Sa kakvim se predrasudama susreću mladi, prepoznaju li govor mržnje i kako se bore protiv ksenofobije? Ta pitanja postavljamo aktivistima koji traže odgovor na sve izraženiju odbojnost prema drugačijem u svojoj okolini.
Mladi dramaturg Miloš Boreta susreće se sa predrasudama u zemljama koje su, ne tako davno, živjele zajedno.
“Često boravim u republikama koje su nekada bile jedna zemlja, i kada saznaju da sam iz Crne Gore, šokiram se kada kažu, a pa ti si potpuno drugačiji od onoga kako ste predstavljeni. A tu prvenstveno misle na Crnogorce, prije svega. Onda se ispostavi da moje ime Miloš, koje je često u Srbiji, nema sa mnom nikakve posebne veze osim toga što sam ga dobio. Tako da drugi uvijek daju sebi pravo da nas komentarišu, a većina i da vrijeđa”, kaže Boreta.
Nije samo nacionalnost povod za predrasude ili govor mržnje. Miloš, koji je na specijalističkim studijama cetinjske Akademije, o netoleranciji u svojoj zemlji govori kroz odnos prema jezičkoj baštini:
"Primjer je kako ljudi komentarišu nova slova u crnogorskom jeziku, gdje se osjeti netolerancija. Pošto se bavim i narodnom poezijom i stvaralaštvom, meni je lijepo da se očuvaju stare riječi. Ali, kada ljudi ne razumiju što znači feral ili faculet, umjesto da pitaju, kažu – a, to je italijanska, ili još gori izraz – strana riječ. A samo pokazuju da ne cijene tradiciju. Ono što mene najviše zabrinjava je što u prvi plan bestidno dolazi neznanje. Jer, kad nešto ne znam, recimo neke turske riječi u našim sandžačkim ili staropodgoričkim sevdalinkama, ja prvo saznam što one znače, pa onda mogu reći je li me ta pjesma dirnula”.
Neznanje je jedan od korijena ksenofobije na koju naši sagovornici traže odgovor promovišući kratki omladinski film “Balkan bez mržnje” koji se ovih dana promoviše u Crnoj Gori, ali istovremeno prikazuje u još šest zemalja regiona, čijih je tridesetak aktivista učestvovalo u njegovom nastajanju.
Ivana Srećković objašnjava da njime žele da podstaknu kritičko razmišljanje među mladima u traženju odgovora na ksenofobiju:
“Mi smo ksenofobijom označili jedan od glavnih problema društava u regionu. Ksenofobiju kao mržnju prema svemu što je različito. Pokušali smo da prikažemo kseno-virus koji se širi svijetom, kroz komunikaciju, odnosno govor mržnje. Kada dođete u kontakt sa mržnjom, postajete zaraženi”.
Kako se izliječiti od te zaraženosti? Aktivizmom, odgovara Anđela Đurašković.
“Treba se suočiti sa govorom mržnje i manifestacijom mržnje, nasiljem i konfliktima u svim njegovim oblicima”, kaže ona.
No, aktivizma je u Crnoj Gori nedovoljno, smatra Anđela, jer mladi, poput svojih roditelja, često zatvaraju oči pred problemom i bježe od konfliktnih situacija. Dovoljno je, dodaje, posjetiti neke od najpopularnijih sajtova pa se uvjeriti da internet buja govorom mržnje, najčešće bez ikakve odovornosti za onoga koji je šire. Ima utisak, kaže, da se društvo naviklo da prihvata nasilje kao normalnu pojavu.
“Izgubili smo nit koju možemo prepoznati kao granicu između slobode govora i izražavanja mišljenja s jedne strane, i govora mržnje s druge strane. Ljudi su se uljuljkali u to kao fenomen koji je prirodan, i koji ide ruku pod ruku sa slobodom koju internet nudi. Ali, sa mladima treba o tome pričati i reći im da govor mržnje ne smiju doživljavati kao nešto 'normalno', jer to treba da te brine i s tim treba da se boriš”, zaključuje Đurašković.
Facebook Forum