Tema nedjelje na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, s još nepredvidivim dugoročnim političkim posljedicama, svakako je odluka Socijaldemokratske partije Zlatka Lagumdžije da raskine jednu, a uspostavi drugu neprirodnu koaliciju: pri tome - upravo je to što su socijaldemokrati nakon preduge postizborne krize prihvatili partnerstvo u vlasti sa strankom čiji su čelnici na vrhuncu dvodecenijske moći poručivali kako "u Bosni (i Hercegovini) više ni paradajz neće biti crven" na neki način je pripremilo teren i za najnoviji zaokret u kojem su - raskidajući to partnerstvo - socijaldemokrati prigrlili Savez za bolju budućnost iako su u vrijeme izbora izričito tvrdili kako sa njim nikada neće ni u kakvu koaliciju.
Logika "matematičkih koalicija", po kojoj se radi preuzimanja makar i djelimične vlasti pristaje na bilo kog partnera koji će donijeti dovoljan broj glasova za formiranje ili održavanje kakvih-takvih vlada, je vrlo jednostavna: ako može sa strankom koja je optuživana za nacionalizam, može i sa savezom čijem se osnivaču u rivalskim medijima pripisuju sumnjivo bogaćenje i bliskost s lokalnim mafijaškim krugovima.
U prvim reagovanjima na objavu političkog partnerstva Lagumdžija-Radončić po žestini se izdvajaju dvije vrste reagovanja: moralna zapanjenost dijela javnosti tradicionalno naklonjenog socijaldemokratskoj ideji i povrijeđenost - pa i zastrašivanje javnosti mogućom političkom krizom - iz krugova Stranke demokratske akcije koje uglavnom ostavljaju utisak kukumavčenja političkih gubitnika.
Moralisti će lako naći obilje kompromitujućih izjava koje su jedan o drugome davali lideri partije i saveza u najnovijem partnerstvu na vlasti.
Tako se u komentaru glavne urednice "Oslobođenja" citiraju Lagumdžijine izjave u magazinu "Dani" u kojima se o Radončićevim metodama govori kao o "medijskoj torturi jednog beskrupuloznog uljeza u naše društvo", a o njegovim medijima kao o "imperiji laži i zla", a ponovo se prikazuje i predizborni televizijski duel u kojem je vođa socijaldemokrata ponudio kompromitujuća dokumenta i sudske presude protiv svog sadašnjeg političkog partnera.
Prema očekivanjima, mnogo je bogatija zbirka najcrnjih diskvalifikacija objavljenih protiv Lagumdžije u Radončićevim novinama: u njima se "šef krnjeg SDP-a" optužuje kako je uvrijedio borce i nazvao ih četnicima; kako je "oduzeo diplomatski pasoš rahmetli predsjedniku Izetbegoviću i istovremeno ga dao radikalnom vladiki Kačavendi"; za učešće u raspodjeli "krađe 700.000 maraka budžetskog novca na Ekonomskom fakultetu;" za montirane političke procese protiv bošnjačkih patriota i izmišljanje Al-Kaide u Bosni i Hercegovini, a mnogi se sjećaju i kako je "Avaz" svojevremeno objavio kako je Lagumdžija - nakon ranijeg odlaska s vlasti - ostao bez službenog obezbjeđenja ilustrujući to i slikama ulaza u zgradu u kojoj on stanuje kao direktno poticanje odmazde.
U reagovanjima Stranke demokratske akcije lako je prepoznati povrijeđenost iznevjerenog partnera, koji najavljuje krizu u vlasti a njeni visoki predstavnici optužuju Lagumdžiju da s Fahrudinom Radončićem "u vlast uvlači kriminalce".
Takva tvrdnja, na kakvim god sumnjama počivala, gubi na kredibilitetu iz bar dva razloga: prvo, zato što dolazi od ministra čije bi mjesto u okviru novog partnerstva mogao zauzeti Radončić, a drugo - još dublje - zato što za dobrih dvadeset godina na vlasti SDA nikada nije iskreno poradila na uspostavi vladavine zakona koja bi obezbijedila uslove da pravosuđe, a ne političke partije ili mediji u službi uskih interesa i ideologija, odlučuju o tome ko jeste kriminalac, ko se sve nezakonito obogatio, ko učestvuje u korupciji ili profitira od "sukoba interesa", a ko jatakuje s organizovanim podzemljem. Pri tome, svakako i zbog učešća svojih najisturenijih kadrova u tome, Stranka demokratske akcije nikada nije dokumentovala ni priču o svojoj ulozi u utemeljenju Radončićevog medijskog projekta. Zato reagovanja te stranke na ispadanje iz vlasti nakon dvije decenije ne izazivaju više od sažaljevajućeg podsjećanja kako se kasno zna-se-kome kajati.
Slično je i sa medijskim diskvalifikacijama Radončića: u njima se od njegove pojave na bosanskohercegovačkoj medijskoj sceni nikada nije dovoljno razlikovalo šta su činjenice, a šta profesionalna zavist pa su se i potencijalno teške optužbe o porijeklu "prvog miliona", udbaškim zaslugama doušnika "Šćepe" ili izdašnoj nagradi direktoru Razvojne banke za desetine miliona maraka pozajmice za izgradnju Avazovog tornja razvodnjavale u neukusnim, nepristojnim ili čak diskriminatorskim posezanjima za "argumentima" o navodnim fizičkim nedostacima, nebosanskom naglasku, zavičajnom porijeklu ili državnoj pripadnosti: Radončićeve novine nisu, naravno, nevine u vezi s upotrebom ličnih uvreda najteže vrste protiv javnih ličnosti - političara, umjetnika, novinara i drugih odabranih za odstrel - ali prihvatanje javnog dijaloga na tom nivou objektivno umanjuje uvjerljivost medija koji na to pristaju.
Na kraju: na istinskom gubitku su samo oni koji su vjerovali u socijaldemokratsku ideju i obećanje "države za čovjeka". Oni su, međutim, u dvije decenije vladavine nacionalizma ionako bili manjina i sve ukazuje da će ih nakon najnovijeg iskustva biti i manje.
Logika "matematičkih koalicija", po kojoj se radi preuzimanja makar i djelimične vlasti pristaje na bilo kog partnera koji će donijeti dovoljan broj glasova za formiranje ili održavanje kakvih-takvih vlada, je vrlo jednostavna: ako može sa strankom koja je optuživana za nacionalizam, može i sa savezom čijem se osnivaču u rivalskim medijima pripisuju sumnjivo bogaćenje i bliskost s lokalnim mafijaškim krugovima.
U prvim reagovanjima na objavu političkog partnerstva Lagumdžija-Radončić po žestini se izdvajaju dvije vrste reagovanja: moralna zapanjenost dijela javnosti tradicionalno naklonjenog socijaldemokratskoj ideji i povrijeđenost - pa i zastrašivanje javnosti mogućom političkom krizom - iz krugova Stranke demokratske akcije koje uglavnom ostavljaju utisak kukumavčenja političkih gubitnika.
Moralisti će lako naći obilje kompromitujućih izjava koje su jedan o drugome davali lideri partije i saveza u najnovijem partnerstvu na vlasti.
Tako se u komentaru glavne urednice "Oslobođenja" citiraju Lagumdžijine izjave u magazinu "Dani" u kojima se o Radončićevim metodama govori kao o "medijskoj torturi jednog beskrupuloznog uljeza u naše društvo", a o njegovim medijima kao o "imperiji laži i zla", a ponovo se prikazuje i predizborni televizijski duel u kojem je vođa socijaldemokrata ponudio kompromitujuća dokumenta i sudske presude protiv svog sadašnjeg političkog partnera.
Stranka demokratske akcije nikada nije dokumentovala ni priču o svojoj ulozi u utemeljenju Radončićevog medijskog projekta. Zato reagovanja te stranke na ispadanje iz vlasti nakon dvije decenije ne izazivaju više od sažaljevajućeg podsjećanja kako se kasno zna-se-kome kajati.
Prema očekivanjima, mnogo je bogatija zbirka najcrnjih diskvalifikacija objavljenih protiv Lagumdžije u Radončićevim novinama: u njima se "šef krnjeg SDP-a" optužuje kako je uvrijedio borce i nazvao ih četnicima; kako je "oduzeo diplomatski pasoš rahmetli predsjedniku Izetbegoviću i istovremeno ga dao radikalnom vladiki Kačavendi"; za učešće u raspodjeli "krađe 700.000 maraka budžetskog novca na Ekonomskom fakultetu;" za montirane političke procese protiv bošnjačkih patriota i izmišljanje Al-Kaide u Bosni i Hercegovini, a mnogi se sjećaju i kako je "Avaz" svojevremeno objavio kako je Lagumdžija - nakon ranijeg odlaska s vlasti - ostao bez službenog obezbjeđenja ilustrujući to i slikama ulaza u zgradu u kojoj on stanuje kao direktno poticanje odmazde.
U reagovanjima Stranke demokratske akcije lako je prepoznati povrijeđenost iznevjerenog partnera, koji najavljuje krizu u vlasti a njeni visoki predstavnici optužuju Lagumdžiju da s Fahrudinom Radončićem "u vlast uvlači kriminalce".
Takva tvrdnja, na kakvim god sumnjama počivala, gubi na kredibilitetu iz bar dva razloga: prvo, zato što dolazi od ministra čije bi mjesto u okviru novog partnerstva mogao zauzeti Radončić, a drugo - još dublje - zato što za dobrih dvadeset godina na vlasti SDA nikada nije iskreno poradila na uspostavi vladavine zakona koja bi obezbijedila uslove da pravosuđe, a ne političke partije ili mediji u službi uskih interesa i ideologija, odlučuju o tome ko jeste kriminalac, ko se sve nezakonito obogatio, ko učestvuje u korupciji ili profitira od "sukoba interesa", a ko jatakuje s organizovanim podzemljem. Pri tome, svakako i zbog učešća svojih najisturenijih kadrova u tome, Stranka demokratske akcije nikada nije dokumentovala ni priču o svojoj ulozi u utemeljenju Radončićevog medijskog projekta. Zato reagovanja te stranke na ispadanje iz vlasti nakon dvije decenije ne izazivaju više od sažaljevajućeg podsjećanja kako se kasno zna-se-kome kajati.
Slično je i sa medijskim diskvalifikacijama Radončića: u njima se od njegove pojave na bosanskohercegovačkoj medijskoj sceni nikada nije dovoljno razlikovalo šta su činjenice, a šta profesionalna zavist pa su se i potencijalno teške optužbe o porijeklu "prvog miliona", udbaškim zaslugama doušnika "Šćepe" ili izdašnoj nagradi direktoru Razvojne banke za desetine miliona maraka pozajmice za izgradnju Avazovog tornja razvodnjavale u neukusnim, nepristojnim ili čak diskriminatorskim posezanjima za "argumentima" o navodnim fizičkim nedostacima, nebosanskom naglasku, zavičajnom porijeklu ili državnoj pripadnosti: Radončićeve novine nisu, naravno, nevine u vezi s upotrebom ličnih uvreda najteže vrste protiv javnih ličnosti - političara, umjetnika, novinara i drugih odabranih za odstrel - ali prihvatanje javnog dijaloga na tom nivou objektivno umanjuje uvjerljivost medija koji na to pristaju.
Na kraju: na istinskom gubitku su samo oni koji su vjerovali u socijaldemokratsku ideju i obećanje "države za čovjeka". Oni su, međutim, u dvije decenije vladavine nacionalizma ionako bili manjina i sve ukazuje da će ih nakon najnovijeg iskustva biti i manje.
