Prošle godine sam na poziv Patrika Makartija (Patrick McCarthy) iz St. Louisa, kako on voli reći "bosanske prijestonice u Americi", prihvatio da radim na publikaciji "Sjećanje na Sarajevo" koja je po toj početnoj zamisli trebalo da se pojavi negdje u aprilu ove godine uz dvadesetu godišnjicu početka opsade Sarajeva.
Za kratko vrijeme imali smo pristanak desetine svjetski uvaženih svjedoka opsade - novinara, pisaca i fotografa - koji su svjetsku javnost alarmirali izvještajima o prirodi i razmjerama zločina nad jednom evropskom prijestonicom da napišu eseje o svom doživljaju opsade. Okolnosti izvan ljudske kontrole učinile su da naš projekt bude odgođen ali smo mu se ovih dana vratili s obnovljenom energijom uz Patrikovo uvjeravanje kako za svjedočenje o Sarajevu nikad nije kasno jer se radi o temi za "sva vremena".
Na to me, na način najbliži čovjekovom srcu, podsjetila kratka e-mail poruka mog mlađeg sina, poslana 7. avgusta: "Danas je 20. godišnjica masakra u našem komšiluku. U Oslobođenju, među smrtovnicama, ima sjećanje na Olega i Svilinu suprugu ..."
Tek iz te poruke saznao sam koliko se taj dan urezao u sjećanje tada tek 11-godišnjeg dječaka:svake godine 7. avgusta uzimao je slobodan dan na poslu u znak poštovanja za šestoro komšija ubijenih u granatiranju ljudi u redu za raspodjelu humanitarne pomoći na uglu naše zgrade u Ulici Ive Kranjčevića u Hrasnom. Oleg Majušević bio je student, a gospođa Martinović supruga Ante Martinovića Svile koji je u sarajevskom fudbalskom svijetu bio čuven kao strijelac prvog gola poslije Drugog svjetskog rata za Željezničar.
Tog "masakra u komšiluku" sjećam se i po tome što sam tada nakon jednomjesečnog boravka u sarajevskoj ratnoj bolnici, koja je takođe u tim nedjeljama mog liječenja više puta bila granatirana, ležao nepokretan u gipsu kod kuće: eksplozija je potresla cijelu zgradu, slijedili su je jauci i automobilske sirene vozila kojima su odvoženi poginuli i ranjeni, a ja sam znao da je tu negdje vani bilo i moje dijete a da nikako nisam mogao znati je li bezbjedan.
Saznanje kako i dvadeset godina kasnije taj dan ostaje neizbrisiv trag u odrastanju jednog sarajevskog dječaka potaklo me na razmišljanje o "svevremenosti" sjećanja na Sarajevo 1992.
I sa ove vremenske distance gotovo svakog dana ove godine navršava se "dvadeseta godišnjica" nekog nezaboravnog događaja iz hronike zločina nad gradom.
Prvih dana marta - to je bilo sjećanje na prve barikade koje su u "generalnoj probi" dolazeće opsade potpuno paralisale grad a uklonjene su tek kad su desetine hiljada Sarajlija svih nacionalnosti i iz svih gradskih naselja krenuli prema barikadama odgovarajući na pucnje sračunate na zastrašivanje pjesmom: "Neka čuje Srbija i cijela Hrvatska da je naša Bosna zajednica bratska".
Sa ove distance, nakon dvije decenije u kojima je sistematski poništavano i sjećanje na bosansku tradiciju i kulturu zajedničkog življenja, i na tu se pjesmu može gledati s podsmijehom i poratnim cinizmom, ali u toj prvoj godini opsade artiljerci i snajperisti kojima je u zloglasnim komandama general Mladić naređivao da tuku Velušiće i Pofaliće jer "tamo nema srpskog življa mnogo" nisu mogli gađati i ubijati samo "druge": terorisali su i ubijali i "soliterske Srbe" koje je poslanik Karadžićeve stranke u "prvom demokratski biranom parlamentu" opominjao kako gradski soliteri nisu njihova ognjišta pa su i cijele višespratnice sistematski granatirane i paljene. U noći kad je gorio soliter na tadašnjem Trgu Pere Kosorića - današnjem Trgu heroja u Hrasnom - odsjaji vatre i nesnosna vrućina pratili su stotine ljudi opet svih nacionalnosti dok su sa zavežljajima najprečih potrepština s jecajima ostavljali sve što su cijeloga života sticali.
Početkom aprila - bila je dvadeseta godišnjica prvih žrtava opsade, studentkinje medicine Suade Dilberović i državne službenice Olge Sučić, koje su ubijene u snajperskoj paljbi po učesnicima mirnih antiratnih protesta u centru grada.
Polovinom maja - dvadeseta godišnjica ubistva doktorice Silve Rizvanbegović, pogođene snajperskim hicem u kolima s upadljivim oznakama hitne pomoći.
U junu - dvadeseta godišnjica prvog artiljerijskog napada na zgradu Oslobođenja, u kojem su u toj jednoj noći izgorjela četiri sprata na jednoj i šest spratova na drugoj poslovnoj desetospratnici na prvoj liniji odbrane Sarajeva...
Te prve godine opsade sam, u susretima sa stranim novinarima i diplomatima, umjetnicima i ekspertima za Balkan, dokazivao kako je nasuprot nastojanjima da se nasilje nad Bosnom predstavi kao "građanski rat" zapravo riječ o ratu protiv bilo čega građanskog. Troipogodišnje ubijanje grada, ali i zločini počinjeni nad gradskim Srbima tokom opsade, s protekom vremena su potkopavali i narušavali moralnu uzvišenost odbrane grada ali je u dokumentima, svjedočenjima i haškim presudama opsada Sarajeva ovjekovječena kao zločin monumentalnih razmjera. To nikakav poratni revizionizam neće promijeniti.
Za kratko vrijeme imali smo pristanak desetine svjetski uvaženih svjedoka opsade - novinara, pisaca i fotografa - koji su svjetsku javnost alarmirali izvještajima o prirodi i razmjerama zločina nad jednom evropskom prijestonicom da napišu eseje o svom doživljaju opsade. Okolnosti izvan ljudske kontrole učinile su da naš projekt bude odgođen ali smo mu se ovih dana vratili s obnovljenom energijom uz Patrikovo uvjeravanje kako za svjedočenje o Sarajevu nikad nije kasno jer se radi o temi za "sva vremena".
Na to me, na način najbliži čovjekovom srcu, podsjetila kratka e-mail poruka mog mlađeg sina, poslana 7. avgusta: "Danas je 20. godišnjica masakra u našem komšiluku. U Oslobođenju, među smrtovnicama, ima sjećanje na Olega i Svilinu suprugu ..."
Tek iz te poruke saznao sam koliko se taj dan urezao u sjećanje tada tek 11-godišnjeg dječaka:svake godine 7. avgusta uzimao je slobodan dan na poslu u znak poštovanja za šestoro komšija ubijenih u granatiranju ljudi u redu za raspodjelu humanitarne pomoći na uglu naše zgrade u Ulici Ive Kranjčevića u Hrasnom. Oleg Majušević bio je student, a gospođa Martinović supruga Ante Martinovića Svile koji je u sarajevskom fudbalskom svijetu bio čuven kao strijelac prvog gola poslije Drugog svjetskog rata za Željezničar.
Tog "masakra u komšiluku" sjećam se i po tome što sam tada nakon jednomjesečnog boravka u sarajevskoj ratnoj bolnici, koja je takođe u tim nedjeljama mog liječenja više puta bila granatirana, ležao nepokretan u gipsu kod kuće: eksplozija je potresla cijelu zgradu, slijedili su je jauci i automobilske sirene vozila kojima su odvoženi poginuli i ranjeni, a ja sam znao da je tu negdje vani bilo i moje dijete a da nikako nisam mogao znati je li bezbjedan.
Saznanje kako i dvadeset godina kasnije taj dan ostaje neizbrisiv trag u odrastanju jednog sarajevskog dječaka potaklo me na razmišljanje o "svevremenosti" sjećanja na Sarajevo 1992.
I sa ove vremenske distance gotovo svakog dana ove godine navršava se "dvadeseta godišnjica" nekog nezaboravnog događaja iz hronike zločina nad gradom.
Prvih dana marta - to je bilo sjećanje na prve barikade koje su u "generalnoj probi" dolazeće opsade potpuno paralisale grad a uklonjene su tek kad su desetine hiljada Sarajlija svih nacionalnosti i iz svih gradskih naselja krenuli prema barikadama odgovarajući na pucnje sračunate na zastrašivanje pjesmom: "Neka čuje Srbija i cijela Hrvatska da je naša Bosna zajednica bratska".
Sa ove distance, nakon dvije decenije u kojima je sistematski poništavano i sjećanje na bosansku tradiciju i kulturu zajedničkog življenja, i na tu se pjesmu može gledati s podsmijehom i poratnim cinizmom, ali u toj prvoj godini opsade artiljerci i snajperisti kojima je u zloglasnim komandama general Mladić naređivao da tuku Velušiće i Pofaliće jer "tamo nema srpskog življa mnogo" nisu mogli gađati i ubijati samo "druge": terorisali su i ubijali i "soliterske Srbe" koje je poslanik Karadžićeve stranke u "prvom demokratski biranom parlamentu" opominjao kako gradski soliteri nisu njihova ognjišta pa su i cijele višespratnice sistematski granatirane i paljene. U noći kad je gorio soliter na tadašnjem Trgu Pere Kosorića - današnjem Trgu heroja u Hrasnom - odsjaji vatre i nesnosna vrućina pratili su stotine ljudi opet svih nacionalnosti dok su sa zavežljajima najprečih potrepština s jecajima ostavljali sve što su cijeloga života sticali.
Početkom aprila - bila je dvadeseta godišnjica prvih žrtava opsade, studentkinje medicine Suade Dilberović i državne službenice Olge Sučić, koje su ubijene u snajperskoj paljbi po učesnicima mirnih antiratnih protesta u centru grada.
Polovinom maja - dvadeseta godišnjica ubistva doktorice Silve Rizvanbegović, pogođene snajperskim hicem u kolima s upadljivim oznakama hitne pomoći.
U junu - dvadeseta godišnjica prvog artiljerijskog napada na zgradu Oslobođenja, u kojem su u toj jednoj noći izgorjela četiri sprata na jednoj i šest spratova na drugoj poslovnoj desetospratnici na prvoj liniji odbrane Sarajeva...
Te prve godine opsade sam, u susretima sa stranim novinarima i diplomatima, umjetnicima i ekspertima za Balkan, dokazivao kako je nasuprot nastojanjima da se nasilje nad Bosnom predstavi kao "građanski rat" zapravo riječ o ratu protiv bilo čega građanskog. Troipogodišnje ubijanje grada, ali i zločini počinjeni nad gradskim Srbima tokom opsade, s protekom vremena su potkopavali i narušavali moralnu uzvišenost odbrane grada ali je u dokumentima, svjedočenjima i haškim presudama opsada Sarajeva ovjekovječena kao zločin monumentalnih razmjera. To nikakav poratni revizionizam neće promijeniti.
