Ovih dana Srebrenica je postala najvruća politička tema u Republici Srpskoj.
Političari su se sjetili Srebrenice nakon što se pojavila britanska rezolucija u UN o Srebrenici. Svi se slažu da se Srebrenica dogodila, ali se prave kao da se Srebrenica dogodila nekome drugom i da je neko drugi za to odgovoran.
U intervjuu za naš radio banjalučki profesor javnog mnijenja Mladen Mirosavljević ističe da je zbog budućih generacija potrebno suočavanje sa prošlošću od koje Srbi sa obje strane Drine bježe 20 godina.
RSE: Zbog čega, po Vama, 20. godina od genocida koji je dokazao Haški tribunal Srbi ne žele spomenuti da se genocid zaista i desio?
Mirosavljević: Ovih dana Srebrenica je postala najvruća politička tema u Republici Srpskoj, kao da se ovog jula ne obilježava 20 godina Srebrenice nego se sve počelo događati ove godine. Vjerovatno se ne bi ništa ni dogodilo da se nije pojavila britanska rezolucija u UN o Srebrenici, zbog čega je uslijedila lavina reakcija s obje strane Drine. Pravo pitanje je - zašto se 20 godina svi slažu da se Srebrenica dogodila, ali se prave kao da se Srebrenica dogodila nekome drugom i da je neko drugi za to odgovoran. Kao, ajde, dobro, dogodio se zločin, ali nemojmo se ponašati kao da je to toliki problem i da o tome treba raspravljati u UN, a to što je tako presudio Haški tribunal, to je zbog toga što je on pod političkim uticajem, zna se koga.
Mislim da je to zbog toga što se političke elite s obje strane Drine ne žele suočiti sa činjenicom veličine tog zločina i njegovim značajem po Srbe u BiH. Zato se on istovremeno i priznaje i minorizuje, i umanjuje broj žrtava, i traži paralela sa srpskim žrtvama, i negira Haški tribunal, i negira genocid, a sve zbog toga što Srbi ne znaju kako da se sa tim zločinom suoče, niti to pokušavaju.
To se događa još od prve presude za genocid generalu Krstiću 2001. godine, kada niko u Republici Srpskoj nije reagovao, kao što nije ni svih ovih godina. Slično je i sa Naserom Orićem, da ga Švajcarci nisu uhapsili, ko zna kada bi ga neko u RS i pomenuo. Isto je i sa Sudom BiH koji je imao niz neuporedivo drastičnijih kazni u BiH od Haškog tribunala, ali su svi u RS o tome ćutali, a sada se traži referendum. To sve samo govori da nema osmišljenog koncepta kako se suočiti sa posljedicama rata i kako sa tim suočiti generacije rođene poslije rata. A nećemo moći živjeti dalje zajedno na ovim prostorima ako se sa time ne suočimo kad tad.
RSE: Koliko tome doprinosi podrška iz Srbije i Rusije, gdje se ovaj zločin dovodi u pitanje?
Mirosavljević: I Srbija i Rusija imaju svoje interese, ali je činjenica da ono što važi za Republiku Srpsku važi i za Srbiju, jer obje funkcionišu po sistemu spojenih posuda. Ni Srbija se još uvijek nije suočila sa svojom ulogom ni u raspadu Jugoslavije niti u posljednjem ratu. I Srbija i Republika Srpska će kad tad morati da novim generacijama objasne šta se događalo u proteklom ratu, u kojem nije bilo nevinih, i da se krivica ne može prebacivati samo na druge. Da se sa svim tim energičnije suoči Srbija, posljedično bi se morala suočiti i Republika Srpska.
RSE: Da li je britanska rezolucija, kako govore političari iz RS, napravljena da bi se destabilizovala situacija u Bosni i Hercegovini?
Mirosavljević: Teško je nama običnim smrtnicima znati sve motive zbog kojih neko pokreće ili želi da se usvoji neka rezolucija. Ono što meni nije jasno jeste zašto se niko nije potrudio da objavi u medijima u Bosni i Hercegovini i Srbiji britansku rezoluciju kao i rusku rezoluciju, pa da građani sami mogu da prosude kakav je sadržaj te rezolucije i na osnovu nje shvate i neke motive koje stoje iz njih.
RSE: Kako komentarišete činjenicu da se u analizi rezolucije pravi problem oko toga koliko puta je spomenut genocid, a potpuno se zanemaruje činjenica da je riječ o ubijanju hiljada civila?
Mirosavljević: Nema se tu šta komentarisati. Srebrenica i zločin koji se dogodio ne može se ignorisati, niti minorizovati zločin zbog većeg ili manjeg broja žrtava, kao da to može nešto promijeniti, bez obzira koliko se puta spomenula riječ genocid i da li će rezolucija u UN biti ili neće biti usvojena. Mi se sa Srebrenicom moramo suočiti sada ili za pet godina, nebitno. Što vrijeme više bude odmicalo suočavanje sa tim će biti sve teže.
RSE: Koliko je bitno da se konačno sve što se dešavalo u i oko Srebrenice, kao i drugih zločina počinjenih proteklog rata u Bosni i Hercegovini jednom za svagda razjasni i da se stavi tačka, odnosno da li je to uopšte moguće u BiH?
Mirosavljević: Veoma je bitno zbog budućeg zajedničkog života i u BiH i na području budućih država, ako budu drugačije od ovih, a i zbog sadašnjih i budućih generacija, da se konačno svi zajedno suočimo šta se zaista dogodio i u Srebrenici i u BiH. Ko je političkim elitama u RS u proteklih 20 godina branio da to učine? Imale su i novac i sve kapacitete da formiraju sve moguće komisije i iznesu svoje činjenice i o broju žrtava i o presudama u Hagu i u Sudu BiH, i o ratu i o svemu.... Zašto nisu? Zašto ranije nisu iznijele činjenice o zločinima Nasera Orića i istrajale na tužbi? Zašto to radi Srbija ako je on zločine činio na području BiH? To ljude u RS zbunjuje. Zašto se bivši predsjednik RS Dragan Čavić anatemiše zato što je priznao broj žrtava u Srebrenici, a niko drugi nije izašao i argumentovao neki drugi podatak?
Zašto niko nije izašao sa time da objasni koliko je optužnica i kome podnijeto za srpske žrtve i šta se sa njima dogodilo? I zašto se na tome nije istrajalo? Dokle god priču o Srebrenici budemo svodili samo na broj žrtava i krivicu svaljivali jedni na druge, od stavljanja tačke neće biti ništa, za što nam je najbolja pouka Jasenovac. Koliki god da je broj, zločin je zločin, i kada se suočimo sa istinom o zločinima, a to se nikada neće razjasniti jednom za svagda, moći ćemo na tu priču staviti tačku.
RSE: Kakva je uloga medija u ovoj situaciji posljednjih dana, jesu li podlegli političkoj propagandi?
Mirosavljević: Mediji u BiH se ponašaju po dobro poznatoj matrici. Dovoljno je pročitati neki tekst ili poslušati prilog pa da automatski znate iz kojeg entiteta je medij. Pošto su mediji ogledalo društva i ubojito sredstvo u rukama društvenopolitičkih elita, oni su samo preslika duboko podijeljenog bosanskohercegovačkog društva. Zbog opšte situacije u društvu ne možete očekivati od medija da oni budu izvan tog konteksta. Teško je biti drugačiji u atmosferi borbe za egzistenciju, straha i siromaštva. Mediji samo slijede matricu po kojoj se ponašaju vladajuće političke elite.
