavac.
