Iako je za mandata prošle Vlade lijevog centra dosegnut povijesni minimum izdvajanja za kulturu, pa je u te svrhe išlo svega 0,49 posto državnog proračuna, hrvatska je kultura prisutna u svijetu u značajnoj mjeri. Malo novca ne smije biti alibi da se ne stvori zanimljivo i kreativno, što će biti prepoznato i u svijetu, kažu naši sugovornici.
Nikad toliko malo novca u državnom proračunu za kulturu, a među najbolje prepoznatim hrvatskim kulturnim proizvodima u svijetu su forme koje se ne mogu stvarati u tišini radne sobe, već traže mnogo prostora i mnogo novca, poput kazališta, a pogotovo filma.
"Svakako Hrvatska ima što reći na području kulture, ne samo u regiji, nego i u Evropi i cijelom svijetu. Dokaz za to je podatak da je prije nekoliko godina, Bobo Jelčić, kazališni i filmski redatelj, te nastavnik na našoj Akademiji dramskih umjetnosti, sa svojom stalnom suradnicom na dramaturgiji, Natašom Rajković, napravio veliki kulturni bum na području kazališta u Evropi. Njegove predstave su bile iznimno gledane, publika ih je zvala na bis četiri-pet puta. Njegovi projekti su bili vrlo prepoznatljivi i pripadaju kulturnom brendu", kaže Nina Ožegović, slobodna novinarka koja se vrlo dobro razumije u hrvatsku kulturu.
I dok je Bobo Jelčić predstavnik suvremene hrvatske urbane poetike i estetike u kazalištu, drugo ime, koje treba spomenuti kada je riječ o hrvatskom kazalištu, je Oliver Frljić.
"On se bavi balkanskom vampirologijom. Međutim, on je postao prepoznatljiv više u regiji, nego u Evropi, iako su njegove predstave gostovale na nekim festivalima u Evropi, a i sam je radio u kazalištima u Austriji i Njemačkom. Međutim, njegove teme su politički režimi i ideologija ovih naših, balkanskih prostora. Možda to još uvijek nije toliko zanimljivo za Evropu", navodi Ožegović.
Hrvatski film je posljednjih godina nezaobilazna činjenica u europskim, ali i u svjetskim okvirima. Dalibor Matanić se iz Cannesa vratio sa nagradom u kategoriji "Izvjestan pogled" za svoj igrani film "Zvizdan", dok je debitantski film Dubravke Turić "Belladonna" proglašen najboljim kratkim filmom na prošlogodišnjem Venecijanskom festivalu.
(Trailer filma "Zvizdan", Youtube)
Ravnatelj krovne hrvatske institucije, koja se brine za film – Hrvatskog audio-vizualnog centra – Hrvoje Hribar, kaže kako je procvat hrvatskog filma, među ostalim, i rezultat malih povlastica za koje su se godinama, uz teške muke, borili – i na kraju ih izborili – neki režiseri, producenti i ljudi iz znanosti.
"Iza nas je sada pet godina kontinuiteta, zajedničkog razmišljanja o tome, kako treba pričati priču, kako treba praviti pokretnu sliku, kako se treba zauzimati da bi ona išla dalje od Bregane", ocjenjuje Hribar.
I tu je sada pitanja kako napraviti ravnotežu između umjetnosti i financija, jer – kaže Hribar – živimo u kapitalizmu, a kapitalizam je jedna vrlo stroga ideologija.
"Unutar te ideologije smo pokazali svoju privrženost, tako što smo počeli zarađivati ozbiljan novac kroz filmske usluge. Na taj način kupujemo svoj kredibilitet u kapitalističkom sustavu vrijednosti. U Dubrovniku snimamo jedan isječak Ratova zvijezda. Kroz takve poslove, u hrvatski državni proračun, ubacujemo daleko više novca, nego što ga potrošimo, financirajući kulturne proizvode o kojima se onda priča", kaže Hrvoje Hribar.
(Trailer filma "Svećenikova djeca", Youtube)
Pod okriljem Hrvatsko audio-vizualnog centra snimljen je 2013. godine film Vinka Brešana "Svećenikova djeca", koji je postigao – i ne samo za hrvatske prilike – enorman svjetski uspjeh, ne samo na filmskim festivalima, nego u redovitom prikazivanju za građane po kinima.
"Neki dan sam razgovarala sa Brešanom, koji je rekao da je njegov zadnji film, Svećenikova djeca, obišao u redovnoj kino distribuciji više od 40 zemalja svijeta, što je apsolutni uspjeh. Hrvatski film je bio u redovnoj kino distribuciji u mnogim zemljama svijeta, od Brazila, preko Evrope, do Južne Koreje. Taj uspjeh je postizao prvenstveno zbog duhovite teme, zbog ironiziranja teme kojom se bavi u tom filmu. Rekao mi je, da su po zemljama, film vidjeli od 40.000 do 60.000 ljudi. Dakle, postigao je gledanost, u nekim zemljama, veću nego što mnogi filmovi, drugih hrvatskih autora, postižu u našoj zemlji", ističe novinarka Nina Ožegović.
Kada se govori o filmu, onda se jedno ime jednostavno ne može zaobići.
"Rade Šerbedžija je definitivno naš najpopularniji i najeksponiraniji glumac na svjetskoj sceni, posebno u Holivudu", dodaje Ožegović.
Pisci Slavenka Drakulić i Miljenko Jergović prevedeni su na dvadesetak jezika, a dramski pisac za odrasle i djecu, Miro Gavran, na čak 38 jezika. Dodajmo da je on vjerojatno jedini autor koji ima festivale na kojima se igraju isključivo njegova djela, a da je još živ, i da festivali nisu u njegovom rodnom mjestu. Od 2003. se "Gavranfest" održava u Slovačkoj, a od 2013. i u Poljskoj.
Hrvatska ima što reći i u osmoj umjetnosti – stripu. Svjetski uspjeh postižu stripovi Esada Ribića, a nekadašnji članovi zagrebačke strip-grupe "Novi kvadrat" Mirko Ilić i Milan Trenc postigli su, nakon odlaska u Sjedinjene Države, svjetski uspjeh objavljujući ilustracije u najpoznatijim američkim i svjetskim tiskovinama.
Milan Trenc, koji se u međuvremenu vratio u Zagreb, ima i trofej, kakav malo umjetnika ima. Po njegovoj slikovnici "Noć u muzeju" 20th Century Fox snimio je 2006. i istoimeni hollywoodski blockbuster.
Otkud tolika prisutnost hrvatskih umjetnika i hrvatske kulture u svijetu?
"Mislim da je to logičan put. Mi si možemo tepati da smo mi vrlo kreativna nacija, ali dovoljno je samo prekoračiti granice i ne zadovoljavati se malim. Bez obzira na tih famoznih 0,49%, koliko se izdvajalo za kulturu, ići za vlastitim interesima i ostvarivati vlastite talente. Uopće nije bitno koliko se izdvaja za kulturu. Mislim da nije pošteno da se kulturni djelatnici vade na taj mali budžet za kulturu. Bitno je, bez obzira na okolnosti, bilo financijske, bilo političke, pokušati, vlastitim snagama, stvoriti nešto zanimljivo, kreativno i pametno", zaključuje Nina Ožegović.
