Mada izdavaštvo u Bosni i Hercegovini ima dugu tradiciju, ono se u ovom trenutku nalazi u velikoj krizi i svedeno je na entuzijazam pojedinaca.
Sistemske brige društva za izdavanje novih knjiga nema, tako da ako se uskoro nešto ne promijeni, izdavaštvo bi moglo nestati, upozoravaju izdavači.
Izdavaštvo u BiH ima tradiciju jer su prve knjige štampane još 1529. godine u štampariji Sopotnica kod Goražda. Prema podacima iz 1997. godine, po međunarodnim standardima (ISBN) u BiH je bilo registrovano oko 300 izdavača, odnosno oko 600 naslova knjiga.
U ovom trenutku stanje u izdavaštvu je gore nego što je bilo neposredno nakon posljednjeg rata, kaže predsjednik Izvršnog odbora Izdavača Republike Srpske Nenad Novaković.
„Mi smo 1996. godine imali 57 izdavača u RS. Sada je ta brojka ispod 20. Mi smo imali prije dvije godine 500 i nešto izdanja prema evidenciji biblioteke. Ove godine mi nemamo ni pet knjiga koje su izašle. Nama je ovo alarmantna stvar. Sajam knjiga koji je bio prošle sedmice u Banjaluci - nije bilo sedam izdavača“, navodi on.
Damir Uzunović, vlasnik i direktor izdavačke kuće Baybook, jedne od rijetkih koja još opstaje u vremenu recesije, takođe smatra da je stanje u izdavaštvu jako loše.
„Mi se trenutno pripremamo za Sajam knjige u Skenderiji, pakujemo se, spremamo. Ja mogu staviti ruku u vatru, ali možda jedino dva izdavača će donijeti par novih knjiga. To su Šahinpašić i Baybook“, kaže Uzunović.
Izdavači, prema riječima Novakovića, godinama ukazuju na probleme koji postoje u ovoj oblasti. Međutim, reakcije nadležnih nema.
„Jedna smo od rijetkih država, entiteta ili regiona u Evropi koji nemaju organizovani otkup knjiga od strane države. Jedna smo od rijetkih, ako ne i jedinih država u Evropi koja ima PDV na knjigu jednak kao što je PDV na naftu, zlato, alkohol i ostale akcizne robe. Ono objekata koji se bave prodajom knjiga su preskupi jer su rabati od 40 do 70 posto, što nijedan od izdavača ne može da prihvati“, rekao je Novaković.
Nipodaštavanje značajne oblasti kulture
Pomoć izdavaštvu na državnom nivou uopšte ne postoji.
Međunarodni sajam knjiga i učila, Sarajevo, 20. april 2011.Na nivou entiteta Federacije BiH postoji Fondacija za izdavaštvo, ali kako se sa formiranjem kasnilo osam godina, u međuvremenu mnogi izdavači su jednostavno nestali, kaže Uzunović.
„Različito izdavaštvo imalo je loše kriterije, imalo je svake godine različit pristup problemu, ali se uvijek držalo uporno jednog principa - da nam se dodjeljuju revolving sredstva, odnosno krediti. Mi smo, dakle, uzimali kredite koji nisu komercijalni misleći da će se otkupiti jednog dana. A potreba bh. izdanja je u tome da mi ako već proizvodimo knjige, a proizvodimo, da nam se otkupljuju. Postoji 200 i nešto biblioteka na niovu BiH, ali oni dobijaju platu, oni su na budžetu, a ne otkupljuju naše knjige jer navodno nema para da otkupljuju knjige. Biblioteke se pretvaraju u muzejske prostore. Znači oni moraju pratiti ovu jadnu, malu izdavačku produkciju bh. izdavača. Praktično to znači da ono što mi napravimo da otkupe i nose tamo gdje treba – čitaocima, publici“, navodi Uzunović.
Ništa bolje nije ni u drugom entitetu jer ako izdavač eventualno dobije pomoć od Ministarstva kulture Republike Srpske, ta pomoć je simbolična, kaže pisac i izdavač Ranko Preradović.
„Šta danas znači piscu koji napiše knjigu kad mora s tom knjigom pod miškom hodati od prijatelja do prijatelja da nakupi to malo novaca da bi onda objavio tu knjigu. A izdavač koji je objavi je nestimulisan ničim. To što nam Ministarstvo kulture raspisanim konkursom nudi - šta mislite da vam neko da 500 maraka pa da objavite evo ovoliku knjigu, otkuda vama ostatak novaca, otkud autoru ostatak?“ kaže Preradović.
Izdavaštvo, posebno kada su u pitanju domaći pisci, svodi se na entuzijazam pojedinaca koji u startu moraju biti spremni da od štampanja knjige ne mogu živjeti, kaže Preradović.
„Dva su nam pisca umrla od gladi, tri - Samardžija, Branko Čučak i Đuro Damjanović“, navodi on.
Da pisci jedino sami još mogu štampati knjige, potvrdila nam je i devetnaestogodišnja Milica Stanarević, koja je nedavno objavila svoj prvi roman „Usnulo srce“.
„Pošto je bilo teško naći sponzora, tata mi je pomogao finansijski da bar taj početni tiraž štampamo“, kaže Stanarević.
Ako se odnos nadležnih ne promijeni, jer svaka zemlja ima strateški interes za promoviranje izdavačke djelatnosti, izdavaštva uskoro neće biti, zaključuje Novaković.
„Ako se ovaj trend nipodaštavanja jedne od značajne oblasti kulture nastavi, za dogledno vrijeme nećete vi imati s kim ovdje da pričate“, zaključuje on.
Jedan od prvih koraka mogao bi biti uvođenje nulte stope PDV-a na knjigu, kako je brojnim zemljama Evrope, pa i u susjednoj Hrvatskoj. Međutim, i pored toga što je Udruženje izdavača i knjižara sredinom prošle godine dobilo načelnu podršku za uvođenje diferencirane stope PDV-a, od toga do danas još nema ništa, pa će do daljeg BiH oporezivati knjige, pismenost i čitanje.
Sistemske brige društva za izdavanje novih knjiga nema, tako da ako se uskoro nešto ne promijeni, izdavaštvo bi moglo nestati, upozoravaju izdavači.
Izdavaštvo u BiH ima tradiciju jer su prve knjige štampane još 1529. godine u štampariji Sopotnica kod Goražda. Prema podacima iz 1997. godine, po međunarodnim standardima (ISBN) u BiH je bilo registrovano oko 300 izdavača, odnosno oko 600 naslova knjiga.
U ovom trenutku stanje u izdavaštvu je gore nego što je bilo neposredno nakon posljednjeg rata, kaže predsjednik Izvršnog odbora Izdavača Republike Srpske Nenad Novaković.
„Mi smo 1996. godine imali 57 izdavača u RS. Sada je ta brojka ispod 20. Mi smo imali prije dvije godine 500 i nešto izdanja prema evidenciji biblioteke. Ove godine mi nemamo ni pet knjiga koje su izašle. Nama je ovo alarmantna stvar. Sajam knjiga koji je bio prošle sedmice u Banjaluci - nije bilo sedam izdavača“, navodi on.
Damir Uzunović, vlasnik i direktor izdavačke kuće Baybook, jedne od rijetkih koja još opstaje u vremenu recesije, takođe smatra da je stanje u izdavaštvu jako loše.
Novaković: Jedna smo od rijetkih država, entiteta ili regiona u Evropi koji nemaju organizovani otkup knjiga od strane države.
„Mi se trenutno pripremamo za Sajam knjige u Skenderiji, pakujemo se, spremamo. Ja mogu staviti ruku u vatru, ali možda jedino dva izdavača će donijeti par novih knjiga. To su Šahinpašić i Baybook“, kaže Uzunović.
Izdavači, prema riječima Novakovića, godinama ukazuju na probleme koji postoje u ovoj oblasti. Međutim, reakcije nadležnih nema.
„Jedna smo od rijetkih država, entiteta ili regiona u Evropi koji nemaju organizovani otkup knjiga od strane države. Jedna smo od rijetkih, ako ne i jedinih država u Evropi koja ima PDV na knjigu jednak kao što je PDV na naftu, zlato, alkohol i ostale akcizne robe. Ono objekata koji se bave prodajom knjiga su preskupi jer su rabati od 40 do 70 posto, što nijedan od izdavača ne može da prihvati“, rekao je Novaković.
Nipodaštavanje značajne oblasti kulture
Pomoć izdavaštvu na državnom nivou uopšte ne postoji.
„Različito izdavaštvo imalo je loše kriterije, imalo je svake godine različit pristup problemu, ali se uvijek držalo uporno jednog principa - da nam se dodjeljuju revolving sredstva, odnosno krediti. Mi smo, dakle, uzimali kredite koji nisu komercijalni misleći da će se otkupiti jednog dana. A potreba bh. izdanja je u tome da mi ako već proizvodimo knjige, a proizvodimo, da nam se otkupljuju. Postoji 200 i nešto biblioteka na niovu BiH, ali oni dobijaju platu, oni su na budžetu, a ne otkupljuju naše knjige jer navodno nema para da otkupljuju knjige. Biblioteke se pretvaraju u muzejske prostore. Znači oni moraju pratiti ovu jadnu, malu izdavačku produkciju bh. izdavača. Praktično to znači da ono što mi napravimo da otkupe i nose tamo gdje treba – čitaocima, publici“, navodi Uzunović.
Ništa bolje nije ni u drugom entitetu jer ako izdavač eventualno dobije pomoć od Ministarstva kulture Republike Srpske, ta pomoć je simbolična, kaže pisac i izdavač Ranko Preradović.
„Šta danas znači piscu koji napiše knjigu kad mora s tom knjigom pod miškom hodati od prijatelja do prijatelja da nakupi to malo novaca da bi onda objavio tu knjigu. A izdavač koji je objavi je nestimulisan ničim. To što nam Ministarstvo kulture raspisanim konkursom nudi - šta mislite da vam neko da 500 maraka pa da objavite evo ovoliku knjigu, otkuda vama ostatak novaca, otkud autoru ostatak?“ kaže Preradović.
Izdavaštvo, posebno kada su u pitanju domaći pisci, svodi se na entuzijazam pojedinaca koji u startu moraju biti spremni da od štampanja knjige ne mogu živjeti, kaže Preradović.
„Dva su nam pisca umrla od gladi, tri - Samardžija, Branko Čučak i Đuro Damjanović“, navodi on.
Da pisci jedino sami još mogu štampati knjige, potvrdila nam je i devetnaestogodišnja Milica Stanarević, koja je nedavno objavila svoj prvi roman „Usnulo srce“.
„Pošto je bilo teško naći sponzora, tata mi je pomogao finansijski da bar taj početni tiraž štampamo“, kaže Stanarević.
Ako se odnos nadležnih ne promijeni, jer svaka zemlja ima strateški interes za promoviranje izdavačke djelatnosti, izdavaštva uskoro neće biti, zaključuje Novaković.
„Ako se ovaj trend nipodaštavanja jedne od značajne oblasti kulture nastavi, za dogledno vrijeme nećete vi imati s kim ovdje da pričate“, zaključuje on.
Jedan od prvih koraka mogao bi biti uvođenje nulte stope PDV-a na knjigu, kako je brojnim zemljama Evrope, pa i u susjednoj Hrvatskoj. Međutim, i pored toga što je Udruženje izdavača i knjižara sredinom prošle godine dobilo načelnu podršku za uvođenje diferencirane stope PDV-a, od toga do danas još nema ništa, pa će do daljeg BiH oporezivati knjige, pismenost i čitanje.
