Jedna izjava aktuelnog predsjednika Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), neuropsihijatra dra Vladimira Kostića, i ekstremno oprečna reagovanja na nju – od osude i samog predsjednika Srbije, koji se čudi kako je Kostić to mogao reći i „ostati živ“, do ohrabrujuće naraslog razumijevanja u demokratskoj javnosti za potrebu i pravo predstavnika vodeće nacionalne naučne institucije da ima i iznosi mišljenje koje se ne mora sviđati aktuelnoj politici – dobar su povod za razgovor o ulozi nauke u osvjetljavanju sadašnjosti i perspektiva društvenog razvoja. A šta je to tako zapaljivo izjavio akademik? Sve se može svesti na sljedeće tri rečenice iz njegovog intervjua Radio Beogradu: „Neko ovom narodu mora da kaže da Kosovo više de facto niti de jure nije u našim rukama. Bojim se da je, u ovom trenutku, jedina politička mudrost na koji način, sa elementima dostojanstva, napustiti Kosovo ...I to neko ovom narodu mora da kaže“.
U reagovanju na tu izjavu predsjednik Srbije Tomislav Nikolić rekao je kako je akademik iznio mišljenje „koje je suprotno interesima Srbije i uverenjima velike većine građana Srbije“ i čak pozvao Akademiju da se izjasni o tome može li Kostić nakon takve izjave ostati na njenom čelu. Uslijedila je zdrava debata – i ne baš najzdravija objašnjenja i izvinjenja – uz najnoviju vijest kako je Izvršni savjet UNESCO-a preporučio prijem kosovske države u članstvo ove organizacije.
U medijskoj zaokupljenosti vijestima dana i povodom ove nacionalno zapaljive polemike malo ko je primijetio kako se nakon pune tri decenije od nastajanja njenog Memoranduma, kojem se pripisuje intelektualno vodeća uloga u krvavom raspadu Jugoslavije, ovom izjavom svog predsjednika SANU vraća temi Kosova ovog puta iz potpuno suprotnog ugla: tada je – u Memorandumu – tvrdila da se na Kosovu provodi genocid protiv srpskog stanovništva; da srpski narod jedini u Jugoslaviji nije dobio vlastitu državu i da je, za razliku od ostalih republika, Srbija podijeljena postojanjem dviju autonomnih pokrajina na njenoj teritoriji, pozivajući na centralizaciju umjesto dalje decentralizacije i slabljenja države a sada, evo, njen predsjednik poziva na političku mudrost dostojanstvenog napuštanja Kosova.
U vrijeme kad je – u „Večernjim novostima“ u septembru 1986. – u javnost procurio nacrt Memoranduma, iz krugova Akademije najprije je poricano čak i njegovo postojanje a zatim su optuživani novinari da su neovlašteno došli do nacrta dokumenta koji do tada još nije bio usvojen.
U medijskoj zaokupljenosti vijestima dana i povodom ove nacionalno zapaljive polemike malo ko je primijetio kako se nakon pune tri decenije od nastajanja njenog Memoranduma, kojem se pripisuje intelektualno vodeća uloga u krvavom raspadu Jugoslavije, ovom izjavom svog predsjednika SANU vraća temi Kosova ovog puta iz potpuno suprotnog ugla.
Memorandum je tada i na državnom i na nivou Srbije ocijenjen kao dokument koji potiče nacionalizam a kasnije je – i među domaćim i međunarodnim analitičarima – ocjenjivan kao dokument koji je doprinio razbijanju Jugoslavije.
Čitao sam i lekcije s akademske visine svog predratnog prijatelja Nenada Kecmanovića „novinarskim piskaralima“ i „nepismenim muslimanima, kasnije Bošnjacima“ kako su koristili ovaj dokument kao krunski dokaz velikosrpske zavjere protiv Bosne i Bošnjaka a da nisu ni primijetili da se Bosna i Hercegovina u njemu spominje samo tri puta „u politički potpuno neutralnom kontekstu“ a prvenstveno se radi „o odnosima u Srbiji i položaju Srbije u Federaciji“.
Taj pokušaj da se Memorandumu pribavi status nevinog internog, unutarsrpskog dokumenta, trebalo bi valjda da zamagli činjenicu da se pod „odnosima u Srbiji“ misli – pored ostalog – na ustavni položaj autonomnih pokrajina čijim postojanjem se Srbiji onemogućavaju prava koja imaju sve druge republike. Jezikom Memoranduma: „Fizički, politički, pravni, kulturni genocid nad srpskim stanovništvom Kosova i Metohije najteži je poraz u oslobodilačkim borbama što ih je vodila Srbija od Orašca 1804. do ustanka 1941. godine”.
Memorandumska analiza „položaja Srbije u Federaciji“ bila je, takođe, poziv na promjenu federalnog ustavnog aranžmana: polazila je od pretpostavke zakinutosti Srbije u Federaciji, prenaglašenosti nacionalne autonomije – sve do suverenosti republika – i uskraćenosti dijelova srpskog naroda u drugim republikama u kojima „nemaju prava, za razliku od drugih nacionalnih manjina, da se služe svojim jezikom i pismom, da se politički i kulturno organizuju, da zajednički razvijaju jedinstvenu kulturu svog naroda“.
“Gori istorijski poraz u miru ne da se zamisliti” – zaključuje se u Memorandumu.
To je ideološka osnova od koje se pošlo u “antibirokratsku revoluciju” krajem osamdesetih i ratove devedesetih s jednostranim, ili ste s nama ili protiv nas, promjenama ustava i uspostavom policijske uprave i državnog nasilja na Kosovu sve do tačke kad je pred opasnošću od genocida uslijedila međunarodna intervencija koja je vodila priznavanju nezavisnosti Kosova o kojem predsjednik Akademije koja je proizvela Memorandum sada poručuje kako ni de facto ni de jure nije više u rukama Srbije.
Nakon što su u protekle tri decenije tragično naSANUkani, građani Bosne i Hercegovine – a ništa manje i građani Srbije - imaju sve razloge da se zamisle kad neko odjeljenje te institucije donosi “odluku” o bosanskom jeziku ili kad njen predsjednik uz prihvatanje realnosti Kosova kaže kako ga “mnogo više zanima sudbina Republike Srpske”.
