Jedan od tri ovogodišnja dobitnika 13-julske nagrade, istoričar i profesor Šerbo Rastoder u intervjuu za RSE govori o tome zašto je režim zabranio jedan njegov udžbenik istorije, te da li je opasna ideja prekogranične regije Sandžak. Rastoder je najveće državno priznanje Crne Gore dobio za monografiju „Bošnjaci – Muslimani, između prošlosti i sadašnjosti“.
Rastoder: Rekao sam da je to priznanje za moj cjelokupni naučni rad, a to što je stiglo baš za ovu knjigu, je splet nekih okolnosti koje su jednostavno bile takve kakve jesu. Mene je za ovu nagradu kandidovalo preko 15 vodećih crnogorskih intelektualaca, imajući na umu, prije svega, ono što sam uradio u oblasti crnogorske istoriografije u prethodnom periodu i sa mišljenjem da je ta nagrada trebala da mi se dodijeli ranije. Pošto se nagrada dodjeljuje za djelo objavljeno u godini dodjele nagrade, a obzirom da sam u toj godini objavio tu knjigu, onda je bilo prirodno da nagrada pripadne upravo na tu adresu.
Rastoder: Možda je to teško reći na mom primjeru jer mislim da taj proces nije stvar, niti jednog čovjeka, niti jedne knjige. To je kontinuitet - dugoročan i
sveopšti projekt. „Skrivana strana istorije“ jeste na neki način bila zanimljiva kulturološka pojava u crnogorskoj istoriji jer je na jedan originalan i poseban način razorila jedan od najdominantnijih stereotipa u istoriji Crne Gore. I u tom smislu je zanimljivo da sam na neki način kvalifikovan kao režimski istoričar. S druge strane, režim je zabranio jedan moj udžbenik istorije, u kojem sam pokušao da navedem nesporne činjenice vezane za rat 90-tih. U tom smislu, mislim da sam ispunio jednu osnovnu misiju naučnika, a to je da budem, koliko je to moguće, nepristrasan i objektivan u procjenjivanju istorijskih događaja.
Rastoder: Bio sam na kongresu Bošnjačke stranke i to nisam razumio kao zahtjev za teritorijalnu podjelu. To je samo istaknuta potreba da se ekonomskom politikom radi na ujednačavanju privrednog razvoja Crne Gore, obzirom na činjenice da postoje ogromne ekonomske razlike između sjevera, juga i središta. Radi se o jednoj ideji i jednom zahtjevu koji već postoji u programskim dokumentima crnogorske Vlade, da se ekonomskom politikom pokuša nivelisati privredni prostor Crne Gore. To što je čitan kao zahtjev za teritorijalnom podjelom, tumačim dosta zlonamjerno i tendenciozno i možda kao potrebu da se neko pitanje problematizuje u onom dijelu u kojem ono nije sporno. Zahtjev za prekogranične regije, za Sandžak, je zahtjev koji je izveden iz sporazuma koji su DPS i Bošnjačka stranka potpisali prilikom sklapanja koalicije. Ni tu ne vidim ništa sporno.
Radi se samo o spremnosti državnog establišmenta da ispoštuje ono što su potpisali. Često naglašavam da je bošnjačka zajednica, iako manjinska, u najvećem procentu podržala nezavisnost Crne Gore. Što se Bošnjaka tiče, mislim da Crnoj Gori ne prijeti nikakva opasnost od bilo kojeg teritorijalnog rasparčivanja. Crnoj Gori prijeti opasnost od moguće nespremnosti da se odgovori na neke zahtjeve koji su u direktnoj koleraciji sa nekim savremenim civilizacijskim ili evropskim tokovima. Evropa je promovisala strategiju regije, kao nešto što je start za ukidanje granica. U tom smislu te promjene treba posmatrati, prije svega, u jednom modernom evropskom kontekstu.
Rastoder: To je još jedan od klasičnih primjera gdje većina pokušava da pokaže da ona najbolje zna šta je dobro za manjine. Zanimljivo je da u pitanjima Izbornog zakona ni jedna manjina nije konsultovana, niti direktno, niti neposredno, a da ne govorim o tome da u taj projekt nisu uključena najviša predstavnička tijela manjina u Crnoj Gori. Političke elite pokušavaju na najbezbolniji način raspodijeliti glasove manjinskih naroda. Taj konflikt je dominantno politički i u okviru političkih partija. On se ne pokušava rješavati principijelno, niti u interesu manjinskih zajednica. Na osnovu iskustva i prakse, očekujem da će se na kraju postići kompromis sa kojim će očigledno biti zadovoljne političke partije, ali teško da će biti zadovoljne manjinske nacionalne zajednice.
RSE: Rekli ste u prvoj reakciji kako nagradu doživljavate kao priznanje za cjelokupan naučni rad. Zašto vam je najveće crnogorsko državno priznanje stiglo baš za ovu knjigu i šta to pokazuje?
Rastoder: Rekao sam da je to priznanje za moj cjelokupni naučni rad, a to što je stiglo baš za ovu knjigu, je splet nekih okolnosti koje su jednostavno bile takve kakve jesu. Mene je za ovu nagradu kandidovalo preko 15 vodećih crnogorskih intelektualaca, imajući na umu, prije svega, ono što sam uradio u oblasti crnogorske istoriografije u prethodnom periodu i sa mišljenjem da je ta nagrada trebala da mi se dodijeli ranije. Pošto se nagrada dodjeljuje za djelo objavljeno u godini dodjele nagrade, a obzirom da sam u toj godini objavio tu knjigu, onda je bilo prirodno da nagrada pripadne upravo na tu adresu.
RSE: U podacima o vama koji se mogu naći na stranicama Internet enciklopedije, Wikipedija, navodi se kako ste svojim djelom „Skrivana strana istorije“, napravili revoluciju u proučavanju novije crnogorske istorije i traumatičnih događaja oko aneksije Crne Gore Srbiji 1918. godine. Ne tako davno, u žižu javnosti dospjeli ste i zbog oprečnih reakcija javnosti na vaše ko-autorstvo udžbenika istorije za IV razred gimnazije, u kome ste tretirali ulogu Crne Gore u raspadu Jugoslavije. Da li se na vašem primjeru može reći da istorija ipak ne gubi bitku od politike i da se činjenice i istina ne mogu pobiti?
Rastoder: Možda je to teško reći na mom primjeru jer mislim da taj proces nije stvar, niti jednog čovjeka, niti jedne knjige. To je kontinuitet - dugoročan i
Režim je zabranio jedan moj udžbenik istorije, u kojem sam pokušao da navedem nesporne činjenice vezane za rat 90-tih.
sveopšti projekt. „Skrivana strana istorije“ jeste na neki način bila zanimljiva kulturološka pojava u crnogorskoj istoriji jer je na jedan originalan i poseban način razorila jedan od najdominantnijih stereotipa u istoriji Crne Gore. I u tom smislu je zanimljivo da sam na neki način kvalifikovan kao režimski istoričar. S druge strane, režim je zabranio jedan moj udžbenik istorije, u kojem sam pokušao da navedem nesporne činjenice vezane za rat 90-tih. U tom smislu, mislim da sam ispunio jednu osnovnu misiju naučnika, a to je da budem, koliko je to moguće, nepristrasan i objektivan u procjenjivanju istorijskih događaja.
RSE: Predsjednik ste Bošnjačkog savjeta u Crnoj Gori. Ponovo je aktualizovano pitanje položaja bošnjačkog naroda u Crnoj Gori, ali i ideja o podjeli Crne Gore na tri regiona, da Sandžak bude posebna regija. To, za sada, ne nailazi na pozitivan prijem kod predstavnika vlasti. Upadljivo je bilo odsustvo predstavnika DPS-a na nedavnom kongresu Bošnjačke stranke, a na kome je poručeno kako ravnopravnost iz zakona treba da postane dio stvarnosti. Kako na sve to gledate? Jednom prilikom ste rekli da je društvo, u kojem većina najbolje zna šta je dobro za manjine, u opasnosti da postane politički autistično.
Rastoder: Bio sam na kongresu Bošnjačke stranke i to nisam razumio kao zahtjev za teritorijalnu podjelu. To je samo istaknuta potreba da se ekonomskom politikom radi na ujednačavanju privrednog razvoja Crne Gore, obzirom na činjenice da postoje ogromne ekonomske razlike između sjevera, juga i središta. Radi se o jednoj ideji i jednom zahtjevu koji već postoji u programskim dokumentima crnogorske Vlade, da se ekonomskom politikom pokuša nivelisati privredni prostor Crne Gore. To što je čitan kao zahtjev za teritorijalnom podjelom, tumačim dosta zlonamjerno i tendenciozno i možda kao potrebu da se neko pitanje problematizuje u onom dijelu u kojem ono nije sporno. Zahtjev za prekogranične regije, za Sandžak, je zahtjev koji je izveden iz sporazuma koji su DPS i Bošnjačka stranka potpisali prilikom sklapanja koalicije. Ni tu ne vidim ništa sporno.
Što se Bošnjaka tiče, mislim da Crnoj Gori ne prijeti nikakva opasnost od bilo kojeg teritorijalnog rasparčivanja.
Radi se samo o spremnosti državnog establišmenta da ispoštuje ono što su potpisali. Često naglašavam da je bošnjačka zajednica, iako manjinska, u najvećem procentu podržala nezavisnost Crne Gore. Što se Bošnjaka tiče, mislim da Crnoj Gori ne prijeti nikakva opasnost od bilo kojeg teritorijalnog rasparčivanja. Crnoj Gori prijeti opasnost od moguće nespremnosti da se odgovori na neke zahtjeve koji su u direktnoj koleraciji sa nekim savremenim civilizacijskim ili evropskim tokovima. Evropa je promovisala strategiju regije, kao nešto što je start za ukidanje granica. U tom smislu te promjene treba posmatrati, prije svega, u jednom modernom evropskom kontekstu.
RSE: Jedno od trenutno ključnih pitanja na crnogorskoj političkoj sceni je usaglašavanje Izbornog zakona sa Ustavom, a koje traje već godinama. Novi rok do kada se očekuje postizanje dvo-trećinske parlamentarne većine za izglasavanje Zakona je 31. jul. Nacionalne manjine nisu zadovoljen onim što je prijedlog vladajuće koalicije o autentičnoj zastupljenosti u Skupštini, a prema najnovijim porukama Venecijanske komisije bilo bi potrebno da jedan tako važan Zakon ima podršku manjina. Gdje je zapelo? Očekujete li da će ipak biti postignut široki konsenzus?
Rastoder: To je još jedan od klasičnih primjera gdje većina pokušava da pokaže da ona najbolje zna šta je dobro za manjine. Zanimljivo je da u pitanjima Izbornog zakona ni jedna manjina nije konsultovana, niti direktno, niti neposredno, a da ne govorim o tome da u taj projekt nisu uključena najviša predstavnička tijela manjina u Crnoj Gori. Političke elite pokušavaju na najbezbolniji način raspodijeliti glasove manjinskih naroda. Taj konflikt je dominantno politički i u okviru političkih partija. On se ne pokušava rješavati principijelno, niti u interesu manjinskih zajednica. Na osnovu iskustva i prakse, očekujem da će se na kraju postići kompromis sa kojim će očigledno biti zadovoljne političke partije, ali teško da će biti zadovoljne manjinske nacionalne zajednice.
