Za sve koji su zabrinuti kuda ide Amerika nakon nezapamćeno konfrontacione izborne kampanje i pobjede kandidata koji je nipodaštavao pripadnike manjina i dovodio u pitanje i zapadni vojni savez i sporazume o slobodnoj trgovini, autor knjige "Sljedeća Amerika" Pol Tejlor (Paul Taylor) u članku u Vašington postu nudi podsjećanje na zapis američkog pisca iz 20. vijeka F. Skota Ficdžeralda (F. Scott Fitzgerald): "Test prvoklasne inteligencije je sposobnost da držite na umu dvije suprotstavljene ideje u isto vrijeme, a da ipak održavate sposobnost da funkcionišete".
Tejlor te dvije "suprotstavljene ideje" s kojima se mora nositi savremena Amerika sažima na pitanje: "Ko smo mi kao Amerikanci – multirasna, multikulturna nacija koja prihvata svoju galopirajuću raznolikost, ili mi-protiv-njih nacija pocjepanija rasno, starosno, polno, geografski i po imigracionom statusu i socioekonomskim okolnostima nego bilo kada u živom sjećanju".
On zaključuje kako je druga ideja imala trijumfalnu 2016. godinu, ali nije ukinula prvu ideju: "Amerika 21. stoljeća postaje polarizovanija, ali i više uključujuća u isto vrijeme".
Teška vremena traže pametne odgovore. U postizbornoj Americi, u kojoj psiholozi savjetuju roditelje kako da razgovaraju s djecom o strahovima izazvanim izborima, a građani prosperitetnog vašingtonskog predgrađa Vienna u Virdžiniji prošlog vikenda organizuju skup u parku u kojem će zagrliti susjede zabrinute zbog antiimigrantskih i antimuslimanskih izjava novog predsjednika i poručiti mu da će oni čuvati komšije od sudbine progonjenih iz drugih decenija i podneblja, intelektualna promocija sposobnosti da se funkcioniše i sa potpuno suprotstavljenim idejama daje neki smisao i objašnjenje i za nezamislivo.
Sa vremenske distance od više od četvrt stoljeća, od "prvih slobodnih izbora" i pobjede koalicije posestrimskih nacionalnih stranaka, SDA-SDS-HDZ (Stranka demokratske akcije - Srpska demokratska stranka - Hrvatska demokratska zajednica), očito je da je u našem slučaju "druga ideja", mi-protiv-njih, gotovo poništila kulturu i tradiciju multinacionalne, multikulturne, multireligijske Bosne i Hercegovine svodeći njeno iskustvo uzajamnog poštovanja na nivo nostalgije za vremenima kojih "možda nikada nije ni bilo" ili čak na nivo nacionalističkog izrugivanja ili poricanja multikulturalnosti.
Kod nas je odgovor na svaki par "suprotstavljenih ideja" bio duboko samoporažavajući: obnova multietničkog društva ili produbljivanje međunacionalnih jazova; euroatlantske integracije ili balkanski inati i samoživost; sporazumijevanje na troimenom jeziku koji svi razumijemo ili produbljivanje nesporazuma i poricanje i samog postojanja komšijinog jezika; afirmacija jednakih prava građana i naroda ili bezobzirna dominacija većinskog naroda "u svojoj vjeri i na svojoj zemlji".
Pred svakom od ovih dviju suprotstavljenih ideja u našem iskustvu, uprkos glumatanju multietničnosti i tolerancije, ubjedljivo je – i na izborima i u životu – prevladavala druga ideja: produbljivanja ratnih podjela i podozrivosti.
Je li moglo drugačije? Meni se, u postjugoslovenskom iskustvu, kao odgovor nameće primjer Slovenije. Njeni su i političke vođe i najšira javnost i prije formalnog raspada Jugoslavije definisali svoj izbor i program u samo dvije riječi – Europa zdaj (Evropa sada) – i ona je prije bilo koje druge republike u bivšoj Jugoslaviji postala ravnopravna pripadnica ujedinjene Evrope.
Bosna i Hercegovina, u kojoj je prevaga mi-protiv-njih projekata kulminirala u najbrutalnijim progonima u Evropi od vremena Drugog svjetskog rata, ni za dvije poratne decenije nije mogla postići iskrenu saglasnost oko euroatlantske budućnosti ni oko elementarnih uslova za pridruženje Evropskoj uniji i NATO-u – kao što je ravnopravnost pripadnika manjina simbolizovana u presudi "Sejdić-Finci" ili prenos perspektivne vojne imovine na nivo države – ni o uslovima koje treba ispuniti na tom putu.
"Prva ideja", obnove multietničkog društva uz puno uvažavanje razlika, sistematski je potkopavana, od obrazovanja najmlađih naraštaja, sa nametanjem vjerske nastave u javnim školama i aparthejdskim projektom "dviju škola pod jednim krovom"; od sistematskog nastojanja da se entitetu pripisuju a državi poriču atributi državnosti do dubokog nepovjerenje i među federalnim partnerima sa uskraćivanjem demokratskog izbornog prava građanima Mostara. A sve to su tek površne manifestacije mnogo dubljeg neslaganja oko samog opstanka Bosne i Hercegovine: nastojanja da se ožive i dovedu do kraja ratni projekti i ciljevi čak i oni čije je ratno provođenje međunarodnopravno pravosnažno okarakterisano kao "udruženi zločinački poduhvat".
U to ime i najviši državni predstavnici, čak i dok u komunikaciji s evropskim institucijama i predstavnicima glume odanost evropskim perspektivama Bosne i Hercegovine, istovremeno vode kampanju za njeno unutrašnje preuređenje koje će privesti kraju projekte ratnih podjela pri čemu se i susjedne zemlje – Srbija i Hrvatska – umjesto za iskrenu podršku susjedu na evropskom putu koriste za propagiranje ideja dalje razgradnje bosanske države.
Ima li onda načina da se ti nesporazumi prevaziđu. Da se vratim Tejlorovom razmišljanju o tome kuda ide Amerika nakon izbornih podjela. On kao odgovor nudi poslovicu kako "društva postaju velika kad stari ljudi sade drveće u čijem hladu oni sami nikada neće sjediti" i zaključuje kako je budućnost današnje mladosti i posljednja ocjena današnje starosti. Nemam iluzija da bi današnji bosanski politički prvaci mogli da se rukovode "budućnošću današnje mladosti", ali bih volio da ih vidim kako sade to drvo.
Facebook Forum