Iako mu je osamdeset ljeta, Ljubomir Homen svakog jutra otvara svoju urarsku radnju na glavnom kotorskom trgu, očisti starinski alat, uključi radio, i potom navija gradski sat.

On je četvrta generacija porodice Homen koja održava sat kulu, jedan od simbola srednjevjekovnog Kotora, grada pod zaštitom UNESCO-a.

Njeni otkucaji prate Kotorane od 1602.godine, kad je sat postavljen na kamenu kulu, a njegovo vrijeme je prvo što ugleda i svaki gost koji uđe na glavna gradska vrata.

Mijenjale su se vlasti, države i vjekovi, ali je urarska radnja porodice Homen uvijek bila na istom mjestu, u prizemlju sat kule, koju održavaju od XIX vijeka.

Kotorski sat je doveo porodicu Homen u Kotor kada je Austrougarska poslala Ljubomirovog pradjeda Franja da ga opravi 1865.godine.

Kotor mu se toliko svidio da je odlučio da se ne vraća u Grac, a austrijske vlasti su mu u zamjenu za održavanje sata odobrile da otvori urarsku radnju u prizemlju sat kule, bez nadoknade.

Franjo Homen je i izrađivao satove, a jedan je poklonio caru Franju Josipu tokom njegovog boravka u Kotoru, koji se i danas čuva u bečkom muzeju.

"To je bio džepni sat koji je radio godinu dana s jednim jedinim navijanjem, što bi i za današnje vrijeme bilo izuzetno", kaže Ljubomir.

Za izum takvog mehanizma, car je uz zahvalnicu za poklonjeni sat nagradio njegovog pradjeda briljantnim prstenom i titulom profesora urarskog zanata.

"Obavještavamo vas da je Njegovo Veličanstvo odlučilo da Vam ljubazno zahvali na primljenom daru, satu s novim mehanizmom koji ste izumili, na taj način da Vam udijeli vrijedan carski poklon-briljant", piše u carskom dekretu upućenom Franju Homenu 21. juna 1875.godine.

Svoje znanje profesora urarskog zanata Franjo je prenio na sina Roberta, a on na svog sina Mirka.

Tradiciju je nastavio Ljubomir, koji je od oca Mirka počeo da uči zanat sa 12.godina, da bi sa 25 preuzeo radnju.

No, Ljubomirov sin je umjesto zanata odabrao pomorstvo.

Iako pomaže ocu u održavanju sata, i činiće to dok bude otvorena urarska radnja, najmlađi Homen je neće preuzeti.

Mehanizam sa dušom

Tradicija se neće nastaviti jer se od zanata više ne može živjeti - suviše su veliki porezi i davanja, a posla ima vrlo malo, kaže Ljubomir sa razumijevanjem za sinovljev odabir, ali i sa sjetom:

"Nije samo meni žao što će se tradicija ugasiti, svima je žao, ali se ona ne može održati u ovim uslovima."

Jer, vrijeme danas pokazuju mobilni telefoni, džepne satove više niko ne nosi, a oni zidni se čuvaju samo kao porodična uspomena; u urarske radnje ljudi svraćaju uglavnom da zamijene baterije za žveljarin (budilnik), kaže Homen.

Za njega, koji je proveo cijeli život uz ritam kazaljki i otkucavanje ura, svaki sat je jedinstven.

"Svaki taj mehanizam ima dušu i svoje trajanje, kao ljudski život", kaže Ljubomir Homen.

Svaki, dodaje, priča nečiju priču, kao najveći sat u njegovoj radnji: to je švajcarski sat sa klatnom, koji je ručno rađen i star skoro 200 godina, kao nasljeđe sačuvan još od pradjeda Franja.

I kao što su takvi satovi porodične uspomene, kotorski sat je uspomena na vrijeme kada je grad imao ritam njegovih otkucaja.

Kotorani su tada po njima otvarali i zatvarali radnje, išli na objed (ručak) i znali kad počinje i završava tišina popodnevnog odmora.

No, za razliku od Austrougarske koja je još prije vijek i po shvatila značaj kamenog obilježja grada i odabrala čovjeka koji će o njemu brinuti, današnji Kotor se ne pita hoće li se ta tradicija nastaviti.

"Koliko ja vidim, niko se oko toga ne bavi, niti to koga interesuje", kaže Homen.

Tajna dugovječnosti kotorskog sata

Za razliku od današnje elektronike i struje, sat kula je mehanička naprava i zato je dugovječna, kaže Homen.

On navija sat svaka 24 sata, a svakih mjesec dana se mehanizam mora podmazati, ispitati njegovi ležajevi i zamijeniti djelovi, ako je potrebno.

Ostalo je zapisano da se sat kula pokvarila samo jednom, i to u katastrofalnom zemljotresu 15.aprila 1979.godine, koji je zaustavio kazaljke u sedam sati i devetnaest minuta.

"Sat je bio teško oštećen, njegovi tegovi su bili pali, a sat kula je bila potpuno napukla", sjeća se Homen.

Nakon 15 dana je pomjerio kazaljku na starom satu, a na opravci je svakodnevno radio punih mjesec dana.

Kotorski sat će otkucavati još dugo, kaže Homen, jer je napravljen od kvalitetnog materijala.

"Prvo, to je mehanički sistem, a drugo - sve je napravljeno od mesinga i čelika. I ono jako važno - sve je kovano i ručno rađeno", objašnjava urar.

Život jeste drugačiji, ali je vrijeme oduvijek isto

Na pitanje kakav je njegov odnos prema vremenu i je li ga promijenilo moderno doba, Homen lakonski odgovara:

"Život prolazi brže, ali vrijeme ostaje isto".

Nekima se čini da vrijeme teče sporije – jer je čovjek s godinama sve sporiji, a onima koji kažu da prolazi brže se to čini jer je životni tempo ubrzan, ali vrijeme je je kao što je bilo nekada, smatra urar.

Svijet danas, dodaje, ne poštuje vrijeme dovoljno i kao da ne razumije koliko je važno na što će ga potrošiti.

"Prije je bilo više vremena za razgovor, druženje, pjesmu. Ljudi imaju sve manje vremena za vrijeme koje posvećuju sebi i onima koji su im najvažniji", kaže Ljubomir Homen.

Kao da ne shvataju da vrijeme neumitno prolazi, zaključuje poslednji urar kotorskog sata.