Slavo Kukić, profesor Mostarskog sveučilišta, za “Zašto?” analizira inicijativu predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović za izmjenu Daytonskog sporazuma i uspostavljanje funkcionalne države:
Razlozi mogu biti različiti - i s različitim namjerama, dakako:
- Želio bih vjerovati, prije svega, da je motiv gospođe Grabar-Kitarović prijateljski odnos prema prvom susjedu zemlje kojoj je na čelu - i činjenica da joj članstvo Hrvatske u EU otvara širi prostor za pomoć kako bi se BiH puno brže kretala prema društvu evropskih naroda nego što se kreće danas.
- U vezi s tim je, potom, i mogućnost da je, analizom Daytonskoga sporazuma, posebice njegova Aneksa 4, gospođa predsjednica i sama došla do zaključka da je državna struktura, utemeljena njime, teško održiva. Jer, ona, takva struktura, u značajnoj mjeri isključuje piramidalnu organizaciju BiH i pretpostavlja joj horizontalnu - a velike grupe, veliki sistemi na tom i takvom, dakle, horizontalnom principu organizacije, vrlo teško uopće mogu funkcionirati, i prije ili kasnije su osuđene na isti ishod, na disoluciju.
- S tim u vezi je, ruku na srce, i mogućnost da se preko pomoći BiH pomogne i zemlji kojoj je gospođa na čelu. Jer, svako političko talasanje u neposrednom susjedstvu, a BiH i Hrvaska dijele preko 1.000 km zajedničke granice, prijeti opasnošću prenošenja njegovih silnica i na vlastiti prostor. Pomoć, prema tome, u stabiliziranju stanja kod prvog susjeda djelovanje je i u interesu vlastite stabilnosti i sigurnosti.
Bilo koja od navedenih mogućnosti da je po srijedi, zaslužuje i poštovanje i potporu BiH same.
Istini za volju, motivi gospođe predsjednice može biti i izvan prostora iskrenoga prijateljstva i iskrene želje da se pomogne. S tim u vezi bih apostrofirao tek dva:
- Želja da se reaktivira ambicije koje su politiku HDZ Hrvatske karakterizirale i tijekom rata, a i u vremenima nakon njega - da se, preko ponovnog stavljanja Daytonskog paketa na stol, stvori prostor hrvatskoga ekskluziviteta na dijelu teritorija BiH kao cjeline. Istupi, uostalom, hrvatske delegacije u Evropskomu parlamentu sugeriraju baš tzo kao realnu mogućnost. Pita li se, međutim, mene, efekti takvog scenarija ne bi bili onakvi o kakvima se u inicijativama unutar Evropskoga parlamenta govori, nego sasvim suprotni, i za Hrvate BiH bi značili nastavak golgote koju i danas prolaze - nastavak traganja za budućnošću na drugim meridijanima, a to, onda, znači i demografskog pražnjenja, intenzivnijega i od onog u prethodnih dvadesetak godina.
- Isključiti potpuno ne treba ni najradikalniju mogućnost - da se, u dogovoru sa sestrinskom strankom u BiH gura u kola dezintegrativnih procesa koje personificira Milorad Dodik, a sve to s nadom da bi, u doglednoj budućnosti oni mogli dovesti do novog geopolitičkog prekrajanja zbog svijesti svijeta da je BiH neodrživa, i da zato na njezinoj obrani ni ne treba istrajavati. Ne želim vjerovati u tu mogućnost kao scenarij - iako, iskustvo u prethodnih četvrt stoljeća upozorava da isključiti ne treba ništa, pa čak ni to.
