Tri generacije glumaca: Maroš Kramar, Filip Blažek i Michal Slani - odigrali su Gavranovih 11 muškaraca različite dobi, zaposlenja, sudbina i seksualnih orijentacija. Tako je u prvoj sceni glumačkom improvizacijom pozdravljen i sam pisac, koji je bio nazočan izvedbi:
"Djevojke, Gavran – doletio nam Gavran."
Miro Gavran je pisac čija se djela izvode od Indije do Južne Amerike i Evrope, od Rusije do Balkana, od Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije. Netko je izračunao da je njegove predstave do sada vidjelo oko dva milijuna ljudi. Drame i romani su mu prevedeni na 32 jezika.
O češkoj premijeri pisac kaže:
"Uvijek kada dođem u kazalište gledat svoju predstavu u nekim drugim zemljama, zanima me kako će to primiti ljudi u toj zemlji, da li će se dogoditi moment prepoznavanja i da li će ta moja drama ili komedija imati nešto univerzalno, što znači i tim ljudima na tom prostoru.Zato je meni bilo više nego lijepo gledati i češku publiku, i češke glumce, i redateljicu. Oni su zaista napravili predstavu koja ima ritma, koja na pravi način prenosi ono što sam u tekstu zamislio. Publika je disala sa glumcima. Glumci su uživali u igri jedni sa drugima. Ni reakcija publike nije izostala. Meni je to bilo jedno od jako lijepih večeri koje ću dugo pamtiti. To je bila sedma premijera u Češkoj u protekle tri godine, a već se sprema i nova premijera moje komedije, u Pribramu, 11. prosinca. Češka priča se nastavlja."
Miro Gavran jedini je živući dramski pisac kojem je posvećen kazališni festival - "Gavranfest" u Slovačkoj. Kako pisac vidi teatar XXI stoljeća?
"Kao mladi pisac sam odlučio ne slijediti nikakve trendove, već svoje srce. Isto tako imam odnos i prema XXI stoljeću i prema XX. Mislim da je kazalište najbolje kada se bazira na jasnim, sugestivnim pričama i kada pruža velike mogućnosti glumcima za gradnju uvjerljivih karaktera. Ako pogledamo cijelu povijest svjetskog kazališta danas, igraju se oni tekstovi koji su, i u svoje vrijeme, ali i kasnije, pružali puno toga glumcima koji su govorili o nekim egzistencionalnim tegobama, o doživljavanju života i humora na iskren i jednostavan način. Kada god kazalište previše zagazi u neki teški eksperiment, ili kada se previše veže uz tradiciju i prošlost, ono nije ono pravo kazalište. Ono je najbolje kada uspijeva dodirnuti svoju suvremenost, kada ne nastoji biti nešto drugo, nego baš kazalište. Za kazalište su bili loši oni trenuci kada je pokušavalo biti poezija, pa kada je pokušavalo biti film ili televizija. Nekako sam za to da kazalište bude samo kazalište. Tu ono ima budućnost. Mnogi govore i pišu, već nekih 100 godina, o smrti kazališta, ali pogledajmo - širom svijeta se grade nova kazališta i ima ih sve više i više, sve više ljudi ide u teatar i oni u teatru žele vidjeti ono što ne mogu vidjeti na televiziji i u filmu.
Naravno da kazalište nije imuno utjecaju literature, filma i televizije. Živimo u takvom svijetu gdje jedno iskustvo odmah utiče na drugo. Mediji djeluju jedni na druge. Mislim da kazalište treba razmišljati o tome kako stvoriti dobre ljudske priče i ne pokušavati raditi neke efektne, velike scene, kakve film napravi bez problema i koje se u montaži sjajno mogu izvesti. Za mene je najbolje kazalište kada je komorno, kada je sugestivno, kada priča neku suvremenu priču, ili ako je priča iz prošlosti, mora imati veze sa suvremenošću i onda su to neki sjajni trenuci. Po tome ja kazalište drugačije od svih drugim medija. Gledamo živog čovjeka na razmaku od tri do pet metara od nas, koji donosi sukus života.
