Nedavna najava hrvatskog ministra policije Tomislava Karamarka o iskopavanju stotina jama iz Drugog svjetskog rata, u kojima se navodno nalaze ostaci desetaka tisuća komunističkih žrtava i o pokretanju krivičnih istraga protiv počinitelja, uzburkala je javnost. Knjiga mrtvih iz Drugog svjetskog rata opet je otvorena.
Trenutačno se na Hrvatskoj televiziji prikazuje serijal o savezničkim bombardiranjima hrvatskih gradova za vrijeme Drugog svjetskog rata. Još jedna, navodno, tabu tema. U tim bombardiranjima u Splitu, u centru grada, poginuli su moja tetka, njezino nerođeno dijete i muž. Iza rata vođeni su kao „žrtve fašističkog terora“. Tako smo rasli, u zemlji pobjednici, u narativu Drugog svjetskog rata oko kojega je vladao općesvjetski konsenzus. Na njemu je nastao svjetski poredak druge polovine dvadesetog stoljeća.
Što će ti moji bliski rođaci sada postati, ako Karamarkova misija ide do kraja? Američke žrtve? Prema najnovijim istraživanjima Hrvatskog instituta za povijest (2008 godine) u toku Drugog svjetskog rata izvršeno je 640 napada američkog i britanskog zrakoplovstva na hrvatske gradove. Poginulo je 5.246 osoba.
Hoće li hrvatska Vlada svojim planom prevrednovanja obuhvatiti i te žrtve? I kako će to odjeknuti kod saveznika? Hrvatska je u Drugom svjetskom ratu bila kvislinška državica, rodno mjesto nezapamćenih zločina.
Budimo ozbiljni. Trenutačna hrvatska vlast uhvatila se posla kojemu niju dorasla, niti mu je sagledala sve konzekvence. Tjerajući lisicu može istjerati vuka.
Zato mi se čini važno istaći nekoliko načelnih stavova. Prvo, nitko civiliziran ne može biti protiv istraživanja, obilježavanja i dostojanstvenog odnosa prema svim žrtvama ratova kojima je ovaj prostor, nažalost, obilovao. Pokretanje krivičnih postupaka za eventualne zločine od prije 70 ili 66 godina načelno je moguće.
Uz nekoliko opaski. Niti jedna zemlja pobjednica Drugog svjetskog rata to nije učinila. Nitko nije odgovarao za Dresden, Hirošimu, Katyn, poslijeratne odmazde u Francuskoj i drugdje, stradale zarobljenike, milijune deportiranih Nijemaca iz Mazurije, Pruske, Sudeta, pa i sa Balkana. Nepravedno? Možda, ali tako je svijet funkcionirao tada. Civilizacijski pravni standard krenuo je dalje, ali ne može se novim zakonodavstvom sankcionirati stara (ne)djela.
Ulaz u jamu Barbara u Sloveniji, u kojoj su pronađeni ostaci ubijenih krajem II svjetskog rataHrvatski pokretači progona zločina iz Drugog svjetskog rata označili su okvir – komunistički zločini. I odmah se ideološki odredili. Milijun žrtava Drugog svjetskog rata ne spadaju (samo) pod tu odrednicu. Naprotiv. Ako je poslijeratna komunistička pravna praksa u Hrvatskoj/Jugoslaviji bila manjkava (a bila je), i ako se to želi ispraviti, treba krenuti ispočetka. Znači, od zločina NDH pa do ratne i poslijeratne odmazde.
To se, naravno, ne namjerava učiniti i zato je ova inicijativa osuđena na propast.
Drugo, aktualno kopanje po stotinama jama iz Drugog svjetskog rata i poraća providan je predizborni korak vladajuće garniture. Od 21 protekle godine HDZ je na vlasti bio 17 godina. Vlasti nisu učinile ono što sada najavljuju, nisu otkopane sve jame, izvršena forenzička i ostala istraživanja, preduvjet svakog ozbiljnog posla. Dvadeset godina kasnije, tragova je još manje, potencijalnih živih svjedoka također. 2011. godine - a riječ je o izbornoj godini - HDZ-eova vlast urušava se pred očima građana. Osim donekle u borbi protiv korupcije Vlada nema rezultata niti na jednom sektoru.
Iskopavanje kostura treba skrenuti pozornost s kopanja po kantama za smeće. Stotine tisuća građana na rubu su siromaštva. Želi se postići homogenizacija desnog biračkog tijela, tradicionalne biračke baze HDZ-a, koja pod udarom ekonomske krize također stradava, zbunjena je razmjerima afera u kojima je vlast umočena, osjeća se ostavljena i izdana pojačanim djelovanjem pravne države u oblasti ratnih zločina, te se sve više okreće neformalnoj tvrdoj desnici. Slučaj vukovarskog branitelja Purde to zorno pokazuje. Do sada vjerne braniteljske udruge otkazuju poslušnost. A tek trebaju stići haške presude za šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata, te za generale Gotovinu, Markača i Čermaka.
Ovom akcijom HDZ također želi ponovno steći čvrstu naklonost Katoličke crkve koja se opekla na slučaju Sanader i pomalo se distancira od bliže povezanosti s vladajućima. Istjerivanje „komunističke sotone“ jedna je od temeljnih opsesija Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Zbog zadržavanja vlasti HDZ se upustio u poduhvat s nesagledivim posljedicama.
I srpski nacionalistički pokret s konca 80-tih počeo je iskapanjem i nošenjem kostiju.
I treće, last but not least, pozadina cijele ove akcije je negiranje antifašističke borbe i, posljedično, rehabilitacija ili barem relativizacija zločinačkog karaktera NDH.
Premještanjem narodnooslobodilačke borbe u kontekst zločina i negiranjem komunističkog doprinosa toj borbi – koja je naprosto historijski fakat (drugih antifašističkih boraca, naglašavam, boraca, osim onih koje su predvodili komunisti na Balkanu nije bilo) – otvara se prostor rehabilitaciji kvislinga svih vrsta. Namjera je, kako je to primijetila srpska povjesničarka Latinka Perović, „konstituisanja poželjne prošlosti“.
Prisjetimo se da je u Srbiji nacionalistički zamah prešao u prijeteću fazu kada je oživljena teza o uzaludnosti NOB koja je, tvrdili su akademici SANU i mitingaši diljem nekadašnje Jugoslavije, pokosila srpsku mladost više od Nijemaca, kada je ustanak 7. jula 1941. proglašen događajem u kojemu je „Srbin krenuo na Srbina“. Sve je završilo osvajačkim ratom i – rehabilitacijom Draže Mihailovića.
Radovan Karadžić krenuo je s tezom da on vodi rat da „promijeni ishod Drugog svjetskog rata“. Završio je u Haagu. Republika Srpska je ostala.
U Hrvatskoj ovih dana čitamo od jednog od najuglednijih katoličkih teologa profesora Adalberta Rebića – to isto. Samo je sada riječ o Hrvatima. „Antifašizam (Rebić ga stavlja u navodnike) je puka mantra...kojom pokrivaju svoje zločine nad nevinim ljudima... Da nije bilo balkanskog krvavog antifašizma, Hrvatska ne bi nikad ni došla pod čizmu Titove Jugoslavije. Ostvarila bi se neka nova, demokratska hrvatska nezavisna država“.
Citirajmo još jednom Latinku Perović: „Ako nećeš da čitaš, ne možeš ni da znaš, a onda ne treba ni da sudiš“.
Adalbert Rebić čita i zna. Tim je strašnije to što je izgovorio i što nesumnjivo predstavlja sukus crkvenog mišljenja o antifašizmu.
Nije uvrijedio samo 250 tisuća partizanskih boraca i ukupno više od 470 tisuća suradnika NOB-a u Hrvatskoj i njihove nemjerljive patnje.
Prezreo je otpor fašizmu, najsvjetlije dostignuće čovječanstva modernoga doba. Prisnažio je morbidnoj tezi o genocidnosti hrvatskog naroda. Jer, bez partizanske borbe Hrvati bi ostali na tamnoj strani povijesti, među zločincima. Što Vlada Jadranke Kosor misli o tome?
Trenutačno se na Hrvatskoj televiziji prikazuje serijal o savezničkim bombardiranjima hrvatskih gradova za vrijeme Drugog svjetskog rata. Još jedna, navodno, tabu tema. U tim bombardiranjima u Splitu, u centru grada, poginuli su moja tetka, njezino nerođeno dijete i muž. Iza rata vođeni su kao „žrtve fašističkog terora“. Tako smo rasli, u zemlji pobjednici, u narativu Drugog svjetskog rata oko kojega je vladao općesvjetski konsenzus. Na njemu je nastao svjetski poredak druge polovine dvadesetog stoljeća.
Što će ti moji bliski rođaci sada postati, ako Karamarkova misija ide do kraja? Američke žrtve? Prema najnovijim istraživanjima Hrvatskog instituta za povijest (2008 godine) u toku Drugog svjetskog rata izvršeno je 640 napada američkog i britanskog zrakoplovstva na hrvatske gradove. Poginulo je 5.246 osoba.
Budimo ozbiljni. Trenutačna hrvatska vlast uhvatila se posla kojemu niju dorasla, niti mu je sagledala sve konzekvence. Tjerajući lisicu može istjerati vuka.
Hoće li hrvatska Vlada svojim planom prevrednovanja obuhvatiti i te žrtve? I kako će to odjeknuti kod saveznika? Hrvatska je u Drugom svjetskom ratu bila kvislinška državica, rodno mjesto nezapamćenih zločina.
Budimo ozbiljni. Trenutačna hrvatska vlast uhvatila se posla kojemu niju dorasla, niti mu je sagledala sve konzekvence. Tjerajući lisicu može istjerati vuka.
Zato mi se čini važno istaći nekoliko načelnih stavova. Prvo, nitko civiliziran ne može biti protiv istraživanja, obilježavanja i dostojanstvenog odnosa prema svim žrtvama ratova kojima je ovaj prostor, nažalost, obilovao. Pokretanje krivičnih postupaka za eventualne zločine od prije 70 ili 66 godina načelno je moguće.
Uz nekoliko opaski. Niti jedna zemlja pobjednica Drugog svjetskog rata to nije učinila. Nitko nije odgovarao za Dresden, Hirošimu, Katyn, poslijeratne odmazde u Francuskoj i drugdje, stradale zarobljenike, milijune deportiranih Nijemaca iz Mazurije, Pruske, Sudeta, pa i sa Balkana. Nepravedno? Možda, ali tako je svijet funkcionirao tada. Civilizacijski pravni standard krenuo je dalje, ali ne može se novim zakonodavstvom sankcionirati stara (ne)djela.
To se, naravno, ne namjerava učiniti i zato je ova inicijativa osuđena na propast.
Drugo, aktualno kopanje po stotinama jama iz Drugog svjetskog rata i poraća providan je predizborni korak vladajuće garniture. Od 21 protekle godine HDZ je na vlasti bio 17 godina. Vlasti nisu učinile ono što sada najavljuju, nisu otkopane sve jame, izvršena forenzička i ostala istraživanja, preduvjet svakog ozbiljnog posla. Dvadeset godina kasnije, tragova je još manje, potencijalnih živih svjedoka također. 2011. godine - a riječ je o izbornoj godini - HDZ-eova vlast urušava se pred očima građana. Osim donekle u borbi protiv korupcije Vlada nema rezultata niti na jednom sektoru.
Iskopavanje kostura treba skrenuti pozornost s kopanja po kantama za smeće. Stotine tisuća građana na rubu su siromaštva. Želi se postići homogenizacija desnog biračkog tijela, tradicionalne biračke baze HDZ-a, koja pod udarom ekonomske krize također stradava, zbunjena je razmjerima afera u kojima je vlast umočena, osjeća se ostavljena i izdana pojačanim djelovanjem pravne države u oblasti ratnih zločina, te se sve više okreće neformalnoj tvrdoj desnici. Slučaj vukovarskog branitelja Purde to zorno pokazuje. Do sada vjerne braniteljske udruge otkazuju poslušnost. A tek trebaju stići haške presude za šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata, te za generale Gotovinu, Markača i Čermaka.
Premještanjem narodnooslobodilačke borbe u kontekst zločina i negiranjem komunističkog doprinosa toj borbi – koja je naprosto historijski fakat (drugih antifašističkih boraca, naglašavam, boraca, osim onih koje su predvodili komunisti na Balkanu nije bilo) – otvara se prostor rehabilitaciji kvislinga svih vrsta.
Ovom akcijom HDZ također želi ponovno steći čvrstu naklonost Katoličke crkve koja se opekla na slučaju Sanader i pomalo se distancira od bliže povezanosti s vladajućima. Istjerivanje „komunističke sotone“ jedna je od temeljnih opsesija Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Zbog zadržavanja vlasti HDZ se upustio u poduhvat s nesagledivim posljedicama.
I srpski nacionalistički pokret s konca 80-tih počeo je iskapanjem i nošenjem kostiju.
I treće, last but not least, pozadina cijele ove akcije je negiranje antifašističke borbe i, posljedično, rehabilitacija ili barem relativizacija zločinačkog karaktera NDH.
Premještanjem narodnooslobodilačke borbe u kontekst zločina i negiranjem komunističkog doprinosa toj borbi – koja je naprosto historijski fakat (drugih antifašističkih boraca, naglašavam, boraca, osim onih koje su predvodili komunisti na Balkanu nije bilo) – otvara se prostor rehabilitaciji kvislinga svih vrsta. Namjera je, kako je to primijetila srpska povjesničarka Latinka Perović, „konstituisanja poželjne prošlosti“.
Prisjetimo se da je u Srbiji nacionalistički zamah prešao u prijeteću fazu kada je oživljena teza o uzaludnosti NOB koja je, tvrdili su akademici SANU i mitingaši diljem nekadašnje Jugoslavije, pokosila srpsku mladost više od Nijemaca, kada je ustanak 7. jula 1941. proglašen događajem u kojemu je „Srbin krenuo na Srbina“. Sve je završilo osvajačkim ratom i – rehabilitacijom Draže Mihailovića.
Radovan Karadžić krenuo je s tezom da on vodi rat da „promijeni ishod Drugog svjetskog rata“. Završio je u Haagu. Republika Srpska je ostala.
U Hrvatskoj ovih dana čitamo od jednog od najuglednijih katoličkih teologa profesora Adalberta Rebića – to isto. Samo je sada riječ o Hrvatima. „Antifašizam (Rebić ga stavlja u navodnike) je puka mantra...kojom pokrivaju svoje zločine nad nevinim ljudima... Da nije bilo balkanskog krvavog antifašizma, Hrvatska ne bi nikad ni došla pod čizmu Titove Jugoslavije. Ostvarila bi se neka nova, demokratska hrvatska nezavisna država“.
Citirajmo još jednom Latinku Perović: „Ako nećeš da čitaš, ne možeš ni da znaš, a onda ne treba ni da sudiš“.
Adalbert Rebić čita i zna. Tim je strašnije to što je izgovorio i što nesumnjivo predstavlja sukus crkvenog mišljenja o antifašizmu.
Nije uvrijedio samo 250 tisuća partizanskih boraca i ukupno više od 470 tisuća suradnika NOB-a u Hrvatskoj i njihove nemjerljive patnje.
Prezreo je otpor fašizmu, najsvjetlije dostignuće čovječanstva modernoga doba. Prisnažio je morbidnoj tezi o genocidnosti hrvatskog naroda. Jer, bez partizanske borbe Hrvati bi ostali na tamnoj strani povijesti, među zločincima. Što Vlada Jadranke Kosor misli o tome?
