Milo Đukanović
Milo Đukanović je još kao student ušao u politiku, a na vlast ga je izbacila antibirokratska revolucija kada su takozvani mladi, lijepi i pametni – Đukanović, Momir Bulatović i Svetozar Marović staro komunističko rukovodstvo smijenili na ulici – po diktatu Beograda, odnosno Slobodana Miloševića.
Đukanović, ekonomista, bez dana radnog iskustva, krajem 1990, na prvim višestranačkim izborima u Crnoj Gori izabran je za poslanika, a najmlađi premijer u Evropi postaje već naredne godine – na 29. rođendan.
Iste godine crnogorska vlast kreće u realizaciju Miloševićevih ratnih planova, optužujući za izdajstvo malobrojne antiratne aktiviste i stranke koji upozoravaju na pošast koju donosi takva politika. Crnogorske trupe kreću u pohod na Dubrovnik, ohrabrene i govorima mladog premijera koji je tih dana poručivao da je i šah omrznuo zbog šahovnice.
Kasnije će Đukanović pokušati da realtivizuje takve izjave:
"Te izjave, uključujući i tu koju ste pomenuli je zaista apsolutno benigna u odnosu na mnoge druge izjave koje su se događale sa svih strana u tom vremenu i izjave koje su direktno pretendovale prema određenim prostorima."
Razlaz u DPS-u
Dolazi vrijeme sankcija, crnogorska privreda i ekonomija umiru, a smjenjuju ih državno kontrolisani šverc duvana i nafte. Iz tih ilegalnih izvora hrani se budžet, ali se pune i džepovi povlašćenih pojedinaca, koji će izrasti u tranzicione bogataše.
Tačku na partijsku idilu u Demokratskoj partiji socijalista stavio je odnos prema Slobodanu Miloševiću.
Tužioci u Italiji, ali i neki Đukanovićevi bliski saradnici do danas ga terete da je bio jedan od glavnih organizatora šverca duvana, koji vlast u Podgorici naziva legalnim tranzitom. Postupak sa druge strane Jadrana protiv njega je obustavljen, ali se i dalje vodi protiv premijerovih prijatelja i saradnika.
Iako je šverc duvana i organizovani kriminal, po Moniru Bulatoviću, bio glavna tačka razdora u Demokratskoj partiji socijalista sredinom devedesetih, bilo je očigledno da je tačku na partijsku idilu stavio odnos prema Miloševiću kome je zajedno sa međunarodnom zajednicom leđa počeo da okreće i pragmatični Milo Đukanović.
Do definitvnog razlaza dolazi na predsjedničkim izborima 1997. godine tijesnom pobjedom Đukanovićeve frakcije nad krilom Momira Bulatovića, koji će Miloševiću ostati vjeran sve do njegove smrti u haškoj ćeliji.
Međunarodna zajednica Đukanovića počinje da percipira kao pouzdanog saradnika u regionu. On pojačava retoriku protiv dedinjskog režima uporedo pružajući logistiku srpskoj opoziciji čiji predstavnici, u strahu od fizičke likvidacije, nerijetko borave pod njegovom zaštitom u Podgorici.
Put ka nezavisnosti
Uporedo sa otklonom od Miloševića i okretanjem jedara ka Evropi, Đukanović, nekadašnji promoter čvrstog državnog zajedništva sa Srbijom trasira i put ka nezavisnosti, koji je preuzeo od partija i snaga na čelu sa Liberalnim savezom, koje je tek koju godinu unazad njegova partijska i medijska mašinerija satanizovala.
Analitičari hvale taj period Đukanovićeve vladavine u kome je uspio da spriječi izbijanje građanskog rata i ozbiljno razaranje crnogorske infastrukture u naletu bombardera alijanse.
Nakon pada Miloševića, Đukanović ne napušta projekat nezavisnosti upkos opstrukciji koja dolazi i od nove srpske vlasti, ali i međunarodne zajednice koja vjeruje da su sa Miloševićem nestali razlozi za razdruživanje Beograda i Podgorice.
Sumnja da je Đukanović poklekao pred tom argumentacijom pojačala se nakon što je 2003. potpisao Beogradski sporazum i obavezao se da neće raspisivati referendum u naredne tri godine. Suverenistička struja tu vijest dočekuje na nož i optužuje ga za izdaju. Sa ove distance, mnogi od njegovih tadašnjih kritičara slažu se da je to bio pragmatičan čin.
Po isteku Beogradskog sporazuma Crna Gora 21. maja 2006. održava referendum po neobično strogim kriterijumima nametnutim od strane međunarodne zajednice. Za nezavisnost je moralo biti preko 55 odsto glasača. Tog dana Crna Gora ipak obnavlja nezavisnost.
Postreferendumsku Đukanovićevu eru obilježile su i optžube kritičara da resursi Crne Gore stradaju u naletu nezajažlivih apetita političko-poslovne oligarhije koju je petostruki premijer ustanovio u dvije decenije autokratske vladavine.
"Imamo državu i siguran sam da nikada više nećemo dozvoliti, na bilo koji način da dovedemo u pitanje našu državu", rekao je tada Đukanović.
Na parlamentarnim izborima, odmah nakon referenduma, vladajuća koalicija učvršćuje vlast, a Đukanović se ubrzo povlači sa državničke funkcije. Bio je to kratak prekid njegove dugogodišnje vladavine. Već 2008. vraća se na premijersku poziciju. Kritičari i opozicija tvrdili su da je Đukanoviću premijerska pozicija neophodna i radi imuniteta zbog tekućeg procesa u Italiji.
Postreferendumsku Đukanovićevu eru obilježili su i razne afere i optžube kritičara koji tvrde da resursi i potencijali Crne Gore stradaju u naletu nezajažlivih apetita političko-poslovne oligarhije koju je petostruki premijer ustanovio u dvije decenije autokratske vladavine.
Neke od tih sumnji potvrdila je i Evropska komisija koja je, uprkos činjenici da je Crnoj Gori nedavno dodijeljen status kandidata, Podgorici ispostavila sedam oštrih preduslova, a koji se tiču vladavine prava, i vidljive borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije.
