Bosna i Hercegovina u svom arsenalu ima naslijeđeno naoružanje od bivše JNA uz dio doniranih sredstava, ali u današnjim okvirima zaostaje najmanje za dvije ili tri generacije. Nakon što je u Srbiji i Hrvatskoj proteklih mjeseci intenzivna modernizacija i naoružavanje, postavlja se pitanje da li to prijeti izmjeni odnosa snaga u regiji.
Zvaničnici u Bosni i Hercegovini vjeruju da je odnos snaga u regiji lomljiv, te da u svjetlu globalnih promjena, gomilati naoružanje na Balkanu nije nimalo primjereno.
U vrijeme dok susjedne Srbija i Hrvatska modernizuju svoje naoružanje, Bosna i Herecgovina raspolaže sa oružjem nasljeđenim od JNA, te dijelom doniranog oružja. Također, u BiH i dalje postoji problem održavanja naoružanja zbog toga što se budžet za odbranu smanjuje iz godine u godinu i već sada je ispod jedan posto bruto nacionalnog dohotka.
Nijedna od zemalja regije nije prešla kvote naoružanja predviđene Dejtonskim mirovnim sporazumom, no debalans među njima je očigledan što ostavlja prostor za zabrinutost, kaže zamjenik ministra odbrane BiH Emir Suljagić.
“Ono što radi Republika Hrvatska i oružane snage Republike Hrvatske zapravo predstavlja samo modernizaciju i zamjenu istočnog arsenala, zapadnim platformama. Međutim, Srbija je proklamovala vojnu neutralnost a svo vrijeme održava vojnu i vojno-industrijsku saradnju sa Ruskom Federacijom”, navodi Suljagić.
On dodaje da kada se sve to stavi u kontekst globalnih dešavanja postoji razlog za zabrinutost.
“S druge strane imate Oružane snage Bosne i Hercegovine koje, izuzme li se ono što je donirano u okviru programa “Opremi i obuči”, nisu imale nikakvu intezivniju modernizaciju”, podsjeća Suljagić.
Denis Hadžović iz Centra za sigurnosne studije iz Sarajeva kaže da nema razloga za zabrinutost, uz podsjećanje da za regiju nikada nije dobro kada je naoružanje dominantna tema.
Dodaje da je uvoz naoružanja pod kontrolom međunarodnih organizacija, prije svega OSCE-a, ali i dogovora o subregionalnom naoružanju koji propisuje kvote koje svaka država može imati.
“Imamo još mali debalans, ali kažem ako ništa sve je transparentno i možemo vrlo lako doznati šta se dešava u našem i užem i širem regionu vezano za opremu i za naoružanje koje posjeduju zemlje u tom regionu”, objašnjava Hadžović.
Politički ciljevi
Sead Turčilo, član Atlanske inicijative i asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, vjeruje da se priča o modernizaciji naoružanja u susjedstvu pokušava prije svega upotrijebiti u političke ciljeve
“Govoreći o Srbiji, činjenica je da suma koja se spominje je apsolutno nešto što je nedostižno za tu državu u ovom trenutku. Pogotovo za zemlju koja pokušava i traži načine za aranžmane sa MMF-om, koji ne vjerujem da može pristati na takvu vrstu potrošnje, bez obzira radilo se o robnom kreditu ili ne”, kaže Turčilo.
Smatra i da modernizaciju naoružanja u Hrvatskoj treba posmatrati kroz prizmu toga da je ta država već članica NATO Saveza.
Naoružavanje država regije i dalje je senzibilno pitanje i u bosanskohercegovačkoj javnosti se negativno precepira s obzirom na iskustava iz posljednjeg rata. Hrvatska je danas dio Sjevernoatlanskog saveza, BiH teži priključenju NATO-u, a Srbija je okružena članicama ovog Saveza.
Sve to, vjeruje Hadžović, znači da se i naoružanje u regiji može držati pod kontrolom.
On smatra da ne treba biti zabrinut zbog činjenice da susjedi rade na modernizaciji naoružanja, no ne treba biti ni previše opušten posmatrajući globalne promjene u svijetu.
“Treba, naravno, pratiti pomno šta se dešava na vanjskopolitičkom planu, odnosno kako se kreću odnosi velikih sila u regionu. Potrebno je paziti da Balkan ne postane središte potkusurivanja velikih sila, jer kada se velike sile dogovaraju i kada prebijaju svoje interese preko malih zemalja to se uvijek odrazi negativno na male članice koje nemaju sposobnost da odbrane svoje interese”, kaže Hadžović.
Turčilo podsjeća da zemlje regije već graniče sa državama koje su u NATO savezu, te da je za BIH od izuzetnog značaja modernizacija naoružanja.
“Modernizacija oružanih snaga ne samo zbog postizanja određenog balansa. Modernizacija je potrebna jer mi svake godine, u ovom jednom smislu pružanja pomoći civilnom stanovništvu u raznim situacijama vidimo ustvari šta znači modernizacija. Znači ja ovo ne bih gledao kroz perspektivu stvaranja straha, već upravo iz perspektive potrebe za modernizacijom oružja”, kaže on.
Turčilo smatra da i ta modernizacija naoružanja mora biti usklađena sa kvotama koje su predviđene Dejtonskim mirovnim sporazumom.
Zamjenik ministra odbrane BiH Suljagić smatara da bilo kakve “egzibicije kada je riječ o Hrvatskoj koja je članica jednog globalnog političko sigurnosnog saveza nisu moguće, niti da bilo ko misli da će tenkovi iz Srbije preći granicu”.
“Ono što mene zabrinjava, vidjeli ste šta se dogodilo u Crnoj Gori kada je napravila ključni korak ka članstvu u NATO savez. BiH je vrlo blizu ka pravljenju ključnog koraka ka planu za članstvo i dobijanja svog godišnjeg nacionalnog plana. Kada se u tom kontekstu negomilava oružje, onda to nije najbolja poruka komšijama i ne pokazuje uvijek da priželjkujete stabilnost. Stabilnost se ne osigurava gomilanjem oružja”, zaključuje Suljagić.
