Osim događaja na ekonomsko-socijalnoj i političkoj sceni, jedan je posebno bio upečatljiv na sportskom planu - odlazak sa parketa proslavljenog crnogorskog rukometaša Petra Kapisode, koji se od domaće publike zvanično oprostio u Podgorici u srijedu veče, i to pobjedom crnogorske reprezentacije nad selekcijom Njemačke.
Kapisoda: Godinama sam pripadao jednoj grupi momaka i godinama funkcionisao u okviru jedne grupe, koja za sobom povlači odgovornost. Uvijek sam govorio da je nositi dres sa crnogorskim grbom privilegija odabranih, da to nije za svakoga. To je jedna velika odgovornost prema sebi, porodici, prema gradu i prema državi naravno. Crna Gora je moja najveća ljubav, tako da sam sa zadovoljstvom, svih ovih godina, zajedno sa svojim drugovima, izgarao na terenima širom Evrope i širom Crne Gore. Srećom sam uspio da budem dio ekipe, koja je imala sjajne trenutke. Emocije su bile pomiješane jer sam to odlučio prije godinu dana. Niko me nije mogao iznenaditi činjenicom kakao će to emotivno biti, mada nisam neki emotivni tip. Bio sam spreman. S druge strane, nekako je kuvalo u meni na dan utakmice i jedva sam čekao da počne utakmica.
Kapisoda: Naravno da mi prija. Od kada sam počeo da igram, nekako sam vaspitavam u tom maniru da uvijek dajem sve od sebe, nikada se nisam štedio. Nekako me ta filozofija vodila kroz karijeru. Nikada nisam kalkulisao, nikada nisam štedio sebe, ni svoje tijelo, nikada nisam računao unaprijed, niti se folirao, improvizovao. Kada razmišljaš o takvim stvarima, vode te u propast. Kada se ne štediš, radiš svoj posao pošteno i časno, daješ 150 posto sebe u svakom trenutku, kada te i ono što te jako boli, ne boli, iako ti je prst totalno pomjeren, onda nekada na kraju balade doživiš tako zvjezdane trenutke.
Imao sam privilegiju i sreću da u poznim godinama svoje karijere doživim najveće uspjehe sa svojom reprezentacijom. Uspjeli smo iz jedne male Crne Gore, koja ima malu bazu, sa ne velikim brojem kvalitetnih igrača, da porazimo svjetske velesile, kao što su Švedska, Njemačka (dva puta), Češka. To su nevjerovatna dostignuća. Ko malo bolje razumije tu problematiku i situaciju u kojoj funkcionišemo non-stop, problemi, teškoće sa kojima se suočavamo, zna da su ta pregnuća ravna čudu.
Kapisoda: Upravo tako - Lovćen i Cetinje su uvijek bili rasadnici i baza tog rukometnog gena i talenta u Crnoj Gori. Moje viđenje budućnosti je da se taj trend nastavi. Lovćen danas funkcioniše u teškim uslovima. Vrlo je teško isprofilisati igrače, nadograditi talente iz cijele Crne Gore, ako ne postoje osnovni infrastrukturni uslovi i ako nema osnovnih uslova koje treba da pružite toj djeci, koja treba u buduće da nose dres Crne Gore. Uvijek sam bio za filozofiju da crnogorsku reprezentaciju treba da nose igrači iz Cetinja, naravno ne želeći nikoga da uvrijedim jer svi smo svjesni da je Lovćen najuspješniji crnogorski rukometni klub svih vremena. Generacije o kojima govorite su stasale u njemu i generacije će stasavati.
Kapisoda: U Beogradu sam proveo pet lijepih godina, u Zagrebu sam živio dvije godine, u Sarajevu četiri. Nekako mi je za srce prirastao taj period od četiri godine koje sam proveo u Sarajevu. Nekako me taj narod primio kao da sam njihov. Doživio sam da mi cijela dvorana Skenderije skandira, što je nevjerovatno iskustvo za mene. To ću uvijek pamtiti.
Kapisoda: To je vrlo diskutabilno pitanje. Bavio sam se sportom. Uopšte mi nije bilo jasno zašto sam toliko zanimljiv tim medijima, ali vjerovatno zato što volim žene. Uvijek su bile neke žene oko mene. Neke od njih su bile i aktuelne. Onda je sve to bilo zanimljivo. To nije samo slučaj kod nas. To postoji na Zapadu, koji je i izmislio žutu štampu. Uvijek će postojati. To ide jedno sa drugim i uvijek naučiš da se nosiš sa time, ili ne. Treba naći neki balans. Nisam imao nekih prevelikih problema i nije bilo nekog prevelikog zadiranja u moju privatnost. Sve to nekako bezbolno podnosim.
Kapisoda: Možemo samo da konstatujemo činjenice, a činjenice su da je Crna Gora, sa svojih 600.000 stanovnika, postigla nevjerovatne rezultate u sportu. U toku prošle godine je šest crnogorskih nacionalnih selekcija, u kolektivnim sportovima, završilo svoje takmičenje u kvalifikacionim grupama na prvom mjestu, što je jedan poseban fenomen, koji je za izučavanje. Što nam sve to govori? To govori da Crna Gora kao država ima ono što mnoge države nemaju, a to je sportski gen i bogom dan talent, ta fizička predispozicija naroda. U čemu zaostajemo je stimulisanost od strane države, infrastruktura koja je potpuno disproporcionalna samim rezultatima koje naši sportisti postižu. To je za mene nešto nevjerovatno.
Sa druge strane, u pravu ste. Za našu omladinu važe potpuno drugi kriteriji, modeli i vaspitanje, nego što su važila ranije. Ta tehnologija i te društvene mreže su unakazile generacije. Današnja mladež fizički, mentalno, duhovno i na sve druge načine stasava i razvija se ispred kompjutera, umjesto da to rade vani, na bilo kojem terenu u prirodi, na moru sa svojim prijateljima. Imaju virtualne, a ne prave prijatelje, imaju virtualne djevojke. Tinejdžer od 18 godina je asocijalan, zatvoren totalno, nije ni za kakav sport. Ako je to ono čemu težimo, onda sam u krivu.
Kapisoda: Postoje planovi za budućnost. Volio bih da budem vezan za sport, uključen u sport jer sport volim i sport je moj život. U kojoj ulozi i u kojoj mjeri, još uvijek nisam siguran. Postoje neki planovi koje ću od septembra početi da realizujem u zavisnosti od toga koliko to bude afirmativno za mene i koliko me to bude inspirisalo.
RSE: Trijumfom nad rukometnom velesilom, Njemačkom, pred domaćom publikom u Podgorici, zvanično ste se oprostili od državne reprezentacije, koja se tom pobjedom plasirala na Evropsko prvenstvo sljedeće godine u Danskoj. Nakon 23 godine karijere, pune velikih borbi i velikih uspjeha, kakve Vas misli i osjećaji preplavljuju? Koliko je teško napustiti nešto, čemu ste toliko bili posvećeni?
Kapisoda: Godinama sam pripadao jednoj grupi momaka i godinama funkcionisao u okviru jedne grupe, koja za sobom povlači odgovornost. Uvijek sam govorio da je nositi dres sa crnogorskim grbom privilegija odabranih, da to nije za svakoga. To je jedna velika odgovornost prema sebi, porodici, prema gradu i prema državi naravno. Crna Gora je moja najveća ljubav, tako da sam sa zadovoljstvom, svih ovih godina, zajedno sa svojim drugovima, izgarao na terenima širom Evrope i širom Crne Gore. Srećom sam uspio da budem dio ekipe, koja je imala sjajne trenutke. Emocije su bile pomiješane jer sam to odlučio prije godinu dana. Niko me nije mogao iznenaditi činjenicom kakao će to emotivno biti, mada nisam neki emotivni tip. Bio sam spreman. S druge strane, nekako je kuvalo u meni na dan utakmice i jedva sam čekao da počne utakmica.
RSE: Mediji u Crnoj Gori, ali i u regionu, nisu štedjeli na epitetima, najavljujući Vaš oproštaj od rukometa. Između ostalog naveli su da: „Odlazi sportista koji je bio sinonim za uspjehe, koji trajno ostaje u istoriji crnogorskog i evropskog rukometa, majstor koji je oduševljavao borbenošću i beskompromišnošću, čak i onda kada je igrao sa slomljenim rebrima, prstima.“ Nabrajaju vaše trijumfe sa selekcijom Jugoslavije, pa potom Crne Gore, klupske rezultate. Kako sve to doživljavate i koliko vam sve to prija?
Kapisoda: Naravno da mi prija. Od kada sam počeo da igram, nekako sam vaspitavam u tom maniru da uvijek dajem sve od sebe, nikada se nisam štedio. Nekako me ta filozofija vodila kroz karijeru. Nikada nisam kalkulisao, nikada nisam štedio sebe, ni svoje tijelo, nikada nisam računao unaprijed, niti se folirao, improvizovao. Kada razmišljaš o takvim stvarima, vode te u propast. Kada se ne štediš, radiš svoj posao pošteno i časno, daješ 150 posto sebe u svakom trenutku, kada te i ono što te jako boli, ne boli, iako ti je prst totalno pomjeren, onda nekada na kraju balade doživiš tako zvjezdane trenutke.
Imao sam privilegiju i sreću da u poznim godinama svoje karijere doživim najveće uspjehe sa svojom reprezentacijom. Uspjeli smo iz jedne male Crne Gore, koja ima malu bazu, sa ne velikim brojem kvalitetnih igrača, da porazimo svjetske velesile, kao što su Švedska, Njemačka (dva puta), Češka. To su nevjerovatna dostignuća. Ko malo bolje razumije tu problematiku i situaciju u kojoj funkcionišemo non-stop, problemi, teškoće sa kojima se suočavamo, zna da su ta pregnuća ravna čudu.
RSE: Koliko se iza Vašeg uspjeha, osim talenta i ogromnih napora, krije i nešto što odavno ima status brenda, a to je Cetinjska rukometna škola, u kojoj su stasale generacije igrača, poznatih na prostoru bivše Jugoslavije?
Kapisoda: Upravo tako - Lovćen i Cetinje su uvijek bili rasadnici i baza tog rukometnog gena i talenta u Crnoj Gori. Moje viđenje budućnosti je da se taj trend nastavi. Lovćen danas funkcioniše u teškim uslovima. Vrlo je teško isprofilisati igrače, nadograditi talente iz cijele Crne Gore, ako ne postoje osnovni infrastrukturni uslovi i ako nema osnovnih uslova koje treba da pružite toj djeci, koja treba u buduće da nose dres Crne Gore. Uvijek sam bio za filozofiju da crnogorsku reprezentaciju treba da nose igrači iz Cetinja, naravno ne želeći nikoga da uvrijedim jer svi smo svjesni da je Lovćen najuspješniji crnogorski rukometni klub svih vremena. Generacije o kojima govorite su stasale u njemu i generacije će stasavati.
RSE: Tokom duge karijere, igrali ste u timovima širom bivše Jugoslavije. Nakon Lovćena nižu se Crvenka, Partizan, Crvena Zvezda, Zagreb, Bosna. Živjeli ste i u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu. Gdje ste se najbolje osjećali i postoji li period koji bi ste posebno izdvojili, koji posebni pamtite?
Kapisoda: U Beogradu sam proveo pet lijepih godina, u Zagrebu sam živio dvije godine, u Sarajevu četiri. Nekako mi je za srce prirastao taj period od četiri godine koje sam proveo u Sarajevu. Nekako me taj narod primio kao da sam njihov. Doživio sam da mi cijela dvorana Skenderije skandira, što je nevjerovatno iskustvo za mene. To ću uvijek pamtiti.
RSE: Za publiku po zemljama bivše Jugoslavije bili ste više od sportiste, prema kome je ispoljavala naklonost i dobre vibracije. Skretali ste pažnju pojavom, stilom, načinom kako razmišljate, a ne samo načinom kako igrate. Ne rijetko bili ste i u fokusu tabloidne štampe. Čime sve to objašnjavate?
Kapisoda: To je vrlo diskutabilno pitanje. Bavio sam se sportom. Uopšte mi nije bilo jasno zašto sam toliko zanimljiv tim medijima, ali vjerovatno zato što volim žene. Uvijek su bile neke žene oko mene. Neke od njih su bile i aktuelne. Onda je sve to bilo zanimljivo. To nije samo slučaj kod nas. To postoji na Zapadu, koji je i izmislio žutu štampu. Uvijek će postojati. To ide jedno sa drugim i uvijek naučiš da se nosiš sa time, ili ne. Treba naći neki balans. Nisam imao nekih prevelikih problema i nije bilo nekog prevelikog zadiranja u moju privatnost. Sve to nekako bezbolno podnosim.
RSE: Rekli ste u jednom intervjuu nedavno kako nakon svega ne biste ništa promijenili, kako bi ste opet izabrali put sportiste jer je to nešto najplemenitije i najzdravije. Niste propustili priliku da ukažete na drugačije vrednosne kriterijume i modele ponašanja mladih, ali i na nedovoljno stimulisanje države i društva da se bave sportom, što je paradoks za malu zemlju, koja je već postigla vidljive uspjehe, i u kolektivnim i u pojedinačnim sportovima?
Kapisoda: Možemo samo da konstatujemo činjenice, a činjenice su da je Crna Gora, sa svojih 600.000 stanovnika, postigla nevjerovatne rezultate u sportu. U toku prošle godine je šest crnogorskih nacionalnih selekcija, u kolektivnim sportovima, završilo svoje takmičenje u kvalifikacionim grupama na prvom mjestu, što je jedan poseban fenomen, koji je za izučavanje. Što nam sve to govori? To govori da Crna Gora kao država ima ono što mnoge države nemaju, a to je sportski gen i bogom dan talent, ta fizička predispozicija naroda. U čemu zaostajemo je stimulisanost od strane države, infrastruktura koja je potpuno disproporcionalna samim rezultatima koje naši sportisti postižu. To je za mene nešto nevjerovatno.
Sa druge strane, u pravu ste. Za našu omladinu važe potpuno drugi kriteriji, modeli i vaspitanje, nego što su važila ranije. Ta tehnologija i te društvene mreže su unakazile generacije. Današnja mladež fizički, mentalno, duhovno i na sve druge načine stasava i razvija se ispred kompjutera, umjesto da to rade vani, na bilo kojem terenu u prirodi, na moru sa svojim prijateljima. Imaju virtualne, a ne prave prijatelje, imaju virtualne djevojke. Tinejdžer od 18 godina je asocijalan, zatvoren totalno, nije ni za kakav sport. Ako je to ono čemu težimo, onda sam u krivu.
RSE: Šta poslije rukometa? Ostajete li u nekoj drugoj vrsti sportskog angažmana ili planove još ne možete da nam otkrijete?
Kapisoda: Postoje planovi za budućnost. Volio bih da budem vezan za sport, uključen u sport jer sport volim i sport je moj život. U kojoj ulozi i u kojoj mjeri, još uvijek nisam siguran. Postoje neki planovi koje ću od septembra početi da realizujem u zavisnosti od toga koliko to bude afirmativno za mene i koliko me to bude inspirisalo.
