Kolektivni cenatar Ježevac, nadomak Banovića, jedan je od najvećih kolektivnih centara u Federaciji BiH. Pedesetak djece, uglavnom školaraca osnovne škole, trenutno su na raspustu. Kada krene škola - prvih dana radost, ali kasnije, kada treba pisati zadaće, računati i učiti - muka. Djeca su prepuštena „sama sebi“, roditelji se u kolektivnim centrima uglavnom bore za golu egzistenciju.
Sretni su osnovci jer školu imaju u Ježevcu. Druga djeca svakodnevno putuju do Banovića. Razgovaramo s njima.
Fikret Hasić: Ono što bih volio, to je kompjuter, svoja kuća.
RSE: Reci mi, kad dođeš iz škole, kako onda izgleda tvoje poslijepodne? Je li ti teško da sam pišeš zadaću?
Fikret: Pišem zadaću jer nema se šta raditi. Dosadno je.
RSE: A kad idete u srednju školu, gdje se ide?
Fikret: U Banoviće
RSE: Je li vam to onda problem?
Fikret: Jeste. Neki nemaju za užine na odmoru... pa gledaju one druge koji jedu....
Armin Imamović ide u šesti razred. "Jeste mi teško učiti samom, ali moram jer ako mi neko ne pomogne, neću znati. Najviše bih volio imati računar", kaže Imamović.
RSE: Fikrete, želiš li ići u srednju školu?
Fikret: Pa želim. Snaći ću se nekako. Možda idem pješke. Nekako ću se snaći. Od sporta najviše volim nogomet. Igramo lopte ovdje.
Hana: Ja sam treći razred.
RSE: Šta je tebi najdraži predmet u školi?
Hana: Odbojka.
RSE: Kad navečer pišeš zadaću, tko ti pomaže?
Hana: Sama. Nije mi teško.
Belma: Sad ću u četvrti razred. Volim pisati zadaću i igrati se žmire, ganje i lopte.
RSE: Šta biste voljeli da ovo naselje dobije u budućnosti?
Armin: Da su bolje kućice.
Škola je luksuz
Djeca najiskrenije svjedoče, a od njihovih majki saznali smo da ona uglavnom svoje školovanje završavaju nakon obaveznog osnovnog obrazovanja. Dječaci nakon osmog razreda već odlaze raditi teške fizičke poslove pomažući roditeljima, a djevojčice se udaju već i sa trinaest godina. Bježe u neki drugi svijet smatrajući ga boljim.
Hajreta Mešanović
Život u kolektivnom centru je i više nego težak. Roditelji, da bi djeci omogućili odlazak u školu, odlaze na banovićki površinski kop, u rudnik nekoliko kilometara dalje, roviti ugalj, a brojne su mame koje odlaze na okolne banovićke planine da i po dvanaest sati dnevno, beru ljekovite trave za koje zarade tek pet maraka. Takva je svakodnevnica i Samire Hasić.
"Imam dvoje djece, dva sina, školujem ih obojicu. Jedan mi je šesti razred, a drugi je treći. Idem, trave sabirem, ugalj sabirem, svašta. Snalazim se teško, nijedno ne radimo."
RSE: A djeca, kada se vrate iz škole, ipak se njima nešto treba dati, pokazati zadaću. Kako je s te strane?
Samira: Teško je. Nema uslova kakve imaju ova djeca gdje imaju neka primanja. Snalazimo se nekako. Teško je, ali vidjećemo, kako možemo. Ne možemo bolje. Ali, nisu ni oni da nešto zahtjevaju, kad vide da ne možemo bolje, nego kako možemo. Stariji malo bolje zna, pa pomaže oko zadaće. Sam rješava.
Jedna od sretnih majki je Hajreta Mešanović čiji je sin završio srednju školu. Vraća se u Srebrenicu i želi sina dalje školovati. Najveću joj je snagu, kao samohranoj majci, davala poslušnost njezinog sina i to što je bio jedan od najboljih učenika.
"Stipendije nisam mogla nikakve da dobijem. Mnogo je papirologije – Srebrenica, Bratunac, mnogo bi me koštalo. Završio je mašinsku tehničku. Uglavnom, fino mi je učio, a sad, ako Bog da, imam namjeru da ga upišem u Srebrenicu, na fakultet, pošto ćemo se tamo vratiti. Postoji jedan najveći problem – nemam vode, a planiram tamo dijete u školu, da mu dam neki hljeb, da sutra bude čovjek. Eto."
RSE: Kako mu je bilo ići u školu?
Majka i kćerka - Fatima i Samira
Hajreta: Unazad ove dvije-tri godine morali smo plaćati kartu, po 35 maraka. Plus užina, normalno. Knjige smo sami sebi kupovali. Živim radi njega, kao svaki roditelj što živi za svoje dijete. Pokušavam, kao samohrana majka, da svog sina izvedem na bolji put, da ne bude običan čovjek, da ima svoj život sutra, svoj hljeb. Uglavnom se trudim.
Velik broj povratnika smještaj u kolektivnim centrima vidi kao krajnje životno rješenje. Pri ministarstvima povratka nema čak niti socijalnih radnika koji bi redovito dolazili u kolektivne centre. Potrebe su ogromne, a povratnici ne žele ili se nemaju gdje vratiti. Također, mnogi od njih su zaštićeni svjedoci. Strah prevladava jer se ne osjećaju sigurnima. Strahuju za djecu i onda radije prihvaćaju bilo kakve uvjete života nego odlazak. Neke majke su se preudale i u kolektivnim centrima rodile još djece. Mnogo je mališana u njima koji ne ostvaruju ni osnovna ljudska niti dječja prava, niti znaju da ta prava postoje.
Sumorno stanje i bijeda u kolektivnim centrima, pa i ovom u Ježevcu, najbolje opisuju koliko je Bosna i Hercegovina još uvijek daleko od standarda Evropske unije.
*****
Ostali prilozi iz ovosedmičnog programa Na vratima Evrope:
Poljoprivreda u BiH mora promijeniti smjer
Raste broj Roma protjeranih iz Francuske
Umjetnici ne vole granice
*****
Program Na vratima Evrope - svake nedjelje od 15 časova samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autor programa: Gordana Sandić-Hadžihasanović)
Sretni su osnovci jer školu imaju u Ježevcu. Druga djeca svakodnevno putuju do Banovića. Razgovaramo s njima.
Fikret Hasić: Ono što bih volio, to je kompjuter, svoja kuća.
RSE: Reci mi, kad dođeš iz škole, kako onda izgleda tvoje poslijepodne? Je li ti teško da sam pišeš zadaću?
Fikret: Pišem zadaću jer nema se šta raditi. Dosadno je.
RSE: A kad idete u srednju školu, gdje se ide?
Fikret: U Banoviće
RSE: Je li vam to onda problem?
Fikret: Jeste. Neki nemaju za užine na odmoru... pa gledaju one druge koji jedu....
Armin Imamović ide u šesti razred. "Jeste mi teško učiti samom, ali moram jer ako mi neko ne pomogne, neću znati. Najviše bih volio imati računar", kaže Imamović.
RSE: Fikrete, želiš li ići u srednju školu?
Fikret: Pa želim. Snaći ću se nekako. Možda idem pješke. Nekako ću se snaći. Od sporta najviše volim nogomet. Igramo lopte ovdje.
Hana: Ja sam treći razred.
RSE: Šta je tebi najdraži predmet u školi?
Hana: Odbojka.
RSE: Kad navečer pišeš zadaću, tko ti pomaže?
Hana: Sama. Nije mi teško.
Belma: Sad ću u četvrti razred. Volim pisati zadaću i igrati se žmire, ganje i lopte.
RSE: Šta biste voljeli da ovo naselje dobije u budućnosti?
Armin: Da su bolje kućice.
Škola je luksuz
Djeca najiskrenije svjedoče, a od njihovih majki saznali smo da ona uglavnom svoje školovanje završavaju nakon obaveznog osnovnog obrazovanja. Dječaci nakon osmog razreda već odlaze raditi teške fizičke poslove pomažući roditeljima, a djevojčice se udaju već i sa trinaest godina. Bježe u neki drugi svijet smatrajući ga boljim.
Život u kolektivnom centru je i više nego težak. Roditelji, da bi djeci omogućili odlazak u školu, odlaze na banovićki površinski kop, u rudnik nekoliko kilometara dalje, roviti ugalj, a brojne su mame koje odlaze na okolne banovićke planine da i po dvanaest sati dnevno, beru ljekovite trave za koje zarade tek pet maraka. Takva je svakodnevnica i Samire Hasić.
"Imam dvoje djece, dva sina, školujem ih obojicu. Jedan mi je šesti razred, a drugi je treći. Idem, trave sabirem, ugalj sabirem, svašta. Snalazim se teško, nijedno ne radimo."
RSE: A djeca, kada se vrate iz škole, ipak se njima nešto treba dati, pokazati zadaću. Kako je s te strane?
Samira: Teško je. Nema uslova kakve imaju ova djeca gdje imaju neka primanja. Snalazimo se nekako. Teško je, ali vidjećemo, kako možemo. Ne možemo bolje. Ali, nisu ni oni da nešto zahtjevaju, kad vide da ne možemo bolje, nego kako možemo. Stariji malo bolje zna, pa pomaže oko zadaće. Sam rješava.
Jedna od sretnih majki je Hajreta Mešanović čiji je sin završio srednju školu. Vraća se u Srebrenicu i želi sina dalje školovati. Najveću joj je snagu, kao samohranoj majci, davala poslušnost njezinog sina i to što je bio jedan od najboljih učenika.
"Stipendije nisam mogla nikakve da dobijem. Mnogo je papirologije – Srebrenica, Bratunac, mnogo bi me koštalo. Završio je mašinsku tehničku. Uglavnom, fino mi je učio, a sad, ako Bog da, imam namjeru da ga upišem u Srebrenicu, na fakultet, pošto ćemo se tamo vratiti. Postoji jedan najveći problem – nemam vode, a planiram tamo dijete u školu, da mu dam neki hljeb, da sutra bude čovjek. Eto."
RSE: Kako mu je bilo ići u školu?
Hajreta: Unazad ove dvije-tri godine morali smo plaćati kartu, po 35 maraka. Plus užina, normalno. Knjige smo sami sebi kupovali. Živim radi njega, kao svaki roditelj što živi za svoje dijete. Pokušavam, kao samohrana majka, da svog sina izvedem na bolji put, da ne bude običan čovjek, da ima svoj život sutra, svoj hljeb. Uglavnom se trudim.
Velik broj povratnika smještaj u kolektivnim centrima vidi kao krajnje životno rješenje. Pri ministarstvima povratka nema čak niti socijalnih radnika koji bi redovito dolazili u kolektivne centre. Potrebe su ogromne, a povratnici ne žele ili se nemaju gdje vratiti. Također, mnogi od njih su zaštićeni svjedoci. Strah prevladava jer se ne osjećaju sigurnima. Strahuju za djecu i onda radije prihvaćaju bilo kakve uvjete života nego odlazak. Neke majke su se preudale i u kolektivnim centrima rodile još djece. Mnogo je mališana u njima koji ne ostvaruju ni osnovna ljudska niti dječja prava, niti znaju da ta prava postoje.
Sumorno stanje i bijeda u kolektivnim centrima, pa i ovom u Ježevcu, najbolje opisuju koliko je Bosna i Hercegovina još uvijek daleko od standarda Evropske unije.
*****
Ostali prilozi iz ovosedmičnog programa Na vratima Evrope:
Poljoprivreda u BiH mora promijeniti smjer
Raste broj Roma protjeranih iz Francuske
Umjetnici ne vole granice
*****
Program Na vratima Evrope - svake nedjelje od 15 časova samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autor programa: Gordana Sandić-Hadžihasanović)
