U Bosanskom Grahovu, ratom i privatizacijom opustošenom, neženjama koji su primorani živjeti od poljoprivrede postala je 'nemoguća misija' pronaći buduću suprugu. Rješenje je ponudila općinska vlast – mladenke iz 'uvoza'.
U Bosanskom Grahovu je više od 150 neženja koji su primorani živjeti od poljoprivrede. Među njima je i Jelenko Perinović iz sela Obljaja:
„Naše cure neće ovđe na selo da žive. Nemamo koga dovesti. Neće krave, neće ovce. A nama treba, da ostanemo tu. Naše cure neće, prema tome, mi moramo tako ići. To, nema vjere, nema nacije, dovest' ću je. Kad neće naše Srpkinje, idemo dalje. Hoću pravu gospođu da nađem sebi, za svoju kuću, da mi i gleda mene i da stvaramo familiju.“, kaže Jelenko.
Pronaći buduću suprugu, suputnicu, mnogim neženjama u skoro svim općinama Županije 10 postala je gotovo nemoguća misija. No, u rješavanju tog problema, neobične i vrlo konkretne korake poduzela je općina od koje se to najmanje očekivalo.
Riječ je o ratom i privatizacijom opustošenom Bosanskom Grahovu u kojemu kakav-takav posao imaju jedino uposlenici u državnim institucijama, javnim poduzećima i ustanovama, onda jedno veliko NIŠTA u gospodarstvu, pa poljoprivreda. Kako bi se vremešni momci oženili, općinske vlasti dale su zeleno svjetlo za, da ga tako nazovemo, organizirani „uvoz“ mladenki iz inozemstva.
Ideja o takvom transferu nije potekla iz Grahova, ali su je u toj općini objeručke prihvatili, ističe predsjedavajući Općinskog vijeća Duško Kuprešanin:
„Udruženje građana, koje okuplja naše iseljenike iz Livanjskog polja i egzistira u Srbiji, dalo nam je ideju da oživimo sela u Livanjskom polju, odnosno sela koja pripadaju i opštini Bosansko Grahovo i opštini Livno, na način kao što su radile neke opštine u Republici Srbiji – da dovedu Albanke koje su katoličke vjeroispovjesti na prostor opštine Grahovo, koje bi se udale za naše mladoženje koji su tu, da kažem, ostali bez djevojaka. Sve djevojke koje su se rodile ovdje i koje su živjele ovdje, otišle su u veće gradove za poslom. Vrlo malo njih hoće da ostane, da radi i živi na selu, da tu rodi dijete. Mi, kao Opštinsko vijeće, podržali smo inicijativu ovog udruženja s jednim zaključkom da ćemo mi, kao Opštinsko vijeće, finansijski snositi jedan veći dio troškova koje imaju naši mladoženje, ali po zaključenju braka.“, objašnjava Kuprešanin.
Premda je zaključak Općinskog vijeća jednoglasno usvojen, što će reći da su za njega ruku digle i dvije vijećnice, žene u Bosanskom Grahovu nisu bile raspoložene za izjave. Za razliku od njih, muškarci su bili pozitivniji i razgovorljiviji, među njima još uvijek službeno neoženjeni Pero Jakšić.
„Ja ovo podržavam. Moram zahvaliti ljudima koji su pokrenuli taj projekat, da se krene u jednu tako ozbiljnu situaciju i rješavanje ove problematike naših krajeva. Znam da se i u Livnu raseljava, odlaze ljudi previše prema Republici Hrvatskoj, odavde odlaze prema Srbiji. Nama je ovdje jedini način da opstanemo ako ćemo se vratiti tradicionalnim vrijednostima koje smo imali.“, kaže Jakšić.
Pitamo našeg sugovornika Duška Kuprešanina-zašto baš djevojke iz Albanije?
„Udruženje iz Srbije, 'Slava Raškaj', oni su krenuli sa djevojkama iz Albanije, koje su voljne da dođu na selo, da žive, da rade i da stvaraju porodice na selu. U pitanju su djevojke iz okoline Skadra – kažu da je tamo procenat djevojaka u odnosu na momke dvadeset na prema jedan, tako da nema dovoljno momaka u njihovoj blizini, u Albaniji, da bi one ostale dolje. Sigurno su patrijarhalno odgojene djevojke, djeca bi se odgajala u onom duhu u kojem se inače odgajaju djeca na našim područjima.“, kaže Kuprešanin.
U Srbiji ovim aktivnostima žele oživjeti sela, a u Grahovu i sela i grad, a kako doznajemo od Duška Kuprešanina, prva mladenka iz okolice Skadra, trebala bi u Bosansko Grahovo stići upravo ovih dana.
„Već su neki otišli do Albanije, bili su na tom prvom viđenju. Procedura nalaže da idu na prvo viđenje, pa da dolaze njihove porodice, odnosno buduće mlade, odozdo ovdje, da vide gdje dolaze. Onda, na drugom odlasku dolje, obavlja se vjenčanje u Albaniji, a crkveno vjenčanje bi bilo kod nas, u Grahovu.“, zaključuje Kuprešanin.
