Vraćajući se važnijim događajima ili uspjesima u 2010. godini, kad su u pitanju evropske teme, podsjećamo da je bh. novinarka Azra Nuhefendić, koja posljednjih godina živi u Trstu (Italija), dobila godišnju novinarsku nagradu “Pišući za Centralnu i Istočnu Evropu” - ugledno priznanje austrijske novinske agencije APA, koja ima cilj da podstakne razmjenu mišljenja o evropskim integracijama.
Azra Nuhefendić svoj članak počinje pričom o ponovnom uspostavljanju vozne linije, prekinute početkom ratnih godina, između Sarajeva i Beograda.
„Nakon 18 godina prekida, ponovo je krenuo voz iz Beograda prema Sarajevu. Kompozicija je bila kratka, izgledao je kao neki lokalni voz koji se kreće više iz inercije nego iz potrebe. Unutra su bili rijetki putnici, uglavnom stari ljudi. Sjedili su mirni, bez tipične putničke groznice. U njihovim pogledima nije bilo uzbuđenja, već zabrinutosti. Na njihovim licima prepoznala sam izraz koji smo imali one noći kada je željeznička linija prekinuta. Mi još ne znamo u kojem pravcu smo krenuli, niti smo sigurni na kojim stanicama ćemo se zaustaviti“.
Nagrađeni tekst Voz (Il Treno), o vozu na pruzi Beograd – Sarajevo, prema mišljenju stručnog žirija, “svjedoči o tragičnim događajima iz nedavne istorije BiH i Evrope, ali i o današnjici u kojoj se, premda ne na tako drastičan način, ponavljaju neki obrasci netrpeljivosti, straha, pa i mržnje". Azra Nuhefendić je dugogodišnji novinar sa uspješnom karijerom. Pisala je za sarajevsko Oslobođenje i za Radio i Televiziju Beograd, a sada piše za BBC, Financial Times i italijanske listove Il Piccolo i Corriere della Sera. O tome, kako se osjećala na vijest da je upravo ona dobila uglednu nagradu, Nuhefendić za RSE kaže:
„Prvo, kad su mi saopštili da sam primila nagradu, nisam vjerovala, zato što se radi o jednoj jako vrijednoj nagradi, a bili su pozvani da učestvuju novinari iz cijele Evrope. Nekako se nisam „nalazila“ u tom vrhu. Trebalo je vremena da se naviknem na to. Onda, kada sam prihvatila tu ideju, kada su potvrdili da sam ja dobitnik, to je velika sreća i veliko zadovoljstvo i velika profesionalna satisfakcija. Ali, prije svega, to vam daje snagu da idete dalje, da niste pogriješili u onom što ste radili. To je veliki podstrek. To je moje glavno osjećanje – da sam na dobrom putu i da idem dalje, da dalje pišem.“
Nuhefendić: Pa, jeste. I mene je to iznenadilo. Mislim da je odgovor vrlo jednostavan: zato što tekst sadrži dio naše zajedničke istorije. To je dio istorije i onih koji to prihvataju i onih koji to negiraju ili niječu. Ja sam u tekstu, da bih stranom čitaocu, onom koji ne čita na bosanskom, srpskom ili hrvatskom jeziku, pokazala kako je nekada bilo u našoj zemlji, koristila neka sjećanja iz naše zajedničke prošlosti, kao što su, recimo, poznate pjesme, kao što su poznati događaji, između ostalog - izgradnja pruge, tako da mislim da se ljudi poistovjećuju sa time, ljudi u onome o čemu sam ja pisala vide dio svoje prošlosti, vide dio svojih sjećanja, vlastitog iskustva. Mislim da je to ono što izaziva pozitivne reakcije. Za najveći dio ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, iskustvo koje je prethodilo, odnosno život koji je prethodio ratu devedesetih godina, je pozitivno. Ljudi vole toga da se sjećaju, utoliko više što su sa ratom, a i poslije rata, nastupila neka vremena koja su za najveći dio ljudi tamo jako teška, to je dnevno preživljavanje. Sjećaju se nečega iz prethodnog života. Mnogi ljudi su ocijenili taj tekst kao nostalgičan. Ja, kada ga čitam sada ponovo, pogotovo prevedenog na bosanski jezik, on jeste djelimično, mada moja namjera nije bila da napravim nešto što je nostalgično. Ja sam, prije svega, išla prema činjenicama i prema vlastitom sjećanju.
Mnoge prednosti EU
Nuhefendić: Da, da, ne samo da imam osjećaj, nego, čitajući svakodnevno razne novine, portale sa bivšeg zajedničkog kulturnog i političkog prostora, ja vidim: insistira se na razlikama. Sa time smo krenuli u rat. Umanjuje se značenje onoga što je nekada bilo zajedničko, što objektivno jeste zajedničko. Ja mislim da su te razlike proizvod dnevne politike, da su one politički zasnovane, politički motivisane. Ja vjerujem da će, s vremenom, ukoliko se, i kada se bude popravljala politička situacija, polako nestajati i to insistiranje na različitostima, a da ćemo se vraćati onome što nam je zajedničko. Znate, u Evropskoj uniji, zemlje koje govore potpuno različitim jezicima, i svaka od njih zadržava ono što je vlastito, što je dio vlastitog identiteta, ali se ide prema onome što je zajedničko za EU, a to je prije svega tržište. Ja zaista vjerujem da će uskoro doći vrijeme kada ćemo i mi početi da tražimo i ističemo između sebe ono što je zajedničko, što nas ujedinjuje. Govoreći ovo, ne mislim da treba da se vraćamo pravljenju zajedničke države. Ne. Svako u svojoj državi, svako sa vlastitim identitetom, onim što te čini posebnim, odvojenim, a da se traži i nalazi ono što može da nam olakša život.
Nuhefendić: Naravno, mnogo je prednosti. Ja sam ovih dana pratila izvještaje jedne vrste evropskog zavoda za statistiku koji kaže da su cijene osnovnih životnih namirnica u zemljama EU na istom nivou kao i u najsiromašnijim zemljama, među koje se ubraja i BiH, nažalost. Mimo ove potvrde evropskog zavoda za statistiku, ja to svaki put kada se vratim u Sarajevo vidim na pijaci. Kad odem na pijacu u Sarajevu, ja se iznenadim cijenama koje su jednake kao i cijene za krompir, za salatu, za jabuke u Italiji, a naravno, plate nisu jednake. Plate su dva, tri, pa do pet puta manje. I penzije, isto tako. Eto, to je jedna od prednosti koju, možda prije nego slobodno putovanje, može da prihvati jedan običan čovjek. Osim toga, bez obzira što zemlje EU imaju probleme, ti problemi se rješavaju na drugi način. Ti problemi se rješavaju kroz jedan sistem koji je uređen. I to je, također, velika prednost. Ne možete kršiti ljudska prava a da vas neko ne prozove zbog toga, ne možete otimati, ne možete podvaljivati. Drugi podatak koji je isto eklatantan – korupcija koja je u zemljama koje nisu članice EU je ogromna. BiH je među dvije ili tri najkorumpiranije. Te stvari se, naravno, dešavaju i u zemljama Evropske unije, ali to nije bolest koja je obuhvatila cijelu zemlju, nije tako izraženo kao u zemljama koje nisu članice EU.
Još jedna stvar koja potvrđuje te prednosti: nijedna zemlja koja je postala članica EU ne bije bitku da izađe iz tog saveza. Sve su to prednosti i razlozi da se obični građani, obični ljudi, a ne samo političari, založe za ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Napose što ja mislim da je to za BiH sa istorijskog aspekta jako, jako važno. Mislim da je to jedini put, ne za zemlju, ne za naciju, nego za pojedinačnog čovjeka, za bolji život, jer dobrobit jedne države je sastavljena od sreće, i dobrobiti, i dobroga života njenih stanovnika. Ako mi ne živimo dobro, ne može biti dobro ni u cijeloj državi. To je glavni motiv i glavni poriv da se svi zajedno borimo da BiH uđe u Evropsku uniju.
Na svečanoj dodjeli nagrade novinarki Azri Nuhefendić u Beču, govorio je i Pavel Kohout, češki književnik i borac za ljudska prava, autor knjige "Između Hitlera, Staljina i Havela – misli o Evropi".
Prenosimo još jedan odlomak iz članka Azre Nuhefendić:
U bivšoj Jugoslaviji, svaki dan, vozovi su prevozili hiljade mladih prema školama i univerzitetskim centrima. I ta epoha je ovjekovečena. Pjesnik Vlado Dijak napisao je pjesmu nazvanu po maloj željezničkoj stanici u Bosni, Podlugovi. To je priča o plavokosoj djevojci koja čeka voz i svako malo skida sa glave kapu da bi otresla snijeg. Sve se dešava između vozova koji donose i odnose ljubavi.
Za poeziju Vlade Dijaka napravljena je i muzika. Pjesma „Podlugovi“, koju pjeva Zdravko Čolić, još uvijek budi nostalgiju. Ako je pri ruci još i čaša vina, desi nam se i da zaplačemo.
Druga pjesma je „Selma“, legendarne pop grupe „Bijelo Dugme“. U stihovima su riječi “voz”, “kofer”, “prozor”. Nijedan jedini put se ne spominje riječ “ljubav”. Ipak, to je jedna od najljepših ljubavnih pjesama. Selma odlazi, i on, na rastanku, umjesto svih riječi o ljubavi koje je želio da kaže, uspijeva da izgovori samo jednu banalnu frazu: ”Molim te, ne naginji se kroz prozor”. To je baš da prerežeš vene, govorili smo.
Arsen Dedić, zagrebački kantautor, pjevao je „Brzim preko Bosne“. To je bilo sedamdesetih – osamdesetih godina, kada smo sretni i bezbrižni “jurišali” na vozove koji su nas punom brzinom vozili prema jugu, na more.
Program Na vratima Evrope - svake nedjelje od 15 sati samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autor programa: Gordana Sandić-Hadžihasanović)
Azra Nuhefendić svoj članak počinje pričom o ponovnom uspostavljanju vozne linije, prekinute početkom ratnih godina, između Sarajeva i Beograda.
„Nakon 18 godina prekida, ponovo je krenuo voz iz Beograda prema Sarajevu. Kompozicija je bila kratka, izgledao je kao neki lokalni voz koji se kreće više iz inercije nego iz potrebe. Unutra su bili rijetki putnici, uglavnom stari ljudi. Sjedili su mirni, bez tipične putničke groznice. U njihovim pogledima nije bilo uzbuđenja, već zabrinutosti. Na njihovim licima prepoznala sam izraz koji smo imali one noći kada je željeznička linija prekinuta. Mi još ne znamo u kojem pravcu smo krenuli, niti smo sigurni na kojim stanicama ćemo se zaustaviti“.
Nagrađeni tekst Voz (Il Treno), o vozu na pruzi Beograd – Sarajevo, prema mišljenju stručnog žirija, “svjedoči o tragičnim događajima iz nedavne istorije BiH i Evrope, ali i o današnjici u kojoj se, premda ne na tako drastičan način, ponavljaju neki obrasci netrpeljivosti, straha, pa i mržnje". Azra Nuhefendić je dugogodišnji novinar sa uspješnom karijerom. Pisala je za sarajevsko Oslobođenje i za Radio i Televiziju Beograd, a sada piše za BBC, Financial Times i italijanske listove Il Piccolo i Corriere della Sera. O tome, kako se osjećala na vijest da je upravo ona dobila uglednu nagradu, Nuhefendić za RSE kaže:
„Prvo, kad su mi saopštili da sam primila nagradu, nisam vjerovala, zato što se radi o jednoj jako vrijednoj nagradi, a bili su pozvani da učestvuju novinari iz cijele Evrope. Nekako se nisam „nalazila“ u tom vrhu. Trebalo je vremena da se naviknem na to. Onda, kada sam prihvatila tu ideju, kada su potvrdili da sam ja dobitnik, to je velika sreća i veliko zadovoljstvo i velika profesionalna satisfakcija. Ali, prije svega, to vam daje snagu da idete dalje, da niste pogriješili u onom što ste radili. To je veliki podstrek. To je moje glavno osjećanje – da sam na dobrom putu i da idem dalje, da dalje pišem.“
RSE: Primjetila sam, čitajući različite web stranice koje su prenijele Vaš tekst i diskusiju koja se vodila, da se mnogo građana BiH, ali i drugih država nastalih na prostoru bivše Jugoslavije, poistovjećuje s tekstom o vozu između Sarajeva i Beograda.
Za najveći dio ljudi sa prostora bivše Jugoslavije, iskustvo koje je prethodilo, odnosno život koji je prethodio ratu devedesetih godina, je pozitivno.
Mnoge prednosti EU
RSE: Čitajući vaš nagrađeni tekst „Il Treno“, koji je u BiH preveden kao „Vlak“ ili „Voz“, želim s Vama podijeliti svoj osjećaj da se bogatstvo razlika u BiH ipak nastoji iskoristiti kao sukobljavanje zbog razlika, pa se one stavljaju u prvi plan, ali u negativnom kontekstu.
Mislim da su te razlike proizvod dnevne politike, da su one politički zasnovane, politički motivisane.
RSE: Živeći u Italiji, vi ste već u Evropskoj uniji, kojoj BiH stremi. Možete li izdvojiti neku od prednosti života u evropskoj porodici naroda?
Nuhefendić: Naravno, mnogo je prednosti. Ja sam ovih dana pratila izvještaje jedne vrste evropskog zavoda za statistiku koji kaže da su cijene osnovnih životnih namirnica u zemljama EU na istom nivou kao i u najsiromašnijim zemljama, među koje se ubraja i BiH, nažalost. Mimo ove potvrde evropskog zavoda za statistiku, ja to svaki put kada se vratim u Sarajevo vidim na pijaci. Kad odem na pijacu u Sarajevu, ja se iznenadim cijenama koje su jednake kao i cijene za krompir, za salatu, za jabuke u Italiji, a naravno, plate nisu jednake. Plate su dva, tri, pa do pet puta manje. I penzije, isto tako. Eto, to je jedna od prednosti koju, možda prije nego slobodno putovanje, može da prihvati jedan običan čovjek. Osim toga, bez obzira što zemlje EU imaju probleme, ti problemi se rješavaju na drugi način. Ti problemi se rješavaju kroz jedan sistem koji je uređen. I to je, također, velika prednost. Ne možete kršiti ljudska prava a da vas neko ne prozove zbog toga, ne možete otimati, ne možete podvaljivati. Drugi podatak koji je isto eklatantan – korupcija koja je u zemljama koje nisu članice EU je ogromna. BiH je među dvije ili tri najkorumpiranije. Te stvari se, naravno, dešavaju i u zemljama Evropske unije, ali to nije bolest koja je obuhvatila cijelu zemlju, nije tako izraženo kao u zemljama koje nisu članice EU.
Još jedna stvar koja potvrđuje te prednosti: nijedna zemlja koja je postala članica EU ne bije bitku da izađe iz tog saveza. Sve su to prednosti i razlozi da se obični građani, obični ljudi, a ne samo političari, založe za ulazak Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Napose što ja mislim da je to za BiH sa istorijskog aspekta jako, jako važno. Mislim da je to jedini put, ne za zemlju, ne za naciju, nego za pojedinačnog čovjeka, za bolji život, jer dobrobit jedne države je sastavljena od sreće, i dobrobiti, i dobroga života njenih stanovnika. Ako mi ne živimo dobro, ne može biti dobro ni u cijeloj državi. To je glavni motiv i glavni poriv da se svi zajedno borimo da BiH uđe u Evropsku uniju.
Na vratima Evrope - Odlomak iz članka Azre Nuhefendić
Odlomak iz članka Azre NuhefendićNa svečanoj dodjeli nagrade novinarki Azri Nuhefendić u Beču, govorio je i Pavel Kohout, češki književnik i borac za ljudska prava, autor knjige "Između Hitlera, Staljina i Havela – misli o Evropi".
Prenosimo još jedan odlomak iz članka Azre Nuhefendić:
U bivšoj Jugoslaviji, svaki dan, vozovi su prevozili hiljade mladih prema školama i univerzitetskim centrima. I ta epoha je ovjekovečena. Pjesnik Vlado Dijak napisao je pjesmu nazvanu po maloj željezničkoj stanici u Bosni, Podlugovi. To je priča o plavokosoj djevojci koja čeka voz i svako malo skida sa glave kapu da bi otresla snijeg. Sve se dešava između vozova koji donose i odnose ljubavi.
Za poeziju Vlade Dijaka napravljena je i muzika. Pjesma „Podlugovi“, koju pjeva Zdravko Čolić, još uvijek budi nostalgiju. Ako je pri ruci još i čaša vina, desi nam se i da zaplačemo.
Druga pjesma je „Selma“, legendarne pop grupe „Bijelo Dugme“. U stihovima su riječi “voz”, “kofer”, “prozor”. Nijedan jedini put se ne spominje riječ “ljubav”. Ipak, to je jedna od najljepših ljubavnih pjesama. Selma odlazi, i on, na rastanku, umjesto svih riječi o ljubavi koje je želio da kaže, uspijeva da izgovori samo jednu banalnu frazu: ”Molim te, ne naginji se kroz prozor”. To je baš da prerežeš vene, govorili smo.
Arsen Dedić, zagrebački kantautor, pjevao je „Brzim preko Bosne“. To je bilo sedamdesetih – osamdesetih godina, kada smo sretni i bezbrižni “jurišali” na vozove koji su nas punom brzinom vozili prema jugu, na more.
Program Na vratima Evrope - svake nedjelje od 15 sati samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autor programa: Gordana Sandić-Hadžihasanović)
