Hrvatska će početkom iduće godine birati novog predsjednika države, a aktualni Stjepan Mesić, nakon odlaska s predsjedničke dužnosti, koju je obnašao dva mandata i punih 10 godina, imat će doživotno pravo na svoj ured, vozača, dva zaposlenika i državno osiguranje.
Kako se hrvatska javnost prvi put susreće s posebnim pravima bivših predsjednika jer je prvi hrvatski predsjednik, doktor Franjo Tuđman umro prije isteka mandata, ovih se dana o tome čuju različiti komentari, a najčešći su da je pola milijuna kuna godišnje, koliko bi, navodno, koštalo održavanje takvog Ureda, previše za siromašni hrvatski budžet.
Hrvatska će Vlada u državnoj blagajni za 2010. godinu po prvi put morati osigurati i novac za uređenje i financiranje budućeg Ureda, uskoro bivšeg predsjednika države, Stjepana Mesića, na koji po Zakonu iz 2004. godine ima pravo.
U svijetu je ta praksa uobičajena, ali različito regulirana, ističe profesor europskih integracija na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, doktor Damir Grubiša:
„Mislim da je za Hrvatsku sasvim dovoljno da predsjednik ima osobnog tajnika ili šefa kabine i vozača koji će ga voziti okolo. Ostale službe njemu nisu potrebne u mirovini jer ne igra nikakvu aktivnu ulogu. A ako već nešto i treba, može se uvijek obratiti Uredu aktualnog predsjednika, koji mu je dužan izaći u susret.“
Novac se već izdvaja
Prema nekim procjenama, održavanje Ureda bivšeg predsjednika godišnje bi državu koštalo više od 500.000 kuna, oko 80.000 eura, a iz državnog proračuna podmiruju se i svi troškovi Ureda, od sigurnosnih uvjeta, do električne energije, namještaja, grijanja, računala i Interneta.
No, iz Ureda predsjednika države Stjepana Mesića, dobili smo pismenu izjavu da su sve to zasad samo spekulacije, da se točan iznos ne zna jer Vlada, to jeste središnji Ured za upravljanje državnom imovinom, još nije ni donio o tome odluku i sve dotle predsjednik Mesić i ne želi davati nikakve izjave s tim u vezi.
Pročelnica Odjela za informiranje, Danja Šilović-Karić, dodaje kako se, koji god ured bio Mesiću dodijeljen, za njega i tako već izdvajaju sredstva jer je u vlasništvu Republike Hrvatske. Isto se, kaže, odnosi i na dva zaposlena, koji će biti samo premješteni unutar državne uprave, kao i pripadnici osiguranja, pa se, stoji uz ostalo u izjavi, ne kupuje, ni novi ured, ni auto, samo preraspodjela.
A evo što o Uredima bivših predsjednika država misli predsjednik Hrvatskog Helsinškog odbora i profesor na američkom sveučilištu Yale, doktor Ivo Banac:
„Mislim da je to normalno, ali u Americi su ti uvjeti mnogo bolji. Pitanje je gdje je mjera. Ne bi bilo dobro da to postane predmet kažnjavanja. Vrlo dobar slučaj je i susjedne Slovenije, gdje je Milanu Kučanu oduzeto manje-više sve što je imao, odmah nakon što je napustio mjesto predsjednika republike. On je danas, koliko je meni poznato, bez ureda, bez tajnice, bez zaštite, što sigurno nije najbolji model. To bi trebalo regulirati i trebalo bi biti predmetom jedne opće rasprave. U svakom slučaju ti ljudi zaslužuju nekakav poseban status, koji ne mora biti jedak onome što je Mesić, po svemu sudeći, u ovom trenutku dobio.“
Sličan režim u Sloveniji
Politički analitičar Davor Gjenero kaže da Slovenija ima vrlo sličan režim, samo, za razliku od Hrvatske, posebna prava bivših predsjednika ne traju doživotno, već su ograničena na samo još jedan predsjednički mandat:
„Kučan je imao pravo na ured, tajnicu, vozača i administrativne troškove, koji su tu negdje koliko će biti i Mesićevi, ali ne doživotno, nego pet godina nakon prestanka obavljanja funkcije.“
Pojašnjava međutim da je u Sloveniji sve to išlo „dosta trapavo“ jer je Zakon o pravima bivših predsjednika države stupio na snagu kad je Kučanu već istekao prvi mandat, pa se prvi slovenski predsjednik, nakon što je predao svoj Ured novom predsjedniku Drnovšeku, „našao na cesti“:
„Gospodin Kučan nije imao čak ni ured u kojem se mogao sastajati sa suradnicima, nego je čak demonstrativno, u nekim kavanama u Ljubljani, organizirao takve sastanke, da pokaže nedoličnost i neprihvatljivost takve situacije.“
Bivši predsjednici države, slažu se naši sugovornici, mogu i nakon isteka mandata na razne načine prezentirati svoju zemlju, samo što u bogatim demokracijama, u financiranju njihovih ureda, često sudjeluju i različite Zaklade, a profesor Grubiša navodi i talijanski primjer:
„Bivši predsjednik Čampi ima svoj Ured kao doživotni senator. Naravno da onda ima pravo i na određeni minimalni staff, ali to je samo zato jer je on ujedno i dalje aktivan kao senator. Drugi imaju samo šefa kabineta, osobnog tajnika i uglavnom vozača.“
Kako se hrvatska javnost prvi put susreće s posebnim pravima bivših predsjednika jer je prvi hrvatski predsjednik, doktor Franjo Tuđman umro prije isteka mandata, ovih se dana o tome čuju različiti komentari, a najčešći su da je pola milijuna kuna godišnje, koliko bi, navodno, koštalo održavanje takvog Ureda, previše za siromašni hrvatski budžet.
Hrvatska će Vlada u državnoj blagajni za 2010. godinu po prvi put morati osigurati i novac za uređenje i financiranje budućeg Ureda, uskoro bivšeg predsjednika države, Stjepana Mesića, na koji po Zakonu iz 2004. godine ima pravo.
U svijetu je ta praksa uobičajena, ali različito regulirana, ističe profesor europskih integracija na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, doktor Damir Grubiša:
„Mislim da je za Hrvatsku sasvim dovoljno da predsjednik ima osobnog tajnika ili šefa kabine i vozača koji će ga voziti okolo. Ostale službe njemu nisu potrebne u mirovini jer ne igra nikakvu aktivnu ulogu. A ako već nešto i treba, može se uvijek obratiti Uredu aktualnog predsjednika, koji mu je dužan izaći u susret.“
Novac se već izdvaja
Prema nekim procjenama, održavanje Ureda bivšeg predsjednika godišnje bi državu koštalo više od 500.000 kuna, oko 80.000 eura, a iz državnog proračuna podmiruju se i svi troškovi Ureda, od sigurnosnih uvjeta, do električne energije, namještaja, grijanja, računala i Interneta.
No, iz Ureda predsjednika države Stjepana Mesića, dobili smo pismenu izjavu da su sve to zasad samo spekulacije, da se točan iznos ne zna jer Vlada, to jeste središnji Ured za upravljanje državnom imovinom, još nije ni donio o tome odluku i sve dotle predsjednik Mesić i ne želi davati nikakve izjave s tim u vezi.
Pročelnica Odjela za informiranje, Danja Šilović-Karić, dodaje kako se, koji god ured bio Mesiću dodijeljen, za njega i tako već izdvajaju sredstva jer je u vlasništvu Republike Hrvatske. Isto se, kaže, odnosi i na dva zaposlena, koji će biti samo premješteni unutar državne uprave, kao i pripadnici osiguranja, pa se, stoji uz ostalo u izjavi, ne kupuje, ni novi ured, ni auto, samo preraspodjela.
A evo što o Uredima bivših predsjednika država misli predsjednik Hrvatskog Helsinškog odbora i profesor na američkom sveučilištu Yale, doktor Ivo Banac:
„Mislim da je to normalno, ali u Americi su ti uvjeti mnogo bolji. Pitanje je gdje je mjera. Ne bi bilo dobro da to postane predmet kažnjavanja. Vrlo dobar slučaj je i susjedne Slovenije, gdje je Milanu Kučanu oduzeto manje-više sve što je imao, odmah nakon što je napustio mjesto predsjednika republike. On je danas, koliko je meni poznato, bez ureda, bez tajnice, bez zaštite, što sigurno nije najbolji model. To bi trebalo regulirati i trebalo bi biti predmetom jedne opće rasprave. U svakom slučaju ti ljudi zaslužuju nekakav poseban status, koji ne mora biti jedak onome što je Mesić, po svemu sudeći, u ovom trenutku dobio.“
Sličan režim u Sloveniji
Politički analitičar Davor Gjenero kaže da Slovenija ima vrlo sličan režim, samo, za razliku od Hrvatske, posebna prava bivših predsjednika ne traju doživotno, već su ograničena na samo još jedan predsjednički mandat:
„Kučan je imao pravo na ured, tajnicu, vozača i administrativne troškove, koji su tu negdje koliko će biti i Mesićevi, ali ne doživotno, nego pet godina nakon prestanka obavljanja funkcije.“
Pojašnjava međutim da je u Sloveniji sve to išlo „dosta trapavo“ jer je Zakon o pravima bivših predsjednika države stupio na snagu kad je Kučanu već istekao prvi mandat, pa se prvi slovenski predsjednik, nakon što je predao svoj Ured novom predsjedniku Drnovšeku, „našao na cesti“:
„Gospodin Kučan nije imao čak ni ured u kojem se mogao sastajati sa suradnicima, nego je čak demonstrativno, u nekim kavanama u Ljubljani, organizirao takve sastanke, da pokaže nedoličnost i neprihvatljivost takve situacije.“
Bivši predsjednici države, slažu se naši sugovornici, mogu i nakon isteka mandata na razne načine prezentirati svoju zemlju, samo što u bogatim demokracijama, u financiranju njihovih ureda, često sudjeluju i različite Zaklade, a profesor Grubiša navodi i talijanski primjer:
„Bivši predsjednik Čampi ima svoj Ured kao doživotni senator. Naravno da onda ima pravo i na određeni minimalni staff, ali to je samo zato jer je on ujedno i dalje aktivan kao senator. Drugi imaju samo šefa kabineta, osobnog tajnika i uglavnom vozača.“
