Ima neke povijesne ironije u činjenici što je upravo Amnesty International označio Vladimira Šeksa kao potencijalnog osumnjičenika za ratne zločine.
Šeks je, kao tada potpuno anonimni disident, sredinom 1980-tih, u Beogradu, u krugu jedinog svjetski utjecajnog jugoslavenskog disidenta, Milovana Đilasa, tražio da ga se poveže s Amnestyjem i postao je međunarodni član te najpoznatije svjetske asocijacije za obranu političkih zatvorenika.
Vladimir Šeks dobro zna težinu Amnesty Internationala. Mišljenje te organizacije bit će konzultirano prilikom davanja završne ocjene o ispunjavanju uvjeta za pristupanje Hrvatske Uniji.
Zato je sada, svom silinom svoje neobuzdane naravi, nasrnuo na Amnesty, na svjetsku zavjeru protiv njega i hrvatskog puta u Europsku Uniju. Braneći sebe i svoje eventualne grijehe Šeks se ne ustručava utopiti i cijelu Hrvatsku. One koji, po Šeksu, „servisiraju“ Amnesty, nazvao je „krvožednim piranama... u udruženom zlotvornom pothvatu“ koji bi trebao Hrvatsku učiniti odgovornom za rat i za zločine. U istom dahu, i na isti način, govorio je i o hrvatskom pritvoreniku u zeničkom zatvoru, vukovarskom branitelju, Tihomiru Purdi, kojega pravosuđe Srbije tereti za ratni zločin zadnjih dana opsade Vukovara. Cilj pritvaranja Purde je, po Šeksu, diskreditirati Domovinski rat.
Lukavi je Šeks izravno povezao sebe, u javnosti potpuno diskreditiranog i krajnje neomiljenog političara, s običnim braniteljem iz Vukovara, čiji je slučaj nejasan i čije pritvaranje u Bosni i Hercegovini izaziva ogorčenje branitelja.
Na toj liniji je i najnoviji istup čelnika krovne braniteljske udruge, HVIDRE, saborskog zastupnika HDZ-a Josipa Đakića, koji proziva Amnesty International što se ne uključuje u obranu – Purde.
Poznavatelji ovdašnjih prilika iza toga nastupa lako će prepoznati Šeksov rukopis. Vlada je do sada držala pod kontrolom gnjev braniteljskih udruga koje HDZ sponzorira. Tako se u Splitu znatno više ljudi okupilo na prosvjedu protiv devastacije Marjana nego zbog pritvaranja branitelja Purde.
Grmljavina na mitinzima
Eventualnim uključivanjem provladine HVIDRE u javne demonstracije stvari postaju ozbiljnije.
I to ne samo za Vladu, nego i za Hrvatsku.
Zato bi ta dva slučaja trebalo striktno odvojiti.
Ratni silnici su naprosto dotrajali. To je stvarnost koju Šeks ne prihvaća, a na njegovoj je stranci da se s time suoči.
Vladimir Šeks
Eventualna kaznena odgovornost nije predmet ovoga teksta.
Ovdje je riječ o političkoj šteti koja je nesumnjiva.
Šeks pripada živopisnoj galeriji političkih konvertita, radikala i ratnih huškača, a potom vladara nad političkim sustavom, kojih je u proteklih 20-tak godina na ovim prostorima bilo dosta i koji jedan po jedan odlaze.
U socijalističkom sustavu Vladimir Šeks je bio zamjenik državnog tužitelja u Osijeku, smijenjen i izbačen s posla nakon 1971. postaje odvjetnik. Zatvorsku kaznu od 7 mjeseci izdržao je zbog kavanske izjave da „JNA treba ustrojiti kao Wermacht za vrijeme Hitlera“. Utemeljitelj je slavonskog HDZ-a i s grupom pristaša, među kojima je najznačajniji bio ratni zločinac Branimir Glavaš, osigurao da Franjo Tuđman na osnivačkoj skupštini HDZ-a 1989. ostvari prevagu nad Markom Veselicom. Slično će učiniti i prigodom ustoličenja Ive Sanadera za šefa HDZ-a. Sada mu je smrtni neprijatelj.
U izbornoj kampanji 1990. godine predstavio se kao borbeni radikal i žestoki nacionalist. „Svi koji se hrvatskom nacionalnom pokretu nađu na putu bit će maknuti milom ili silom“, grmio je tada na mitinzima.
U predvečerje rata zastupao je radikalni obračun s pobunjenim Srbima. „Pokazalo se da su jastrebovi bili u pravu, a ne oni koji su pokušavali pregovarati... Golema većina Srba će morati napustiti istočnu Slavoniju, osim rijetkih iznimaka... Ta bratija mora iz ili pod hrvatsku zemlju... Mi im puštamo struju i vodu, ja bih najradije plin... Predstoji nam dugi rat.“ („Globus“, 28.9.1991).
Hrvatska je krenula dalje
Bio je i predvodnik iz sjene pokušaja stranačko-državnog udara na Franju Tuđmana u ljeto 1991. godine, ali se izvukao i primirio. Vođe opozicije tada su Tuđmana, a vjerojatno i Hrvatsku, izvukli iz ponora, nudeći mu Vladu nacionalnog jedinstva. Savka Dabčević-Kučar i Ivica Račan prijetili su napuštanjem ratne koalicijske Vlade, ako Šeks u njoj bude ministar obrane („Vjesnik“, 7.8.1991).
Tuđman mu nije vjerovao i zbog sumnji da je bio zavrbovani doušnik tajnih službi bivšeg režima i države.
Njegova ratna epopeja u Slavoniji od početka je pod sumnjom zbog toleriranja progona i ubojstava srpskih civila. Njegovo svjedočenje na procesu Glavašu bio je karikaturalni udar na zdravi razum.
Šeks je imao odlučujući utjecaj na pravosuđe svih ovih 20 godina. To je vrijeme velike političke čistke i potpune profesionalne devastacije, od koje se pravosuđe tek pomalo počinje oporavljati.
Takvo pravosuđe nije procesuiralo ratne zločine koji su počinjeni s hrvatske strane. Počelo je funkcionirati tek od koalicijske vlade 2000-te godine. Šeks u tome ima nemjerljivih „zasluga“.
Rodonačelnik je teze da procesuiranje hrvatskih ratnih zločina vodi u kriminalizaciju Domovinskog rata i Hrvatske kao države. „Hoće nam imputirati da je Hrvatska nastala na zločinu“, kazao je bezbroj puta.
Kada je HDZ izgubio izbore 2000. godine prve optužnice za ratne zločine ocijenio je izdajom, kada je u Gospiću ubijen haški svjedok Milan Levar izjavio je: „Moguće je da u Hrvatskoj bude još ubojstava ako se nastavi s kriminalizacijom HDZ-a“ (Rujan 2000).
Nakon povratka HDZ-a na vlast i sam je sudjelovao u toj „kriminalizaciji“, jer je uhapšeno i procesuirano više osumnjičenika za ratne zločine. Ali ne i ubojica Milana Levara.
Sada kada je sam došao pod lupu Amnesty Internationala Šeks se vratio svojoj prvobitnoj ratnoj retorici, po kojoj je procesuiranje hrvatskih ratnih zločina kriminal i veleizdaja.
Vratio se na početak. Ali Hrvatska je krenula dalje, vrijeme se promijenilo.
Šeks je, kao tada potpuno anonimni disident, sredinom 1980-tih, u Beogradu, u krugu jedinog svjetski utjecajnog jugoslavenskog disidenta, Milovana Đilasa, tražio da ga se poveže s Amnestyjem i postao je međunarodni član te najpoznatije svjetske asocijacije za obranu političkih zatvorenika.
Vladimir Šeks dobro zna težinu Amnesty Internationala. Mišljenje te organizacije bit će konzultirano prilikom davanja završne ocjene o ispunjavanju uvjeta za pristupanje Hrvatske Uniji.
Zato je sada, svom silinom svoje neobuzdane naravi, nasrnuo na Amnesty, na svjetsku zavjeru protiv njega i hrvatskog puta u Europsku Uniju. Braneći sebe i svoje eventualne grijehe Šeks se ne ustručava utopiti i cijelu Hrvatsku. One koji, po Šeksu, „servisiraju“ Amnesty, nazvao je „krvožednim piranama... u udruženom zlotvornom pothvatu“ koji bi trebao Hrvatsku učiniti odgovornom za rat i za zločine. U istom dahu, i na isti način, govorio je i o hrvatskom pritvoreniku u zeničkom zatvoru, vukovarskom branitelju, Tihomiru Purdi, kojega pravosuđe Srbije tereti za ratni zločin zadnjih dana opsade Vukovara. Cilj pritvaranja Purde je, po Šeksu, diskreditirati Domovinski rat.
Lukavi je Šeks izravno povezao sebe, u javnosti potpuno diskreditiranog i krajnje neomiljenog političara, s običnim braniteljem iz Vukovara, čiji je slučaj nejasan i čije pritvaranje u Bosni i Hercegovini izaziva ogorčenje branitelja.
Lukavi je Šeks izravno povezao sebe, u javnosti potpuno diskreditiranog i krajnje neomiljenog političara, s običnim braniteljem iz Vukovara, čiji je slučaj nejasan i čije pritvaranje u Bosni i Hercegovini izaziva ogorčenje branitelja.
Na toj liniji je i najnoviji istup čelnika krovne braniteljske udruge, HVIDRE, saborskog zastupnika HDZ-a Josipa Đakića, koji proziva Amnesty International što se ne uključuje u obranu – Purde.
Poznavatelji ovdašnjih prilika iza toga nastupa lako će prepoznati Šeksov rukopis. Vlada je do sada držala pod kontrolom gnjev braniteljskih udruga koje HDZ sponzorira. Tako se u Splitu znatno više ljudi okupilo na prosvjedu protiv devastacije Marjana nego zbog pritvaranja branitelja Purde.
Grmljavina na mitinzima
Eventualnim uključivanjem provladine HVIDRE u javne demonstracije stvari postaju ozbiljnije.
I to ne samo za Vladu, nego i za Hrvatsku.
Zato bi ta dva slučaja trebalo striktno odvojiti.
Ratni silnici su naprosto dotrajali. To je stvarnost koju Šeks ne prihvaća, a na njegovoj je stranci da se s time suoči.
Eventualna kaznena odgovornost nije predmet ovoga teksta.
Ovdje je riječ o političkoj šteti koja je nesumnjiva.
Šeks pripada živopisnoj galeriji političkih konvertita, radikala i ratnih huškača, a potom vladara nad političkim sustavom, kojih je u proteklih 20-tak godina na ovim prostorima bilo dosta i koji jedan po jedan odlaze.
U socijalističkom sustavu Vladimir Šeks je bio zamjenik državnog tužitelja u Osijeku, smijenjen i izbačen s posla nakon 1971. postaje odvjetnik. Zatvorsku kaznu od 7 mjeseci izdržao je zbog kavanske izjave da „JNA treba ustrojiti kao Wermacht za vrijeme Hitlera“. Utemeljitelj je slavonskog HDZ-a i s grupom pristaša, među kojima je najznačajniji bio ratni zločinac Branimir Glavaš, osigurao da Franjo Tuđman na osnivačkoj skupštini HDZ-a 1989. ostvari prevagu nad Markom Veselicom. Slično će učiniti i prigodom ustoličenja Ive Sanadera za šefa HDZ-a. Sada mu je smrtni neprijatelj.
U izbornoj kampanji 1990. godine predstavio se kao borbeni radikal i žestoki nacionalist. „Svi koji se hrvatskom nacionalnom pokretu nađu na putu bit će maknuti milom ili silom“, grmio je tada na mitinzima.
U predvečerje rata zastupao je radikalni obračun s pobunjenim Srbima. „Pokazalo se da su jastrebovi bili u pravu, a ne oni koji su pokušavali pregovarati... Golema većina Srba će morati napustiti istočnu Slavoniju, osim rijetkih iznimaka... Ta bratija mora iz ili pod hrvatsku zemlju... Mi im puštamo struju i vodu, ja bih najradije plin... Predstoji nam dugi rat.“ („Globus“, 28.9.1991).
Hrvatska je krenula dalje
Bio je i predvodnik iz sjene pokušaja stranačko-državnog udara na Franju Tuđmana u ljeto 1991. godine, ali se izvukao i primirio. Vođe opozicije tada su Tuđmana, a vjerojatno i Hrvatsku, izvukli iz ponora, nudeći mu Vladu nacionalnog jedinstva. Savka Dabčević-Kučar i Ivica Račan prijetili su napuštanjem ratne koalicijske Vlade, ako Šeks u njoj bude ministar obrane („Vjesnik“, 7.8.1991).
Tuđman mu nije vjerovao i zbog sumnji da je bio zavrbovani doušnik tajnih službi bivšeg režima i države.
Njegova ratna epopeja u Slavoniji od početka je pod sumnjom zbog toleriranja progona i ubojstava srpskih civila. Njegovo svjedočenje na procesu Glavašu bio je karikaturalni udar na zdravi razum.
Šeks je imao odlučujući utjecaj na pravosuđe svih ovih 20 godina. To je vrijeme velike političke čistke i potpune profesionalne devastacije, od koje se pravosuđe tek pomalo počinje oporavljati.
Šeks je imao odlučujući utjecaj na pravosuđe svih ovih 20 godina. To je vrijeme velike političke čistke i potpune profesionalne devastacije, od koje se pravosuđe tek pomalo počinje oporavljati.
Takvo pravosuđe nije procesuiralo ratne zločine koji su počinjeni s hrvatske strane. Počelo je funkcionirati tek od koalicijske vlade 2000-te godine. Šeks u tome ima nemjerljivih „zasluga“.
Rodonačelnik je teze da procesuiranje hrvatskih ratnih zločina vodi u kriminalizaciju Domovinskog rata i Hrvatske kao države. „Hoće nam imputirati da je Hrvatska nastala na zločinu“, kazao je bezbroj puta.
Kada je HDZ izgubio izbore 2000. godine prve optužnice za ratne zločine ocijenio je izdajom, kada je u Gospiću ubijen haški svjedok Milan Levar izjavio je: „Moguće je da u Hrvatskoj bude još ubojstava ako se nastavi s kriminalizacijom HDZ-a“ (Rujan 2000).
Nakon povratka HDZ-a na vlast i sam je sudjelovao u toj „kriminalizaciji“, jer je uhapšeno i procesuirano više osumnjičenika za ratne zločine. Ali ne i ubojica Milana Levara.
Sada kada je sam došao pod lupu Amnesty Internationala Šeks se vratio svojoj prvobitnoj ratnoj retorici, po kojoj je procesuiranje hrvatskih ratnih zločina kriminal i veleizdaja.
Vratio se na početak. Ali Hrvatska je krenula dalje, vrijeme se promijenilo.
