Obilježava se sto godina od početka Prvog svjetskog rata, a to je dobra prilika da se prisjetimo kako je u njemu prošla Crna Gora i sa kakvim je posljedicama iz njega izašla.
Na početku Prvog svjetskog rata Crna Gora je bezuslovna stala na stranu Srbije koja je, podsjeća za naš radio istoričar Šerbo Rastoder, bila optužena da stoji iza atentata na austrougarskog prestolonasljednika, koji je bio tek neposredan povod za Veliki rat. Rastoder smatra da je Crna Gora u tu ratnu avanturu ušla na krilima trijumfalizma i činjenice da je upravo izašla iz Balkanskih ratova u kojima je doživjela veliko teritorijalno proširenje.
“Očigledno da je taj uspjeh na neki način onemogućio crnogorski državni vrh da racionalno i promišljeno razmišlja. Tim prije što je austrougarska diplomatija nudila Crnoj Gori, u slučaju zadržavanja statusa neutralnosti, izvjesne teritorijalne ustupke. Tu se prije svega mislilo na Skadar, kao jednu od tačaka koje je Crna Gora neuspješno pokušavala osvojiti u Balkanskim ratovima.”
Istoričar Živko Andrijašević, kako je to nedavno rekao u intervjuu Atlas televiziji, smatra da Kralj Nikola nije imao mnogo izbora.
“On je bio primoran, on je mogao da ostane izvan rata, ali bi to bio kraj, definitivni kraj Crne Gore i njegove dinastije. On je 1914. dok nije dobio instrukciju iz Petrograda da ide u rat, bio spreman da se drži po strani. Naravno, pod pretpostavkom, da se rat između Austrougarske i Srbije vodi kao regionalni rat”.
Sam tok rata pokazaće da je Crna Gora, vojno, demografski, privredno, bila nedorasla ratnim operacijama, kaze Šerbo Rastoder, a to je produžilo agoniju države koja se već istrošila u prethodnim ratovima. Kralj Nikola je komandu nad crnogorskom vojskom povjerio srpskim oficirima što bi se moglo tumačiti kao pokušaj skidanja odgovornosti sa sebe, ali je suštinski, kaže naš sagovornik, značilo da je najmanja vojna sila na Balkanu upotrebljavana saglasno strateškim interesima Srbije i drugih saveznika. Dvije trećine od blizu 50 hiljada mobilisanih vojnika bilo je razvučeno na frontu dugom 500 kilometara. Nakon nekoliko početnih uspjeha sve je krenulo nizbrdo.
“Glavni austrougarski udar je bio na Lovćen, koji je branilo negdje oko osam hiljada Crnogoraca i kojima je komandovao neiskusni princ Petar Petrović. Odnos artiljerije i pješadije je bio neuporedivo u korist Austrougarske. Ovo navodim iz razloga što će kasnije pad Lovćena biti od nekih označen kao kukavički čin, iako je sama činjenica da je Crna Gora postala posljednji bedem odbrane na Balkanu bila nelogična i neočekivana”.
Svoju najveću bitku u ovom ratu, Mojkovačku, koju je slavila kao veliku pobjedu, Crna Gora je vodila neposredno prije nego što je suštinski kapitulirala. Mnogo toga kasnije je prepušteno propagandi i ideološki obojenim intepretacijama.
“Tu imamo jedan dodatni paradoks, da će sudbina Crne Gore u Prvom svjetskom ratu naizgled ličiti na sudbinu Srbije. Srpska vojska, sa oko 150 hiljada ljudi, na čelu sa kraljem, vladom i skupštinom se povukla. Crnogorska vojska se nije uspjela povući, ali se povukao njen dvor i dio kraljevskih ministara. Ali u vrijednosnoj naznaci tog čina kralj Nikola je pobjegao, a kralj Petar se herojski izvukao prolazeći takozvanu albansku golgotu”.
Do formalne kapitulacije Crne Gore nikada nije došlo, jer je državni vrh odbio da to uradi, ali je Austrougarska okupirala njenu teritoriju. Kraj rata Crna Gora je dočekala bez vojske sa vrlo problematičnim statusom kraljevske vlade i kralja. Uz boljševičku Rusiju bila je jedina saveznica Antante za koju nije bilo mjesta na mirovnoj konferenciji u Parizu. To je, kaže Rastoder, značilo da u novoj podjeli svijeta mjesta za Crnu Goru nije bilo.
“I naravno, ono što dobar dio javnosti ne želi da shvati – Crna Gora je jedina saveznička država koja je na kraju Prvog svjetskog rata okupirana od strane saveznika. Tu imam na umu da su Crnu Goru okupirale američke, britanske, francuske, italijanske i srpske trupe, i da će u uslovima okupacije biti organizovana takozvana Podgorička skupština. To će biti razlog za prvi veliki ideolški i politički raskol u CG u 20. vijeku”.
Nakon rata Velike sile imale su novi plan za Balkan, kaže istoričar Živko Andrijašević.
“Trebalo je stvoriti državu koja će biti zamjena za Habzburšku monarhiju, i ocijenjeno je da je to ta država Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca pod dinastijom Karađorđević. Tu, nažalost, nije bilo mjesta za Crnu Goru”.
Crna Gora je, kaže Šerbo Rastoder, bila žrtvovana.
“Kao mala država Crna Gora je bila najmanji mogući razlog za štetu i nju su veoma svjesno žrtvovali veliki saveznici na pijedestal onoga što je bila njihova nova vizija Evrope”.
