Može li umjetnost povezati i doprinijeti pomirenju među narodima u Bosni i Hercegovini? To je glavna tema projekta “PRObudućnost”, organizacije “Catholic Relief Services” (CRS), uz podršku američke Agencije za međunarodni razvoj – USAID, u okviru kojeg je ovih dana u Mostaru otvorena tematska izložba 20 mladih umjetnika iz Sarajeva, Banja Luke, Širokog Brijega, Trebinja i Mostara.
Historičari i politolozi tvrde da je upravo kulturno naslijeđe naroda u BiH prožimajuće, povezano i izmiješano još od doseljavanja Slavena na Balkan, kao i da je potiranje ili prenaglašavanje različitosti suprotno samoj suštini Bosne i Hercegovine.
Iako političke elite i dobar dio njima naklonjenih intelektualnih krugova u Bosni i Hercegovini naglašavaju i insistiraju na razlikama među bh. etničkim zajednicama, čini se da naučne činjenice – međutim – ukazuju na nešto sasvim suprotno. Naime, na okruglom stolu o umjetnosti kao sredstvu povezivanja i promjene u BiH, moglo se čuti da su kulturna, umjetnička naslijeđa narodâ u BiH – bez obzira na njihovu okrenutost različitim kulturnim središtima još od doseljavanja Slavena na Balkan – cijelo vrijeme izmiješana i povezana.
Tako prof. dr. Tatjana Mićević-Đurić, sa mostarskog Sveučilišta, kao primjer navodi period osmanske vlasti u BiH i specifičnu islamsku arhitekturu za ovo područje.
“Imamo džamije u čijim oblicima se mogu prepoznati utjecaji došli iz Primorja, kao što su džamije sa kvadratnom munarom, oblici sahat-kula koji su gotovo identični sa primorskim zvonicima”, kaže ona.
Kao dokaz da je bh. kulturna baština heterogena, ali i homogena profesorica Mićević-Đurić navodi i arhitekturu pravoslavnih kršćana.
“U gradnji svojih crkava, manastira, pogotovo onih drugih objekata unutar manastira kao što su konaci, na primjer, pokazuje vrlo slične osobine graditeljstva, kao i na bilo kojem drugom objektu koji pripadaju, uvjetno rečeno, islamskoj civilizaciji”.
Zašto se ističu razlike, prof. dr. Nerzuk Ćurak, sa Univerziteta u Sarajevu, okrivljuje političke elite. Prof. Ćurak prije svega kaže da je kulturno nasilje upravo najgora vrsta nasilja, jer opravdava ratove. Kao primjer navodi slučaj beogradskog dnevnog lista “Politika”, za kojeg kaže da je do Miloševićeve vlasti bio među najboljim u Evropi.
“I u 'Politici' se otvara jedna rubrika, 'Odjeci i reagovanja', koja je bila medijska priprema za rat. Godinama su obični ljudi mogli slati tekstove pune mržnje, koji su javno objavljivani kao pozivi na ubijanje drugih. Faktički, ljudi koji su to čitali, oni su dobijali informacije zbog kojih su mislili da je opravdano da idu u rat”, podsjeća Ćurak.
Zato prof. Nerzuk Ćurak naglašava da je zapravo kultura mira najteži mogući poduhvat.
“Jer uvijek je lakše mahati zastavama, jeftinim patriotizmom, veličati sopstvenu naciju, širiti nacionalističke i šovinističke ideje. To je lako. Ali graditi mir, korak po korak, je izuzetno teško”.
Prof. Nerzuk Ćurak još ističe kako su zapravo razlike među narodima u BiH, naš identitet – kako se izrazio.
“I svjesna, pretjerana favorizacija razlike i njeno nipodaštavanje nije Bosna i Hercegovina. I mi danas živimo ne-Bosnu i Hercegovinu”.
A ono što jeste Bosna i Hercegovina je izložba otvorena u galeriji Centra za kulturu Grada Mostara, gdje je svoje radove izložilo dvadeset mladih umjetnika iz Sarajeva, Banja Luke, Širokog Brijega, Trebinja i Mostara.
Ističući da je “PRObudućnost” najveći projekat pomirenja kojeg trenutno u BiH vodi Vlada Sjedinjenih Država, predstavnik USAID-a, Jaidev Singh na panel-diskusiji je pozvao da se u BiH posmatra suština stvari, ukazujući kao primjer upravo na izložbu mladih umjetnika iz cijele BiH.
“Ako pogledate ta umjetnička djela, ne možete reći da li je to naslikao Srbin, Hrvat ili Bošnjak. Na isti način je lijepo. Mislim da je to ljepota BiH. Ako posmatrate neku osobu, molim vas posmatrajte njene kvalitete, a ne njenu etničku pripadnost, a umjetnost je simbol tog kvaliteta”, kaže Singh.
Magistrica Amila Puzić, sa Univerziteta “Džemal Bijedić” Mostar, smatra da umjetnici u cijeloj BiH imaju još nešto što ih čini sličnima.
“Za mene je najvažnije da se naglasi nešto što je zaista zajedničko, bez obzira na taj nacionalni i religijski prefiks, svim radnicima u kulturi danas. To je, zapravo, ti teški radni, odnosno egzistencijalnu uvjeti u kojima se mi svi danas nalazimo”, smatra Puzić.
Marina Đapo, iz multietničkog Vijeća mladih Grada Mostara, smatra da umjetnici, ali i mladi uopšte, danas nemaju dovoljno prostora za rad i druženje, uslova za stvaranje, te mjesta na kojima će prikazivati ono što stvaraju.
“Patetično mi nekad sve to zvuči: 'došli su umjetnici sa ove, sa one strane'. Ja živim život u Mostaru, koji je jedan grad i to je svejedno meni. Tako da malo mi je to sve nekada, ne znam, nakon 20 godina pričamo o nekim stvarima kao da je bilo prije dvije”.
Mlada umjetnica iz Banja Luke, Nataša Konjević smatra da, u svakom slučaju, umjetnost može povezati ljude u BiH.
“Kroz istoriju, dokazalo se već da je umjetnost, u mnogim drugim epohama, bila ta neka spona i nešto što je pokretalo ljude na razmišljanja”.
Sabina Maslo iz Mostara dodaje:
“Samo to iskustvo druženja i razmjene likovnih promišljanja sa kolegama sa akademija koje dolaze iz Banja Luke, Sarajeva, Trebinja, Širokog Brijega i našeg Odsjeka likovnih umjetnosti u Mostaru je apsolutno neprocjenjivo”.
Davor Mulalić iz Banja Luke se nadovezuje:
“Radili smo kao da smo tu već, kao da se znamo godinama, u tih sedam dana, tako smo se upoznali”.
