Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Iako do američkih predsjedničkih izbora 3. novembra 2020. godine ostaje još punih 472 dana, na nacionalnoj političkoj sceni rasplamsava se debata kojoj "ulje na vatru" u obilju obezbjeđuju dvije riječi: rasizam i socijalizam.
Za rasizam se u toj debati optužuje aktuelni američki predsjednik Donald Tramp (Trump) do tačke na kojoj se – na osnovu njegovih odluka i izjava: od insistiranja na izgradnji "prelijepog zida" na granici s Meksikom koji će platiti Meksiko; pokušaja zabrane ulaska muslimana u Sjedinjene Države; držanja imigranata u neljudskim uslovima i najnovije poruke da četiri žene iz manjinskih grupa u novembru izabrane u Kongres mogu ići "odakle su došle" – i njegovo programsko obećanje kako će "ponovo učiniti Ameriku velikom" prevodi kao obećanje da će "ponovo učiniti Ameriku bijelom".
Optužbe za rasizam dobile su i zvaničnu formu u ovonedjeljnoj rezoluciji Predstavničkog doma usvojenoj sa 240 prema 187 glasova u kojoj se predsjednikova kampanja protiv četiri članice Kongresa osuđuje kao rasistička. Odgovor je došao na Trampovom izbornom skupu u Sjevernoj Karolini na kojem je na Trampovo ruganje političkim stavovima članice Kongresa Ilhan Omar, koja je kao dijete došla u Ameriku kao izbjeglica iz Somalije, potpaljena masa skandirala: "Vratite je nazad, vratite je nazad" (odakle je došla). Scena je izazvala poređenja s periodima rasističkog nasilja nad crnom manjinom uz poruke predsjedniku da, potičući takva raspoloženja prema manjinama, "stavlja metu na leđa" članice Kongresa.
Američka debata o tome pokazaće, u rezultatima izbora iduće godine, da li će u ovoj istorijskoj etapi prevladati ideologija isključivosti i podjela ili američko iskustvo društva prihvatanja razlika i u suočenju s mijenjajućom demografskom slikom Amerike u kojoj će doskorašnje manjine postati većina.
Ta drama s radikalizacijom "identitetske politike" ima i poučne dimenzije za balkanska društva preoblikovana tragedijom devedesetih. U svakom od njih pripadnici manjina – bilo u vezi s etnicitetom, vjerom ili polnom orijentacijom – izloženi su sistemskoj diskriminaciji koja, na žalost, ne doživljava osude s kojima se ovih dana suočava lider najmoćnije svjetske sile.
Drugi aktuelni "izam" američke izborne kampanje – socijalizam – ima još neposrednije balkanske dimenzije. Prevlađujuća pamet u poratnim balkanskim društvima voli da se međunarodnoj i vlastitoj javnosti predstavlja kao "pobjednik nad socijalizmom" računajući na odbojnost posebno u Americi već i na etiketu socijalizma.
Ta stvar u savremenom američkom dijalogu ima, međutim, i nova tumačenja i razumijevanja. Tramp i njegovi sljedbenici, vođeni ideološkim stereotipom kako je socijalizam dokazano loš izbor, optužuju Demokratsku stranku da je postala partija ekstremno lijevih – socijalističkih – opredjeljenja. U tom se predizbornom nadmetanju etiketama, bez dubljeg razumijevanja njihovih značenja, socijalizam koristi kao neka vrsta korisne političke babaroge. Ali, taj "izam" nema više moć automatskog zastrašivanja javnosti.
U Demokratskoj stranci sve su uticajniji – iako ne i prevlađujući – glasovi onih koji se javno izjašnjavaju kao "demokratski socijalisti", od jednog od vodećih aspiranata na predsjedničku nominaciju Bernija (Bernie) Sandersa do najmlađe članice Kongresa, 29-godišnje predstavnice Njujorka Aleksandrije Okazio Kortez (Alexandria Ocasio Cortez). Sanders je tu platformu demokratskog socijalizma nudio i ne izborima 2016. godine a sada to dobija i konkretnije forme u vidu zalaganja za besplatnu zdravstvenu zaštitu, besplatno obrazovanje i veće poreze za bogate.
Jedno nedavno istraživanje u Americi pokazalo je da bi gotovo polovina pripadnika generacije rođene poslije "hladnog rata" radije živjela u socijalističkoj zemlji. Sa rastućim uticajem te generacije u američkom biračkom tijelu, za potiskivanje opcije socijalizma neće biti dovoljno ideološko zastrašivanje.
Za početak – prije nego što se automatski odbaci čak i pomisao o socijalizmu na šta je u svojoj izbornoj strategiji pozvao Tramp kad je rekao "Amerika nikad neće biti socijalistička zemlja" – potrebno je definisati šta, u demokratskom konteksu, jeste a šta nije socijalizam.
Za demokrate, i naročito "demokratske socijaliste", to definitivno nije nacionalsocijalizam Hitlerove Njemačke, ni Staljinov sovjetski socijalizam, niti socijalizam koji je i zemlju najizdašnijih prirodnih bogatstava – poput Venecuele – doveo na ivicu propasti.
Za njih je socijalizam spektar vladinih programa, od zdravstvene zaštite do besplatnog školovanja, koji počivaju na principu da se porezi prikupljaju za javne potrebe i – kad to dobije demokratsku podršku – troši se za javne potrebe. Oni ne vide ništa loše u primjerima skandinavskih zemalja čije blagostanje i socijalni programi pokazuju koliko je štetno bježanje od socijalizma kao babaroge i prije nego što se saslušaju argumenti za i protiv.
U balkanskom iskustvu postjugoslovenskih država: ideološko odricanje od nasljeđa socijalizma pati od nerazumijevanja temeljne činjenice da Titova Jugoslavija nije bila imitacija staljinističkog socijalizma, nego svjetski potvrđen primjer suprotstavljanja staljinizma. Nacionalističko prekrajanje istorije, u kojem se rehabilituju i slave ustaštvo i četništvo i odlikuju predvodnici udruženih zločinačkih poduhvata devedesetih, guraju balkansku djecu rođenu nakon hladnog rata u suprotan smjer od njihovih američkih vršnjaka.
Facebook Forum