"Kupili smo ga, platili, izgradili i namjeravamo da ga zadržimo."

Tema je bio Panamski kanal, a ovo su bile riječi američkog predsjedničkog kandidata Ronalda Reagana u martu 1976.

Međutim, već sljedeće godine, predsjednik Jimmy Carter potpisao je sporazume o predaji kontrole nad ovim vitalnim vodenim putem do Paname.

Pola vijeka nakon što je debata o vlasništvu nad kanalom prvi put animirala Washington, pitanje se ponovno zahuktalo, budući da je novi američki predsjednik Donald Trump rekao da će kanal ponovo vratiti Sjedinjenim Državama, tvrdeći da ga je Kina "u biti preuzela".

Kanalom trenutno upravlja Panama, ali Matthew Parker, autor knjige o poznatom kanalu, rekao je za Radio Slobodna Evropa (RSE): "Kineske kompanije imaju kontrolne udjele u lukama na oba kraja Panamskog kanala".

To je, kako ističe, dio šireg trenda u kojem Peking "širi svoje interese u međunarodnoj pomorskoj infrastrukturi" širom svijeta, uključujući "u 'južnom 'dvorištu' Sjedinjenih Država".

Druga Trumpova tvrdnja, da su Sjedinjene Države izgubile "38.000 ljudi zbog malarije", tokom izgradnje kanala, prema riječima Parkera, zanemaruje tragičnu ulogu druge zemlje u nastanku ovog plovnog puta.

Vijekovima su pomorci tražili prečicu koja bi povezala Pacifik i Atlantski okean kroz Panamsku prevlaku kako bi izbjegli naporan put oko vrha Južne Amerike.

Godine 1881., podstaknut uspjehom svog Sueckog kanala, francuski diplomata Ferdinand de Lesseps zvanično je otvorio radove na Panamskom kanalu.

Ruta bi smanjila oko 60 posto morske udaljenosti između istočne i zapadne obale Amerike.

De Lesseps je prikupio milijardu dolara za projekat, novac koji je dijelom korišten za podmićivanje novinara i političara kako bi prikupili podršku javnosti i podstakli ulaganja.

Međutim, francuski plan da presijeku kanal na nivou mora kroz Panamu bio je osuđen na propast od samog početka.

Radnici su se iskrcali na tropsku prevlaku prepunu siromaštva, političkih nemira i bolesti.

U doba u kojem se vjerovalo da se bolesti šire tajanstvenim "parama", pravi krivci - komarci - napadali su pridošlice u velikim rojevima.

Četrdeset radnika je umiralo svaki dan, većina od žute groznice ili malarije.

Nekvalifikovani radnici uglavnom su dolazili sa Kariba, ali ljudska cijena francuskog projekta najslikovitije je ilustrovala priča njegovog glavnog inženjera Julesa Dinglera.

On je doveo svoju porodicu u Panamu i posmatrao kako mu, jedno po jedno, njegova kćerka, kćerkin vjerenik i sin umiru od bolesti.

"Vežemo se za život tako što kanal činimo svojom jedinom okupacijom", napisao je ovaj inženjer. Kada je i njegova žena podlegla žutoj groznici, Dingler se skrhan vratio u Francusku.

Kada je francuska kompanija za kanale konačno propala 1889. godine, stotine hiljada investitora izgubilo je svoju ušteđevinu u jednom od najvećih finansijskih skandala u ikada.

Francuzi koji su odlazili ostavili su velike zalihe opreme, kao i lične stvari oko 20.000 radnika.

Deceniju nakon francuskog povlačenja iz projekta, američki predsjednik Theodore Roosevelt je stupio na dužnost.

Vođen uvjerenjem da bi Sjedinjene Države trebale gospodariti ekonomski i vojno, ovaj 26. američki predsjednik je tražio da SAD nastavi tamo gdje je Francuska stala.

Kada su pregovori o koncesiji kanala između Washingtona i Kolumbije, čija je Panama bila pokrajina, zapeli 1903. godine, panamski revolucionari, koje je podržao SAD, otcijepili su se od Kolumbije dok su američki raketni brodovi stajali uz obalu.

Washington je brzo priznao novu zemlju, a ubrzo je uslijedio dogovor o izgradnji kanala kroz teritoriju Paname.

Umjesto da presjeku prolaz na nivou mora od obale do obale - kao što su pokušali Francuzi - američki inženjeri odlučili su poplaviti centralni dio Panamske prevlake pregrađivanjem rijeke Chagres.

Vještačko jezero bi se nalazilo na 26 metara nadmorske visine, a niz ustava bi dizao brodove do jezera, a zatim bi ih spuštao na nivo mora na drugom kraju kanala.

Amerikanci su preduzeli velike napore na iskorjenjivanju komaraca na prevlaci.

Jedan inženjer je tvrdio da svaki mrtvi komarac košta 10 dolara američkog poreznog obaveznika.

Američki napor bio je podržan od gradilišnih čelnika koje su poštovali ostali timovi projekta.

Rasna segregacija bila je na snazi između niskokvalifikovanih crnih radnika, većinom s Barbadosa, i bijelih Amerikanaca. Jedan posmatrač je naveo da su muškarci generalno bili "tretirani kao ljudska bića, a ne kao životinje".

Uz napore za podizanje morala, poput novina za radnu snagu i turnira u bejzbolu, radnici su "uzvratili dajući najbolju uslugu unutar svojih mogućnosti".

Oko 5.800 radnika umrlo je tokom decenije koliko su Sjedinjene Države radile na projektu.

Dok su radnici rezali kroz panamski krajolik, smrt je nastavila sijati žrtve među radnom snagom.

Mnogi su poginuli u klizištima, drugi u eksplozijama dinamita.

Međutim, posao je završen prije roka i ispod budžeta.

U jesen 1913. godine, američki predsjednik Woodrow Wilson pritisnuo je dugme na svom stolu u Washingtonu koje je raznijelo morski nasip u Panami, udaljen nekih 3.300 kilometara.

Dok je voda jurila u korito kanala, The New York Times je objavio da je "vjekovni san postao stvarnost".

U vrijeme kada je kanal zvanično otvoren, 15. avgusta 1914. godine, vijest je jedva zabilježena. Tog ljeta pažnja svijeta bila je čvrsto usmjerena na Evropu i eskalirajući sukob koji će uskoro biti poznat kao Prvi svjetski rat.

Nakon desetljeća rada kanala, koji je transformisao svjetsku trgovinu, počele su rasti tenzije između dobro plaćenih Amerikanaca koji žive u zoni kanala pod kontrolom SAD-a i Panamaca.

U januaru 1964., međusobno neprijateljstvo je preraslo u smrtonosno nasilje nakon što je zastava Paname poderana u sukobu između dvije grupe.

Incident iz 1964. pojačao je glasove u Washingtonu koji su pozivali da se kanal ustupi Panami.

Kontroverzna koncesija predsjednika Jimmyja Cartera dovela je do toga da je plovni put predat toj srednjoameričkoj zemlji 31. decembra 1999. godine.

Historičarka Julie Green, koja je napisala knjigu o historiji kanala, rekla je za RSE da bi svaki današnji pokušaj SAD-a da povrati kontrolu nad kanalom skoro sigurno doveo do sukoba.

"Teško mi je zamisliti da se Panamski kanal vrati u SAD-u bez sveopšteg rata protiv Paname", ističe Green.