Dostupni linkovi

Neziraj: Saopštenje o saradnji sa beogradskim pozorištem je deo umetničkog projekta


 Jeton Neziraj
Jeton Neziraj

Ne postoji Memorandum o saradnji između kosovskog centra Multimedia (Qendra Multimedia) i Narodnog pozorišta u Beogradu, niti će grad Beograd "disati albanski".

Isto tako ne postoji predstava "Banjska – naš bol i ponos" koja je zasnovana na odlomcima iz navodne knjige čiji je autor Milan Radoičić, bivši potpredsednik Srpske liste koji je preuzeo odgovornost za oružani napad u Banjskoj na severu Kosova.

Ne postoji ni predstava posvećena albanskoj porodici koja se bavila odžačarskim zanatom.

Saopštenje sa tim navodima koje je medijima 2. jula poslao centar Multimedia iz Prištine, inače organizacija sa fokusom na provokativnom pozorištu i književnost, preneli su mnogi mediji u Srbiji, ali i na Kosovu.

Sve je to deo istraživačko-umetničkog projekta, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) Jeton Neziraj, direktor ovog centra i poznati kosovski dramaturg.

"Metodologija rada uključuje i takve oblike intervencije, da kažemo 'subverzivne', gde se kroz osmišljavanje naizgled realnih situacija testiraju i analiziraju reakcije javnosti ali i medija", kaže Neziraj.

"U slučaju našeg saopštenja o memorandumu sa Narodnim pozorištem u Beogradu, pokazalo se, pored ostalog, koliko je tanka nit koja razdvaja stereotip i normalizovani rasizam u realnosti, u sredini u kojoj su oni deo kolektivne svesti", dodao je on.

Ovo saopštenje o navodnoj saradnji je usledilo nekoliko dana nakon što su srpske vlasti zabranile održavanje festivala kosovsko-srpske kulturne saradnje "Mirdita, dobar dan!" ("Mirëdita, dobar dan!") u Beogradu, nakon protesta pripadnika desničarskih grupa.

RSE: Gospodine Neziraj, najavili ste navodnu "istorijsku" saradnju vašeg Qendra Multimedia sa Narodnim pozorištem u Beogradu i realizaciju predstava sa nerealnom tematikom. Možete li da nam kažete o čemu se radi?

Neziraj: Ono što je medijima u regionu preneto u formi saopštenja, deo je istraživačko-umetničkog projekta, koji realizuje grupa umetnika u Prištini, na čelu sa Qendra Multimedia. Metodologija rada uključuje i takve oblike intervencije, da kažemo "subverzivne", gde se kroz osmišljavanje naizgled realnih situacija testiraju i analiziraju reakcije javnosti ali i medija.

Element za izvođenje u ovom slučaju se pomera na virtuelne nivoe. Prepoznajući i prihvatajući virtuelni prostor kao javni prostor i koristeći medije kao sredstvo i posrednika, ova intervencija u virtuelnom prostoru se ostvaruje između teksta [saopštenja] i javnosti - čitaoca kao primaoca i interaktora. Zamislite stotine emocija koje se generišu u čitaocima i kako njihova mašta pokušava da kreira slike, proizvede narative, da daju logiku stvarima koje se pominju u saopštenju itd.

Pored toga, postoje forumi na društvenim mrežama, gde ljudi raspravljaju o vestima i na taj način se izvođenje pomera na drugi teren – stvarajući interakciju između ljudi.

Dakle, postoji nekoliko nivoa koji su međusobno povezani i koji su deo ovog performativnog "ekosistema" na koji ciljamo i generišemo svojom intervencijom.

Da kažem i da smo takvu "metodologiju", kojom se ‘provociraju mišljenja’ koristili nekoliko puta ranije, čak i 2012. godine, kada smo izvodili predstavu "Let iznad pozorišta Kosova". Koristili smo je i pre nekoliko godina, kada smo najavili dolazak pisca Petera Handkea na Kosovo – u vreme kada je proglašen personom non grata i bio potpuno nepoželjan na Kosovu.

Za predstavu "Let iznad pozorišta Kosova" izdali smo tri saopštenja za medije koja su naišla na veliki odziv. U njima smo 'potvrdili' da predstavu realizujemo u bliskoj saradnji sa Vladom Republike Kosova i da je Hašim Tači, tadašnji premijer, kum emisije. Čak smo naveli da će otputovati sa ekipom predstave u Beograd i da će glumiti u predstavi, da mu je to san od detinjstva. U to vreme ova naša subverzivna intervencija nije prošla bez problema. Vlada se trudila da cenzuriše predstavu, ali nije uspela. Kada se igrala u Narodnom pozorištu Kosova, igrala se pod strogim policijskim merama.

Tanka nit koja razdvaja stereotip i normativni rasizam

RSE: Šta je bila svrha te "intervencije”?

Pa šta ako bi Narodno pozorište u Beogradu nekoliko dana disalo albanski, sa 3-4 predstave sa Kosova? Šta ima loše u jeziku susedne zemlje? Čemu sva ta uzbuna, čemu sva ta nacionalna paranoja? Čak bi i samo Narodno pozorište moralo da radi na tome i da insistira da se to dogodi.

Neziraj: Ove intervencije radimo uglavnom da bismo videli i analizirali način na koji javnost, mediji i politika reaguju na određene teme. Te reakcije nam onda služe u našem kreativnom procesu. U nekim slučajevima koristimo stvarne likove koji imaju javne funkcije i predstavljaju određenu instituciju, u drugim slučajevima stvaramo i proizvodimo "činjenice" koje izgledaju kao istina, ali nisu, već koristimo satirični element da bacimo "senku sumnje" na "činjenice" koje iznosimo. Ali uopšte nije namera da se bilo ko demonizuje, ni mediji, ni bilo ko drugi.

Takve intervencije koje radimo dobro funkcionišu, jer u sebi imaju i provokativni element. Rezultat je u nekim aspektima zapanjujući.

U slučaju našeg saopštenja o memorandumu sa Narodnim pozorištem u Beogradu, pokazalo se, pored ostalog, koliko je tanka nit koja razdvaja stereotip i normalizovani rasizam u realnosti, u sredini u kojoj su oni deo kolektivne svesti. Malo je ljudi, koji su komentarisali na društvenim mrežama, primetilo rasistički element (poput onog o "Albancima koji nemaju pozorište", ali imaju "bogati folklor"), ili reprodukciju stereotipa o Albancima u Beogradu kao odžačarima, čistačima odžaka, kao stereotip koji ima za cilj kulturnu i društvenu redukciju jednog naroda. Reći da "Albanci nemaju pozorište" ili "Albanci ne znaju šta je pozorište" je rasizam, kulturni rasizam ili kako god mi to definišemo. A kada se takva rečenica "saopšti" od strane "Ministarstva kulture Srbije", ona postaje uverljiva i gotovo normalna, a njena rasistička konotacija postaje neprimetna. Zašto? Jer takav pristup dominira diskursom tamošnje zvanične Vlade.

Ljudi su se u svojim komentarima na društvenim mrežama više (mnogo više) pobunili jer se saradnja odvija i da "Narodno pozorište u Beogradu kaljaju" Albanci, dok će "Beograd disati albanski!".

Dakle, uznemireni su zbog ove nacionalne 'degradacije' i žale što Srbija toleriše nastupe Albanaca u Beogradu. U drugom univerzumu, normalnom, održavanje Nedelje kosovskog pozorišta u beogradskom Narodnom pozorištu bi trebala da bude najnormalnija stvar. Pa šta ako bi Narodno pozorište u Beogradu nekoliko dana disalo albanski, sa 3-4 predstave sa Kosova? Šta ima loše u jeziku susedne zemlje? Čemu sva ta uzbuna, čemu sva ta nacionalna paranoja? Čak bi i samo Narodno pozorište moralo da radi na tome i da insistira da se to dogodi.

Međutim, to se nije desilo i neće se desiti, ne dok imamo ovakvu Srbiju, koju vodi neodgovorna, antidemokratska politika i koja još projektuje hegemonističke snove.

Takođe, želim da dodam da je saopštenje prosleđeno medijima na Kosovu i u Albaniji. Dakle, obratili smo se i kosovskoj sredini koja je takođe politički kontaminirana i skoro isto toliko opsednuta svime što ima veze sa Srbima i Srbijom, i ne postoji entuzijazam za kulturnu saradnju, naprotiv, da mogu prekinuli bi je – ali naravno da ne mogu.

Koristeći postojeći diskurs na Kosovu i u Srbiji, dirnuli smo u nerv javnost koju "lažnom uzbunom" podstičemo na kritičko mišljenje, na kraju ih emancipuje, kao što to čini pozorište, za koje se kaže da stvara "istoriju" na sceni i pre nego što se to stvarno dogodi. Naravno, postoji još mnogo nivoa i slojeva koji proizlaze iz ove naše umetničke intervencije, ali ćemo ih otkriti drugom prilikom, pred širom javnosti.

RSE: Neki mediji su i preneli to saopštenje. Kako komentarišete?

Neziraj: Saopštenje smo poslali službenim kanalima Qendra Multimedia, inače ne bi poslužilo ovom istraživačkom procesu i intervenciji koju smo planirali, pa je sasvim normalno da i odgovorni i kredibilni mediji budu žrtve ove naše umetničke intervencije, i to ne treba posmatrati kao slabost, naprotiv, sasvim je normalno uzeti saopštenje zdravo za gotovo kada dolazi od kredibilnih institucija i ljudi.

RSE: Pojedini mediji koji su preneli vest su je obrisali, dok su drugi naveli kako širite laži, da ste objavili izmišljene citate (Svetislava) Goncića, ali niko nema dokaz za te tvrdnje u svojim vestima. Da li je Goncić upoznat da je deo vašeg eksperimenta, a ako nije, da li se plašite tužbe?

Ne verujem da bi umetnik mogao biti tužen zbog umetničkog dela. U tom slučaju bih se poslužio argumentom prijatelja Srbije Petera Handkea, koji kaže da je "sve književnost". Sve što se radi saopštenjima je umetnički performans – dakle umetničko delo. S tom razlikom što Peter Handke koristi literaturu kao štit za svoje fašističke stavove, a mi smo jednostavno provocirali mišljenja za duboko demokratsku stvar, koja služi, na duge staze, pomirenju mira između naša dva naroda.

Neziraj: Prvo, ja nisam autor saopštenja koje je poslato medijima. Ja sam jedan od umetnika uključenih u ovaj projekat istraživanja i umetničke intervencije. Drugo, ne verujem da bi umetnik mogao biti tužen zbog umetničkog dela. U tom slučaju bih se poslužio argumentom prijatelja Srbije Petera Handkea, koji kaže da je "sve književnost". Sve što se radi saopštenjima je umetnički performans – dakle umetničko delo. S tom razlikom što Peter Handke koristi literaturu kao štit za svoje fašističke stavove, a mi smo jednostavno provocirali mišljenja za duboko demokratsku stvar, koja služi, na duge staze, pomirenju mira između naša dva naroda.

RSE: Sa kojim ste se još reakcijama sreli?

Neziraj: Bilo je mnogo oduševljenih komentara ljudi koji su verovali da je saopštenje istinito i da je tako nešto moguće, i koji su srećni zbog unapređenja kulturnih odnosa između Kosova i Srbije. I to je ohrabrujuće i pokazuje da masa nije homogena u povraćanju nacionalne žuči, već da ima i razumnih glasova, kojima je sve došlo preko nosa zbog nacionalne mržnje i netrpeljivosti. To su emancipovani slojevi, progresivni, otvoreni i tolerantni ljudi, to su ljudi koji na kraju mogu doneti promene, ako im se da prostor, ako imaju prostora za delovanje. Nije ih malo, dakle, ima nade.

RSE: Koliko su Qendra Multimedia i Narodno pozorište u Beogradu daleko od saradnje u realnosti?

Neziraj: Jako su blizu i jako daleko istovremeno. Mi smo, kao što znate, igrali i sarađivali sa raznim pozorištima iz celog sveta, uključujući Teatro della Pergola, koje je Narodno pozorište Italije i jedno od najstarijih pozorišta u Italiji, sarađivali smo sa pozorištem Volksbühne iz Berlina, Narodno pozorište Sarajevo, La MaMa iz Njujorka, Piçolo Teatro iz Milana, Théâtre Vidy-Lausanne i Volkstheateru iz Beča, pored ostalih. Dakle, imamo malo umetničkog kredibiliteta. Međutim, umetnički kredibilitet nije uslov za moguću saradnju sa Narodnim pozorištem u Beogradu.

Narodno pozorište u Beogradu je javna ustanova i, nažalost, deo je državne politike Srbije, koja se, kao što znamo, protivi bilo kakvoj saradnji sa umetnicima i kulturnim institucijama sa Kosova – a to su posebno pokazali sada zabranom festivala "Mirdita, dobar dan!". Ipak, pored ovog zvaničnog stava, tu je i bahatost, legendarni snobizam i, verujem, nasleđeni kulturni rasizam jednog dela kulturne elite u Beogradu, koji bi radije zamislio prisustvo vanzemaljaca na ulicama Beograda nego predstavu na albanskom jeziku u beogradskom Narodnom pozorištu.

Pre nekoliko godina, kada smo tamo igrali "Romea i Juliju” Mikija Manojlovića, sa srpskim i albanskim glumcima, čuvari i tehničko osoblje su se osećali uvređeno našim prisustvom, to je ta "nacionalna pustoš" koja je proizašla iz njihove nemoći da urade nešto (čitaj. da zaustave predstavu). Suprotno se desilo, na primer, poslednji put kada smo igrali "Projekat Handke" u Bitef teatru. Tehničko osoblje i svi ljudi u pozorištu su bili super ljubazni. Rekli su da smo se lepo ophodili prema njima kada su bili na Kosovu, da smo brinuli o njima, da su osetili kao da treba da nam "vrate dug". Kakav lep primer.

Ali da se vratimo na pitanje: u svojoj intervenciji smo Narodno pozorište u Beogradu uzeli samo kao primer predstavljanja političkog mišljenja, ali smo umetnički, konceptualno i politički saveznici nezavisne kulturne scene Beograda, a tu mislim na Centar za kulturnu dekontaminaciju, Heartefakt, Udruženje Krokodil, Beton, Ah Ahilej itd.

'Srbija, nažalost, još nije oslobođena aveti rata'

RSE: Srpske vlasti su zbog protesta desničara i navijača u Beogradu naredile otkazivanje festivala "Mirdita, dobar dan!", koji godinama unazad promoviše suživot, kulturu i tradiciju Srba i Albanaca. Šta to govori i šta treba da se promeni ili uradi da se on u budućnosti održava bez incidenata ili pretnji organizatorima?

Neziraj: Ono što se dogodilo sa festivalom"Mirdita, dobar dan!" samo je epilog scenarija koji se očekivao. Srbija, bojim se, ulazi u novu fazu društvene i političke radikalizacije i vraća se u svoje nekadašnje gnezdo - primitivni nacionalizam, koji podseća na period 90-ih. Primer sa "Mirdita, dobar dan!" dokazuje da Srbija, nažalost, još uvek nije oslobođena aveti rata, čak se hrani, nadahnjuje i podstiče na buđenje. To je zaista tužno, čak i zastrašujuće. Posledice tamošnje političke šizofrenije platiće prvo društvo u Srbiji. U stvari, oni već plaćaju, a da toga nisu ni svesni. Jer državni propagandni aparat godinama radi, proizvodeći lažne neprijatelje – a to su u ovom slučaju Albanci, ali ne samo oni.

Nivo propagande se ne razlikuje od onog iz 80-ih i 90-ih, samo je promenjena taktika. Nema više 'Srba kojima Albanci guraju flaše u d***', nema više "Srpkinja koje su silovane", nema više fotografija "Srpkinja sa puškama u rukama i bebama u naručju koje idu da napune vodu". Sada svake sekunde u takozvanim tabloidima ima vesti o "teškom životu Srba na Kosovu", vesti o "Albancima koji terorišu kosovske Srbe", vesti o "Srbima koji ne mogu da podignu dinare", da moraju da ih konvertuju u evre... a sve se to pretvara u "stradanje", koje, naravno, naplaćuju Albancima i njima sličnim "đavolima".

U medijima u Srbiji, retko, veoma retko, ima primera da Albanci i Srbi na Kosovu negde možda i normalno žive. Ova vrsta demonizacije koja se tamo dešava prema Kosovu, prema Albancima, je da srpska politika putem medija koje kontroliše, a to radi istrajno, to je zapravo sredstvo političke kontrole, to je sredstvo i taktika koju su izabrali da neguju kako bi održali svoju moć. To je na štetu Kosova, ali pre svega, na štetu Srbije. Na štetu tamošnje demokratije i političke i društvene emancipacije.

RSE: Nije bilo puno reakcija ni umetničke scene u Srbiji po pitanju festivala "Mirdita, dobar dan!". Kako to komentarišete?

Neziraj: Bilo je nekih zaista snažnih reakcija. Saša Ilić je imao fantastičan članak u Peščaniku, ali je bilo i reakcija, podrške i kritičkih glasova na društvenim mrežama, uglavnom od umetnika iz tabora nezavisne kulturne scene. Bojim se da se u Srbiji, ono malo nezavisne kulturne scene koja je ostala, bori na mnogo frontova i prirodno je da ponekad ne usmerava fokus i pažnju na neki događaj ili pojavu. Da se razumemo, posao kojim se bavi udruženje Krokodil je izvanredan! Njihove prostorije su često na meti huliganskih grafita, ali rade nezaustavljiv, posvećen i jasno emancipatorski posao, orijentisan na unapređenje regionalne saradnje i stvaranje demokratske klime u Srbiji.

RSE: Pre par meseci je i Kosovo zabranilo glumcu iz Srbije, Nenadu Jezdiću, ulazak. On je u Gračanici trebao da odigra predstavu "Knjiga o Milutinu" a vi ste jedini reagovali na to od albanske javnosti na Kosovu. Zašto je to tako?

Naravno, ovde ima mnogo ‘hajvana’ koji bi, kada bi mogli, oterali i ovo nekoliko Srba koji su ostali na Kosovu. Ali zato što ne mogu, onda bar na društvenim mrežama laprdaju, psuju i vređaju. Tih dana kada sam kritikovao zabranu ulaska komada "Knjiga o Milutinu” na Kosovo od strane kosovskih vlasti, dobijao sam na desetine pretnji.

Neziraj: Većina ljudi ovde takođe, iz ćefa ne bi dozvolila da na Kosovo dođe bilo šta što dolazi iz Srbije, pa ni pozorišna predstava. Malo ko želi da shvati da ovde postoji srpska zajednica koja ima i kulturne potrebe, neophodne za njihovo dobro, pa i za egzistenciju. Naravno, ovde ima mnogo ‘hajvana’ koji bi, kada bi mogli, oterali i ovo nekoliko Srba koji su ostali na Kosovu. Ali zato što ne mogu, onda bar na društvenim mrežama laprdaju, psuju i vređaju. Tih dana kada sam kritikovao zabranu ulaska komada "Knjiga o Milutinu" na Kosovo, od strane kosovskih vlasti, dobijao sam na desetine pretnji. I to je bilo prvi put da sam odgovorio "majmunima" koji su mi privatno pisali i vređali. Nekima sam pisao uljudno, a drugima sam psovao i majku i oca.

Pretnje su podstaknute zahvaljujući i pojedinim medijima na Kosovu - jer, da se razumemo, i među medijima ovde ima onih koji su smeće. I u takvom neprijateljskom pejzažu, zaista ne očekujem da će bilo ko sa kulturne scene Kosova podići glas razuma kada je pozorišna predstava, kakva god da je, zabranjena. Ljudi više vole da ćute, da ostanu neutralni. Ovo je stanje "aktivističke i političke vegetacije" koju je većina umetnika ovde gajila i održava je neometano.

Međutim, uz svu ovu mračnu stranu, politički i društveni pejzaž na Kosovu ima prednost u odnosu na Srbiju. Prosto ne mogu da zamislim situaciju u kojoj bi se 100 mladih ljudi u Prištini okupilo da protestuje protiv bilo kakvog srpskog kulturnog događaja, kao što su to učinili u Beogradu sa "Mirdita, dobar dan!". Mislim da je Kosovo u tom pravcu jedan korak ispred Srbije – čak nekoliko koraka. I to je – izvinite, ali to je znak društvene i političke zrelosti i emancipacije, a to nije mali podvig za društvo traumatizovano ratom. To je veliki skok, društvena transformacija koja joj se mora pripisati kao vrednost.

RSE: Albanski umetnici sa Kosova i srpski umetnici iz Srbije sarađuju, bilo je saradnje i kada su u pitanju predstave, festivali. Ali, čini se da nema saradnje između umetnika Srba i Albanaca sa Kosova. Zbog čega?

Neziraj: Saradnja albanskih i srpskih umetnika iz Srbije imala je jedan "zlatni period", intenzivan, sve do možda pre početka pandemije. Taj trend je oslabio i to nema mnogo veze sa pandemijom, već sa promenom političke klime u Srbiji. U međuvremenu, retko i malo je bilo saradnje između kosovskih albanskih i srpskih umetnika. I kada je bilo, svelo se na projekte aktivizma, izgradnje poverenja, tolerancije i tako dalje.

Moramo reći da većina srpskih umetnika sa Kosova nastavlja karijeru u Beogradu, pa ih i nema u velikom broju na Kosovu. Ali to je jedan realni praktičan problem. S druge strane, jedan deo njih nerado ulazi u zajedničke kulturne aktivnosti sa albanskim umetnicima, jer, opterećeni političkim diskursom "antinezavisnost Kosova", strahuju da će svojim angažovanjem doprineti nezavisnosti Kosova. Dakle, nesaradnja (i ne samo umetnika) je njihov način odbacivanja realnosti koju ne prihvataju i ne žele da je prihvate. Bar ja to tako shvatam.

RSE: Gospodine Neziraj za kraj, kako bi ste opisali trenutne odnose Kosova i Srbije, jel idu ka normalizaciji odnosa, kako to naziva Evropska unija?

Normalizacija kosovsko-srpskih odnosa će se desiti kada obe zemlje budu potpuno demokratske, ili bar demokratskije nego što su sada.

Neziraj: Bojim se da se Kosovo i Srbija pretvaraju u izolovana politička ostrva, koja su ne samo neprijateljski raspoložena jedni prema drugima, već i prema celim svetom. Sa načinom na koji rade, kako pristupaju uređenju države i implementaciji demokratije, više gravitiraju ka hibridnom modelu koji se kreće između demokratije i autoritarnosti. Oni takođe žele da organizuju slobodne i demokratske izbore, ali u isto vreme kradu glasove na tim izborima. Žele da imaju slobodne medije, ali istovremeno većinu medija drže u džepu. A tako je i u umetničkom i kulturnom pogledu. Svi kažu da vole kulturnu raznolikost, ali se i nerviraju kada u njihovim pozorištima igra predstava iz susedne zemlje.

Dakle, normalizacija kosovsko-srpskih odnosa će se desiti kada obe zemlje budu potpuno demokratske, ili bar demokratskije nego što su sada. Dakle, bez unutrašnje političke i društvene "normalizacije", ne vidim da možemo da krenemo u pravcu sledeće velike normalizacije Kosova i Srbije.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG