Povodom 18 godina od početka opsade Dubrovnika, koalicija nevladinih organizacija i pojedinaca "Korekom", koja traži utvrđivanje svih činjenica i odgovornosti za ratne zločine i drugih kršenja ljudskih prava na tom području, zatražila je od RTV Crne Gore da emituje film "Rat za mir" Koče Pavlovića, i otvori debatu o učešću Crne Gore u tom ratu. Odgovora još nema, dok sa druge strane granice podsjećaju šta još nije riješeno u odnosima dvije zemlje 18 godina poslije.
Daliborka Uljarević čija je nevladina organizacija Centar za građansko obrazovanje članica "Korekoma", komisije koja traži utvrđivanje činjenica koja se odnose na ratna dešavanja, ističe kako je od javnog interesa da TV Crne Gore emituje film Koče Pavlovića, čiji naslov "Rat za mir" aludira na neslavnu kovanicu Svetozara Marovića kojom je definisao učešće Crne Gore na dubrovačkom ratištu.
Kako u "Korekomu" ističu - medijski javni servis bi na taj način nastavio dobru praksu kojom je počeo obilježavanje godišnjice ratnog zločina protjerivanja bosanskih izbjeglica iz Crne Gore, prikazivanjem filma "Karneval" Alena Drljevića i Šekija Radončića. Odgovor iz Televizije Crne Gore još nije stigao, a Daliborka Uljarević ocjenjuje kako bi neprikazivanje filma "Rat za mir" pokazalo kako je RTCG još pod kontrolom vladajućih struktura:
"Vjerujemo kako će se ipak RTV Crne Gore ponašati u skladu sa zakonskim obavezama, što u punoj mjeri znači i prikazivanje ovog filma i otvaranje jedne argumentovane debate o suočavanju sa prošlošću na osnovu ovog konkretnog primjera".
RSE: Kako komentarišete to što film "Rat za mir" nije emitovan na javnom servisu, iako tema jeste dotaknuta jednim ranijim dokumentarnim filmom? Šta je vaše tumačenje?
Uljarević: Činjenica je da proces suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori i dalje predstavlja jedan manjinski koncept, dosta neprijatan proces koji i dalje nosi dio civilnog društva i opozicionih stranaka, ali, prema kojoj znatan broj građana, a posebno vlasti, ima određen strah iz različitih razloga.
Uputiti javno izvinjenje
Uljarević dodaje kako bi osim otvaranja rasprave na temu napada na dubrovačko područje Crna Gora morala da nastavi procesuiranje konkretnih slučajeva ratnih zločina:
"Ono što bi zaista bilo primjereno, i što propisuju međunarodni dokumenti je da se uputi javno izvinjenje, uključujući priznanje činjenice i prihvatanje odgovornosti na adekvatan način, obavi komemoracija, davanje počasti žrtvama i njihovim porodicama, a istovremeno da se pokrene jedan proces nastave u svim nivoima obrazovanja, gdje bi se uključile ove činjenice, da naše nove generacije prosto budu upućene u to šta se dešavalo imajući istinite činjenice u vidu, a ne bilo čiju proklamovanu ideologiju ili neki drugi pogled".
"Prvi oktobar je značajan datum u dubrovačkoj povjesti svake godine, i sjutra će biti položeni vijenci na grobove i spomen obilježja braniteljima kojih je, na žalost, mnogo", kaže poznati dubrovački novinar Luko Brailo.Osamnaest godna poslije, Brailo naglašava kako se može govoriti o normalizaciji odnosa dvije zemlje na političkom i ekonomskom nivou. Najveći problem je na nivou građana sa dubrovačkog područja, posebno onih koji su izgubili u ratu svoje bližnje:
"I u tome dijelu će biti potrebno da prodje mnogo vremena da bi te stvari došle na svoje. Ono što je sasvim sigurno, a isto tako dobro, mada jako drugo traje, je činjenica da je nakon 16 godina poveden sudski postupak za ona zbivanja u Morinju, i on će sasvim sigurno biti veliki test za crnogorsko pravosuđe, i to neposredno suočavanje s ratnom prošlošću".
U međuvremenu, nemali broj je onih iz Crne Gore koji su voljno, ili ne bili učesnici ratnih događaja oko Dubrovnika, a koji se ne usuđuju da pređu granicu, u strahu od mogućih posljedica. O informacijama, kako hrvatska strana ima precizan spisak crnogorskih vojnika koji su početkom devedesetih krenuli u ratni pohod preko Debelog Brijega, Luko Brailo kaže:
"Postoji jedna neslužbena priča koja, mora se priznati, je dosta žilava, da postoji popis sa stanovitim imenima koja ne mogu preći Debeli Brijeg. Na tim je popisima bilo jako puno ljudi, i znam da je taj popis u dva - tri navrata revidiran, i koliko ja znam, na njemu su doista ostali oni za koje se osnovano sumnja da su uradili neko nečasno nedjelo na dubrovačkome području, i mislim da taj popis nije velik i vjerojatno se svelo to na desetak, možda dvadeset imena".
Daliborka Uljarević čija je nevladina organizacija Centar za građansko obrazovanje članica "Korekoma", komisije koja traži utvrđivanje činjenica koja se odnose na ratna dešavanja, ističe kako je od javnog interesa da TV Crne Gore emituje film Koče Pavlovića, čiji naslov "Rat za mir" aludira na neslavnu kovanicu Svetozara Marovića kojom je definisao učešće Crne Gore na dubrovačkom ratištu.
Kako u "Korekomu" ističu - medijski javni servis bi na taj način nastavio dobru praksu kojom je počeo obilježavanje godišnjice ratnog zločina protjerivanja bosanskih izbjeglica iz Crne Gore, prikazivanjem filma "Karneval" Alena Drljevića i Šekija Radončića. Odgovor iz Televizije Crne Gore još nije stigao, a Daliborka Uljarević ocjenjuje kako bi neprikazivanje filma "Rat za mir" pokazalo kako je RTCG još pod kontrolom vladajućih struktura:
"Vjerujemo kako će se ipak RTV Crne Gore ponašati u skladu sa zakonskim obavezama, što u punoj mjeri znači i prikazivanje ovog filma i otvaranje jedne argumentovane debate o suočavanju sa prošlošću na osnovu ovog konkretnog primjera".
RSE: Kako komentarišete to što film "Rat za mir" nije emitovan na javnom servisu, iako tema jeste dotaknuta jednim ranijim dokumentarnim filmom? Šta je vaše tumačenje?
Uljarević: Činjenica je da proces suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori i dalje predstavlja jedan manjinski koncept, dosta neprijatan proces koji i dalje nosi dio civilnog društva i opozicionih stranaka, ali, prema kojoj znatan broj građana, a posebno vlasti, ima određen strah iz različitih razloga.
Uputiti javno izvinjenje
Uljarević dodaje kako bi osim otvaranja rasprave na temu napada na dubrovačko područje Crna Gora morala da nastavi procesuiranje konkretnih slučajeva ratnih zločina:
"Ono što bi zaista bilo primjereno, i što propisuju međunarodni dokumenti je da se uputi javno izvinjenje, uključujući priznanje činjenice i prihvatanje odgovornosti na adekvatan način, obavi komemoracija, davanje počasti žrtvama i njihovim porodicama, a istovremeno da se pokrene jedan proces nastave u svim nivoima obrazovanja, gdje bi se uključile ove činjenice, da naše nove generacije prosto budu upućene u to šta se dešavalo imajući istinite činjenice u vidu, a ne bilo čiju proklamovanu ideologiju ili neki drugi pogled".
"Prvi oktobar je značajan datum u dubrovačkoj povjesti svake godine, i sjutra će biti položeni vijenci na grobove i spomen obilježja braniteljima kojih je, na žalost, mnogo", kaže poznati dubrovački novinar Luko Brailo.Osamnaest godna poslije, Brailo naglašava kako se može govoriti o normalizaciji odnosa dvije zemlje na političkom i ekonomskom nivou. Najveći problem je na nivou građana sa dubrovačkog područja, posebno onih koji su izgubili u ratu svoje bližnje:
"I u tome dijelu će biti potrebno da prodje mnogo vremena da bi te stvari došle na svoje. Ono što je sasvim sigurno, a isto tako dobro, mada jako drugo traje, je činjenica da je nakon 16 godina poveden sudski postupak za ona zbivanja u Morinju, i on će sasvim sigurno biti veliki test za crnogorsko pravosuđe, i to neposredno suočavanje s ratnom prošlošću".
U međuvremenu, nemali broj je onih iz Crne Gore koji su voljno, ili ne bili učesnici ratnih događaja oko Dubrovnika, a koji se ne usuđuju da pređu granicu, u strahu od mogućih posljedica. O informacijama, kako hrvatska strana ima precizan spisak crnogorskih vojnika koji su početkom devedesetih krenuli u ratni pohod preko Debelog Brijega, Luko Brailo kaže:
"Postoji jedna neslužbena priča koja, mora se priznati, je dosta žilava, da postoji popis sa stanovitim imenima koja ne mogu preći Debeli Brijeg. Na tim je popisima bilo jako puno ljudi, i znam da je taj popis u dva - tri navrata revidiran, i koliko ja znam, na njemu su doista ostali oni za koje se osnovano sumnja da su uradili neko nečasno nedjelo na dubrovačkome području, i mislim da taj popis nije velik i vjerojatno se svelo to na desetak, možda dvadeset imena".
