Svijet ovih dana gleda kako hiljade ljudi napušta Siriju, Irak, Avganistan i brojne druge zemlje u potrazi za sigurnim utočištem - bez rata, sukoba, nasilja i gladi. Dok su Srbija i Makedonija jedan od tranzitnih puteva, u BiH se još uvijek samo prati razvoj situacije. Slike umornih i iscpljenih muškaraca, žena i djece, na ivici snage i izdržljivosti, vraćaju sjećanje na masovan izbjeglički talas iz ove zemlje i na stotine hiljada ljudi koji se nikada nisu vratili.
Izbjegličke kolone s Bliskog Istoka i Afrike nisu stigle do Bosne i Hercegovine, ali slike ljudske patnje i nesreće smjenjuju jedna drugu i ne ostavljaju nikoga ravnodušnim. Ono što osjeća većina građana BiH, izražava profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevo, fra Ivo Marković.
„Osjećam se, kao čovjek, zastiđeno. Boli me, kao čovjeka, duboko me dira. Bogati svijet bježi, zatvara se u svoje bogatstvo. Dakle, oni koji imaju, oni su najmanje spremni pomoći zato što su, eto, zarobljeni tim svojim bogatstvom. Bogatstvo strašno opasno može degradirati čovjeka kao ljudsko biće.“
Evropska unija je pokazala egoizam u 28 primjeraka, pretvarajući se, već poslije grčke krize, u jedan monetarno-finansijski oklop ili kavez, smatra profesor međunarodnog prava Anis Bajrektarević.
„Nažalost, mehanizmi Unije otprilike se mogu svesti na staru narodnu poslovicu 'Sit gladnom ne vjeruje', i onda to izaziva vrlo negativne konotacije o jednom egoizmu – uz grčku krizu, prije toga našu krizu na Balkanu, ovu izbjegličku krizu i sve zapravo pogrešne poteze Evropske unije kad se radilo o konfliktima i problemima Bliskog Istoka – to sve, nažalost, pokazuje Uniju kao jedan mastodont, jednu skupinu, tvorevinu ili entitet, koji polako gubi osjećaj s realnošću, ne može proaktivno da procijeni situaciju i da štete smanji.“
Srđan Puhalo, psiholog-analitičar iz Banjaluke, kaže kako manje solidarnosti i humanosti prema izbjeglicama pokazuju državni aparati evropskih zemalja, a više njihovi građani. Situaciju dodatno komplikuju neodmjerene izjave koje daju i neki političari o tome kakvu opasnost predstavljaju izbjeglice.
„Govore da iza toga stoje neki veliki planovi, neka zavjera da se Evropa učini islamskom, da se taj hrišćanski duh ili hrišćanska kultura potisne. Oni su negdje paralisani što se tiče tih osjećanja ili pokušaja da razumiju ili da pomognu ljudima koji dolaze iz Sirije, Iraka ili Avganistana. Građani u Evropi nekako više razumiju patnje tih ljudi, mnogo više su spremni da pomognu nego što su to političari ili državni aparat“ – smatra Srđan Puhalo.
Suada Kapić, direktorica FAMA projekta – najveće zbirke tekstualnog, video i audiosadržaja o opsadi glavnog grada BiH, naglašava da slike izbjegličke tragedije koje stižu u BiH otkrivaju polja teške traume i pitanje dokle će kolone beznađa trajati.
„Ako sada i živimo kao neki normalni život, kad vidimo te scene svakako se moramo prisjetiti, najviše onih ljudi koji su stvarno izlazili i odlazili iz Sarajeva, iz Bosne, koji su se premještali i svoje živote negdje drugo započinjali. Ipak su imali, moram reći, više sreće i sretnijih okolnosti, jer nisu bili ovako strašni dugi marševi beznađa. Šta sada ako krene novi milion ljudi? Pa onda još jedan milion, zato što ratovi traju i što ovo neće biti kraj marševima beznađa. Mislim da će trajati.“
Filmska rediteljica Aida Begić ističe da je jedino pravo rješenje da se ratni sukobi zaustave. A do tada, sve zemlje se moraju angažovati kako bi se olakšale patnje ljudi koji su napustili svoje domove.
„Nije to nešto što se dogodilo jučer. Naravno da bi trebale sve vlade, i Evropske unije i drugih zemalja prema kojima će krenuti ili već idu izbjeglice već godinama, naći neko rješenje. Ti ljudi su sad tu gdje jesu, oni su zaglavljeni, što bi se reklo, ni na nebu ni na zemlji, i sigurno nije način da ih se ostavi da ovako, bukvalno rečeno, skapavaju u nekim tranzitima ili nekim vozovima, kampovima, brodovima i slično.“
Možda bi Evropa, ali i cijeli svijet, imali drugačiji odnos prema ljudima što bježe od rata, nasilja i siromaštva kada bi ih bolje upoznali, a tu priliku je imao fra Ivo Marković.
„Da vi vidite, u Jordanu, ja sam bio u logoru gdje ima 800.000 ljudi iz Sirije, u jednom oko 400.000. To je Bože sačuvaj, kad vi to tamo vidite. Eh, u kakvom svijetu živimo kada se takvo nešto može dogoditi. To jednostavno čovjeka duboko pogađa.“
