Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Aspiracije zapadnobalkanskih država za pridruženje Evropskoj uniji ovog ljeta najsličnije su nekoj međunarodnopolitičkoj situaciji beznađa koja se u popularnom rječniku opisuje i kao catch 22 ili kvaka 22: one sve uvjeravaju i vlastitu i međunarodnu javnost kako je evropska budućnost njihov nacionalni prioritet ali, sa izuzetkom Sjeverne Makedonije, nisu u stanju da donesu teške odluke bez kojih ne može biti ni stvarnog napretka prema Evropskoj uniji.
U Skoplju je s izvjesnim razočarenjem iznevjerenog očekivanja pa i pozitivnih nagovještaja iz Brisela primljeno to što Evropska unija još nije dala zeleno svjetlo za početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom o pridruženju ali se po najavama iz evropskih prijestonica ta saglasnost očekuje prije isteka ove godine – možda već u oktobru. Tu evropsku dobru volju Sjeverna Makedonija je zaradila prihvatajući da u ime dobrosusjedskih odnosa riješi „nerješivi“ spor s Grčkom o vlastitom imenu i postigne sporazum s Bugarskom.
Evropa bi voljela da takvu političku hrabrost vidi i u pregovorima Beograda i Prištine o „nerješivom“ pitanju Kosova i u oživljavanju političkog života u Bosni i Hercegovini u traženju – i postizanju – saglasnosti o ustavnim promjenama u kojima će dejtonski apsolutizam vladavine „konstitutivnih naroda“ osigurati i ravnopravnost svih građana u skladu s presudom Evropskog suda u „slučaju Sejdić-Finci“.
Situaciju beznađa pothranjuje i hronično odsustvo domaće inicijative i međunarodnih poticaja da se najzad krene prema Evropi.
Domaći političari i analitičari – i u Bosni i Hercegovini i Srbiji, na primjer – vole da višegodišnje zaostajanje opravdavaju „višom silom“, promjenama prilika i ličnosti na svjetskoj sceni, i da u javnosti nagađaju kako će se te promjene „odraziti na nas“: od iznevjerenog gatanja o tome kako će sa izborom Donalda Trampa (Trump) u Vašingtonu brigu o Balkanu preuzeti ličnosti s većim razumijevanjem za „našu stvar“ preko širenja euroskepticizma povodom britanskog izlaska iz Unije do najnovijeg širenja očekivanja kako bi personalne promjene u Evropskoj komisiji mogle promijeniti i njen odnos prema Balkanu: odlazi li ili ostaje komesar za proširenje Johanes Han (Johannes Hahn) i šta će za evropsko posredovanje u zamrlom dijalogu Beograda i Prištine značiti to što umjesto Federike Mogerini (Federica Mogherini) dolazi ministar spoljnih poslova Španije Đuzep Borelj (Josep Borrell), čija zemlja nije priznala nezavisnost Kosova.
Taj pristup – u kojem se pred domaćom javnošću alibi za odsustvo napretka traži u personalnim promjenama u svjetskoj politici – potcjenjuje otpornost država vladavine prava i demokratskih vrijednosti na personalne promjene na vrhu: u američkom primjeru, sudovi i Kongres, slobodni mediji i demokratska javnost, u stanju su da drže pod nadzorom manifestacije zloupotrebe moći i na najvišem nivou.
Tako je i sa evropskim perspektivama Bosne i Hercegovine: potpuno je beskorisno nagađati „šta će za nas značiti promjene u Briselu“ kad su očekivanja i zahtjevi u vezi s njenim perspektivama pridruženja ispisani u detaljnih 14 zahtjeva iz mišljenja Evropske komisije čije će ispunjavanje biti jedina mjera ispunjavanja kriterija za članstvo.
Bosanskohercegovački politički prvaci uspijevali su, i u najnovijoj prošlosti, da i same proceduralne pomake, kao što je to nekad bilo dobijanje upitnika i nedopustivo dugo pripremanje odgovora a sada dobijanje mišljenja makar ono bilo krajnje nepovoljno, predstave kao maltene „napredak na evropskom putu“. Doskorašnji predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine je dao i lični doprinos relativizaciji obaveza prema evropskim institucijama kad je izjavio da je i to što nije moglo da se dođe do odgovora na 22 pitanja „neka vrsta odgovora“.
Ali, bilo je – i još ima – tendencija u odnosu međunarodnih partnera prema Bosni i Hercegovini koje graniče s dizanjem ruku od „nemoguće misije“ njenog preuređenja po kriterijima eurokompatibilnosti.
Takve efekte imalo je, recimo, preuranjeno insistiranje na domaćem, bosanskohercegovačkom, „vlasništvu“ nad postdejtonskim procesom. Nakon što je u aprilu 2006. godine odbačen projekt postepenog jačanja državnih institucija pod američkim sponzorstvom, Sjedinjene Države su odustale od vodeće uloge i prepustile vodstvo Evropi. Evropsko insistiranje na „bosanskom vlasništvu“ nad ustavnim promjenama i evropskim perspektivama zanemarivalo je činjenicu da dejtonski ustav nije stvorio institucionalnu osnovu ni instrumente funkcionalne države.
Organizovana oko tri konstitutivna plemena, ona je u permanentnoj blokadi navodnih „vitalnih nacionalnih interesa“ u ime kojih su građani obespravljeni ako ne pripadaju jednom od ta tri naroda; u kojoj etnička veta i ucjene onemogućuju rad parlamenata i formiranje vlasti a – kao drastičan primjer nemogućnosti „sporazumijevanja naroda“ – građani Mostara već punu deceniju nisu imali priliku da biraju gradsku vlast na izborima.
Ovih dana je priča o „bh. vlasništvu“ nad proevropskim reformama dobila i nešto obnovljenu verziju, s naglašavanjem u nedavnoj vašingtonskoj debati o regionu, kako „samo Bosanci mogu obaviti taj posao – i „ne mogu očekivati da drugi to rade za njih“ – ali to nije bilo u tonu dizanja ruku od Bosne i Hercegovine već s pozivom Evropi da, uz američku pomoć, snažnije potakne te procese. To je za Vašington utoliko važnije što se u poticanju napetosti u regionu vide sjenke onog što se doživljava kao „štetni ruski uticaj“.
Facebook Forum