Hrvatski novinar Drago Pilsel je odrastao je u porodici ustaških emigranata, u čiju je kuću u Argentini dolazio porodični prijatelj Ante Pavelić. Ovo je priča kako je od mladića zadojenog ustaškom ideologijom, postao angažovani antifašista, koji je prvi ukazivao na zločine nad Srbima u Oluji i koji se u znak solidarnosti prema tim žrtvama jedno vreme potpisivao srpskim imenom Jovan.
Pilsel je nedavno u Zagrebu objavio svoju romansiranu autobiografiju sa sledećom porukom:
„U rukama imate moj autobiografski roman koji vam predajem u nadi da ćete me, ili upoznati i razumjeti, ili pak, što bi bilo važnije, da ćete prepoznati prilike u kojima ste možda i vi odrasli, čak i ako nisu bile tako burne (ili nemirne) kao moje, da biste prihvatili, barem toliko odlučno, koliko i autor, zadaće koje stoje pred ljudima balkanskoga prostora: da se naposljetku smire i integriraju u obitelji evropskih naroda.”
Pilsel: Kao novinar, već puno godina zastupam kršćanski humanizam, ljudsko-pravašku kulturu i antifašizam. Nisam postao antifašista jučer. Ljudi će možda zapamtiti podatak da sam među osnivačima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i naravno da se prije toga u meni morala dogoditi metamorfoza. U ovom trenutku najvažnija stvar koja mene pokreće, i zašto sam konačno sjeo i napisao tu knjigu, jeste taj dupli moral koji mi imamo, ne samo u Hrvatskoj, već ga ima i u Srbiji. Jedno govorimo, a drugo činimo. Primjerice, mi u Hrvatskoj govorimo da poštujemo Ustav. Naš Ustav kaže da je Republika Hrvatska utemeljena na antifašističkoj borbi i pobjedi u Drugom svjetskom ratu, a veliča se ustaški režim, urla se: „Za dom spremni”na stadionu. Postoji čitava subkultura neofašizma i ustaštva u Hrvatskoj.
Htio sam poručiti da je promjena u osobnoj paradigmi moguća i nužna. Knjigu posvećujem mnogima, u prvom redu svojim bivšim prijateljima u Argentini, koji su ostali zarobljeni u ustaškoj paradigmi. Oni i dan danas, bez obzira što su mnogi od njih bili u Republici Hrvatskoj, što su pismeni ljudi, što su završili fakultete, služe se Internetom i tako dalje, ali oni nastavljaju živjeti živote svojih roditelja i djedova. Oni uživaju. Oni kažu da su sretni, spokojni, međutim, ja u to ne vjerujem. Oni i dalje slave 10. travanj, Dan uspostave zloglasne NDH, veličaju Pavelića, na rođendanima se i dalje pjevaju ustaške pjesme. Sve ono što sam ja radio dok sam bio mladić.
Tvrdim da su oni zarobljeni u jednoj zabludi iz koje sam ja, hvala Bogu, izašao. Knjiga je upućena, ne samo mojim prijateljima u Argentini, nego i hrvatskom društvu. Pretpostavljam da će knjiga biti jako dobro dočekana, ne samo u antifašističkim, nego i u drugim krugovima u Srbiji, pošto sam ja u Srbiji poznat kao novinar. Dao sam više puta intervju, nastupao sam više puta na televizijama i imam portal koji se zove www.autograf.hr, gdje pišu kolege Teofil Pančić, Filip David i drugi. Važno je da ovim portalom pokušavam, i inače, svih ovih godina, graditi povjerenje i pomirenje i biti prisutan, ne samo u RH. Vjerujem u bratstvo naših naroda.
Pilsel: Tata to nije mogao pratiti jer je otišao od nas 1972. Ja sam imao 10 godina kada sam ostao bez oca jer je on, to se u knjizi jako dobro objašnjava, otišao. On od 1972. godine živi u Paragvaju. Kada sam ga posjetio u Paragvaju, 1997. godine, on je razumio moju potrebu, razumio moje argumente, on više nije zagriženi fašist.
Pilsel: Mama je pak druga priča. Mama nije mogla podnijeti jedan veliki stres koji ju je pogodio 1991. godine. Te godine sam izgubio brata u Domovinskom ratu, u razmjeni vatre sa Jugoslavenskom ratnom mornaricom u blizini otoka Šipana, to je između Pelješca i Dubrovnika. Moj brat se i dan danas vodi kao nestali hrvatski branitelj. Moja mama u Argentini, okružena ustašama, napravila je ono najlakše što je mogla, a to je optužiti sve Srbe za nestanak sina. Ja tada napuštam svećenički poziv, odlazim u domovinski rat da zamjenim poginulog brata, tamo ostajem tri meseca. Godinu nakon toga se događa da ja suosnivam Hrvatski Helsinški odbor, da branim ugrožene Srbe u Hrvatskoj i kruna svega toga jeste da sam postao prvi novinar koji je upozorio na zločine nakon Oluje. Mami je to bio veliki problem i skoro osam godina nismo mogli ni komunicirati. Tek od 2000. godine, mama počinje intenzivnije dolaziti u Hrvatsku. Više ne optužuje Srbe kolektivno, jer je svjesna da je vjerojatno s druge strane bojišnice neka crnogorska ili srpska majka u istom položaju kao i ona. Moj brat je pucao i ubijao. Bio je to rat.
Pilsel: Trenutak koji je bio detonator čitave te priče se desio 1978. godine, nakon što je Argentina dobila Svjetsko nogometno prvenstvo. U Argentini smo bili u uvjetima građanskog rata i diktature. Od jednog subrata, sadašnjega pape Franje, isusovca, koji me dobro poznavao, kada sam imao šesnaest i po godina, dobio sam sudbonosno pitanje. Tada naravno to pitanje nisam dobro razumio. Gledajući moj angažman u župi, gdje sam bio suradnik Amnestija u jednoj javnoj kuhinji, branili smo ugrožene kojima su se kršila ljudska prava, on me upitao: „Drago, do kada ćeš ti biti od ponedjeljka do petka argentinski ljevičar, a vikendom hrvatski fašist?” Naravno da mi je to pitanje bilo malo čudno i da mi je trebalo par godina da se skoncentriram. Dobio sam jednu veliku motivaciju 1982. godine, nakon rata protiv Engleske na Foklandima, u kojemu sam bio pozadinac. Tada sam odlučio studirati politologiju i novinarstvo, budući da sam bio novinar od 1979, od mojih 17 godina. Polako prihvaćam da sam i Latinoamerikanac, a ne samo Europejac, odnosno Hrvat.
Upoznavajući argentinsku političku situaciju i fašizam u Argentini, uspoređujem hrvatski i argentinski fašizam. Tada počinjem shvaćati da se može biti Hrvat, a da nisi ustaša. Sve je to pomalo kuhalo u meni. Došao sam 1989. godine u Jugoslaviju, kao franjevac, pošto sam bio pripadnik franjevačkog reda. Čitam tadašnji Danas i Vjesnik. Upoznajem se sa Vladom Gotovcem, Mikom Tripalom, Savkom Dabčević Kučar i sa akademikom Supekom. Postajemo prijatelji. Tako sam polako upoznavao jugoslavensku i hrvatsku partizansku prošlost i nadograđivao svoje političko znanje.
Razgovaram sa mladim Srbima i Hrvatima iz Vukovara i hrvatskog Podunavlja, sa kojima se često susrećem na seminarima. Nedavno sam imao jedan seminar za mlade političare različitih srpskih političkih stranaka iz cijele Srbije u Vojvodini. Imao sam priliku razgovorati sa mladim ljudima. Kada govorim mladim ljudima, pojašnjavam im šta to znači biti zarobljenik identiteta, šta to znači dopustiti da mitovi zavladaju nama i koliko je važno otvoriti srce i prihvatiti sudbinu drugih, kao vlastitu sudbinu. Kada su se počele razbijati ćirilične ploče u Vukovaru, ja sam u jednom komentaru na portalu www.autograf.hr, odlučio da ću se jedno vrijeme zvati Jovo Pilsel, a ne Drago Pilsel. To je Miljenko Jergović, urednik moje knjige, primijetio i pohvalio na koricama moje knjige.
Pilsel: Usmjeren sam da prakticiram kršćanski humanizam, da se živi to što se govori, a to je kozmičko bratstvo svih stvorenja. Ako je neki Srbin ugrožen, on je moj brat i ja ću postati Srbin. Imam vrlo dragog prijatelja, odvjetnika Dragana Pjevača, kojemu su ubili majku na svirep način u akciji „oslobađanja” Medačkog džepa u Lici. Mi smo se pobratimili. On je moj brat Srbin i meni nije problem biti Jovo.
Pilsel: Upravo tako. Pokojni papa Ivan Pavao II, 2000. godine je predložio i sugerirao da se u svim mjesnim crkvama provede jedno ozbiljno suočavanje sa prošlošću i jedno etičko ispitivanje i pročišćavanje memorije. Argentinski biskupi su se, primjerice, ispričali što su 1976. godine podržali diktaturu. Bosanski franjevci su u isprikama otišli tako daleko da su se čak ispričali što nisu podržavali radnike i sindikalna prava. Hrvatski biskupi, nažalost, nisu ništa napravili. Tada predvođeni kardinalom Bozanićem, koji je bio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, nisu napravili ama baš ništa.
Pilsel: A znate li šta se tamo dogodilo? Nije došao do Kamenog cvijeta, nego do pola puta. Svi oni koji su bili u Jasenovcu znaju o čemu govorim. Kada idete putem prema Kamenom cvijetu, s lijeve strane, na pola puta je jedna metalna maketa. On je došao tamo, pogledao na sat, žurilo mu se, okrenuo se i otišao. Naime, dan-danas mi čekamo jedno ozbiljno izvinjenje što su biskupi Jugoslavije 1941. godine, nekritički, sa Stepincem na čelu, podržali osnutak jedne rasističke države, kakva je bila NDH.
Pilsel: Zato što je teško i u braku priznati pogrešku i tražiti oprost, ako povrijediš supružnika. Ovdje su u pitanju i mitovi. Neko vrijeme su se katolički biskupi izmotavali sa činjenicom da ako odu u Jasenovac, priznaju velikosrpsku propagandu, koja je govorila o 700.000 ubijenih u Jasenovcu, što je notorna glupost i pretjerivanje. Manje-više hrvatski i srpski povjesničari slažu se oko cifre 80.000, što je prestrašno. Stručnjaci Spomen područja Jasenovac u pobrojali do sada 83.145 žrtava.
Ova godina je vrlo važna u Hrvatskoj jer četiri, izričito desno orijentirana biskupa, su navršila 75 godina i po kanonskom pravu idu u mirovinu. Papa Franjo će Hrvatskoj dati četiri ili možda pet novih biskupa. Vidjet ćemo profil tih ljudi i po kojim će se kriterijima ti ljudi birati. Pretpostavljam da Sveta Stolica vodi računa o tome da se ovdje na žalost predugo čekalo da se neke bitne promjene dogode. Mi sa nadom gledamo u taj proces i vjerujemo da će i ovdje konačno doći do neke modernizacije i do procesa suočavanja, kojeg organizacije civilnog društva, poput REKOM-a, kojeg sam član, ili DOCUMENTA, sa kojima surađujem, provode. U Srbiji su to gospođa Nataša Kandić, gospođa Sonja Biserko i mnogi drugi dobri ljudi. Naprosto, cijelo društvo je otišlo puno dalje nego, na njihovu sramotu, što su otišle vjerske zajednice, ne samo pravoslavna i katolička, nego i islamska, pa čak i židovska.
Pilsel: Mislim da je glas građanske, demokratske, ljudsko-pravaške i antifašističke javnosti u Srbiji, u nekom trenutku, malo zastao, da bi ljudi trebali obnoviti napor jer je čudno da mi iz Hrvatske povremeno čujemo kao da je glas četnika jači od glasa antifašista. To nas zbunjuje i obeshrabruje.
Pilsel: Zamislite mene sa šesnaest godina kako bacam kamenje na prozor jedne sinagoge. Iznad moga kreveta sam imao sliku Ante Pavelića, a ne raspelo Isusa Hrista. Vidite gdje sam stigao danas. Kolumnista sam jednog židovskog glasila, član Predsjedništva Savjeta antifašista, bio sam savjetnik u kampanji Ive Josipovića, prilično poznat novinar, imamo nekoliko javnih priznanja. Koosnivač sam Hrvatskog Helsinškog odbora i tako dalje. Nije lako. Cijena može biti skupa. Ostao sam bez mojih argentinskih prijatelja. Žalim. Oni su u zabludi, ali ja neću da se promijenim zbog toga. Mislim da sam napravio ispravan potez i taj potez preporučujem i njima. Znam da im je teško, ali moraju ga kad-tad napraviti.
Pilsel: Postoji nešto što mi zovemo savjest, a u Bibliji se kaže da će te po djelima biti prepoznati. Naime, ukoliko se netko „presvuče”, vi ćete ga vrlo lako prepoznati, u ponašanju te osobe. Ima li sućuti, empatije prema sirotinji, sućuti prema žrtvama agresije i kršenja ljudskih prava? Ako nema, onda je lažnjak. Mogu govoriti za Hrvatsku, pretpostavljam da to isto vrijedi i za Srbiju. Ukoliko se ne financiraju projekti obrazovanja za mirotvorstvo, ukoliko nema podrške nevladinih inicijativa koje promoviraju dijalog svjetonazora, ukoliko se vlast ne pojavljuje na pravi način na mjestima gdje su ljudi ugroženi, vrlo je lako prokazati iskrenost političara. Vidi se iz aviona ako neko mulja ili ako se neko čestito ponaša i čestito administrira ono što je naše. Zato je tako važna ta naša novinarska funkcija, vaša i moja. Mi smo kontrolori tog procesa. Ovo pitanje koje ste mi postavili treba si svaki novinar i svaka novinarka svako jutro postaviti. Što ja danas radim da prokažem lažova i da pronađem onoga koji ugnjetava, onog koji nasrće, onog koji krade i onoga koji se „presvlači” i zloupotrebljava svoj položaj.
Pilsel: Da. To je Vlado Gotovac, sa kojim sam bio prijatelj i sa kojim sam napravio jedan fiktivni intervju u knjizi. Imam jednu jako lijepu uspomenu na jedan moj boravak u Asizu, to je mjesto gdje se rodio sveti Franjo, po kojem je papa uzeo ime. Iznad moga radnog stola imam jedno veliko raspelo koje sam dobio na poklon iz Argentine. To je raspelo koje je bilo u kapelici svetog Damjana, gdje je sveti Franjo osjetio unutarnji glas: „Franjo, dođi i popravi moju crkvu”. Dakle, „Drago, pođi i pokreni se. Popravi ono što možeš.“
Pilsel je nedavno u Zagrebu objavio svoju romansiranu autobiografiju sa sledećom porukom:
„U rukama imate moj autobiografski roman koji vam predajem u nadi da ćete me, ili upoznati i razumjeti, ili pak, što bi bilo važnije, da ćete prepoznati prilike u kojima ste možda i vi odrasli, čak i ako nisu bile tako burne (ili nemirne) kao moje, da biste prihvatili, barem toliko odlučno, koliko i autor, zadaće koje stoje pred ljudima balkanskoga prostora: da se naposljetku smire i integriraju u obitelji evropskih naroda.”
Pilsel: Kao novinar, već puno godina zastupam kršćanski humanizam, ljudsko-pravašku kulturu i antifašizam. Nisam postao antifašista jučer. Ljudi će možda zapamtiti podatak da sam među osnivačima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i naravno da se prije toga u meni morala dogoditi metamorfoza. U ovom trenutku najvažnija stvar koja mene pokreće, i zašto sam konačno sjeo i napisao tu knjigu, jeste taj dupli moral koji mi imamo, ne samo u Hrvatskoj, već ga ima i u Srbiji. Jedno govorimo, a drugo činimo. Primjerice, mi u Hrvatskoj govorimo da poštujemo Ustav. Naš Ustav kaže da je Republika Hrvatska utemeljena na antifašističkoj borbi i pobjedi u Drugom svjetskom ratu, a veliča se ustaški režim, urla se: „Za dom spremni”na stadionu. Postoji čitava subkultura neofašizma i ustaštva u Hrvatskoj.
Htio sam poručiti da je promjena u osobnoj paradigmi moguća i nužna. Knjigu posvećujem mnogima, u prvom redu svojim bivšim prijateljima u Argentini, koji su ostali zarobljeni u ustaškoj paradigmi. Oni i dan danas, bez obzira što su mnogi od njih bili u Republici Hrvatskoj, što su pismeni ljudi, što su završili fakultete, služe se Internetom i tako dalje, ali oni nastavljaju živjeti živote svojih roditelja i djedova. Oni uživaju. Oni kažu da su sretni, spokojni, međutim, ja u to ne vjerujem. Oni i dalje slave 10. travanj, Dan uspostave zloglasne NDH, veličaju Pavelića, na rođendanima se i dalje pjevaju ustaške pjesme. Sve ono što sam ja radio dok sam bio mladić.
Tvrdim da su oni zarobljeni u jednoj zabludi iz koje sam ja, hvala Bogu, izašao. Knjiga je upućena, ne samo mojim prijateljima u Argentini, nego i hrvatskom društvu. Pretpostavljam da će knjiga biti jako dobro dočekana, ne samo u antifašističkim, nego i u drugim krugovima u Srbiji, pošto sam ja u Srbiji poznat kao novinar. Dao sam više puta intervju, nastupao sam više puta na televizijama i imam portal koji se zove www.autograf.hr, gdje pišu kolege Teofil Pančić, Filip David i drugi. Važno je da ovim portalom pokušavam, i inače, svih ovih godina, graditi povjerenje i pomirenje i biti prisutan, ne samo u RH. Vjerujem u bratstvo naših naroda.
RSE: Kako je reagovala vaša porodica i vaši prijatelji kad ste počeli osuđivati NDH i porodičnog prijatelja Antu Pavelića?
Pilsel: Tata to nije mogao pratiti jer je otišao od nas 1972. Ja sam imao 10 godina kada sam ostao bez oca jer je on, to se u knjizi jako dobro objašnjava, otišao. On od 1972. godine živi u Paragvaju. Kada sam ga posjetio u Paragvaju, 1997. godine, on je razumio moju potrebu, razumio moje argumente, on više nije zagriženi fašist.
RSE: A šta je sa majkom?
Pilsel: Mama je pak druga priča. Mama nije mogla podnijeti jedan veliki stres koji ju je pogodio 1991. godine. Te godine sam izgubio brata u Domovinskom ratu, u razmjeni vatre sa Jugoslavenskom ratnom mornaricom u blizini otoka Šipana, to je između Pelješca i Dubrovnika. Moj brat se i dan danas vodi kao nestali hrvatski branitelj. Moja mama u Argentini, okružena ustašama, napravila je ono najlakše što je mogla, a to je optužiti sve Srbe za nestanak sina. Ja tada napuštam svećenički poziv, odlazim u domovinski rat da zamjenim poginulog brata, tamo ostajem tri meseca. Godinu nakon toga se događa da ja suosnivam Hrvatski Helsinški odbor, da branim ugrožene Srbe u Hrvatskoj i kruna svega toga jeste da sam postao prvi novinar koji je upozorio na zločine nakon Oluje. Mami je to bio veliki problem i skoro osam godina nismo mogli ni komunicirati. Tek od 2000. godine, mama počinje intenzivnije dolaziti u Hrvatsku. Više ne optužuje Srbe kolektivno, jer je svjesna da je vjerojatno s druge strane bojišnice neka crnogorska ili srpska majka u istom položaju kao i ona. Moj brat je pucao i ubijao. Bio je to rat.
RSE: Da se malo vratimo vasem odrastanju. Kad ste počeli da dovodite u pitanje ustašku ideologiju?
Pilsel: Trenutak koji je bio detonator čitave te priče se desio 1978. godine, nakon što je Argentina dobila Svjetsko nogometno prvenstvo. U Argentini smo bili u uvjetima građanskog rata i diktature. Od jednog subrata, sadašnjega pape Franje, isusovca, koji me dobro poznavao, kada sam imao šesnaest i po godina, dobio sam sudbonosno pitanje. Tada naravno to pitanje nisam dobro razumio. Gledajući moj angažman u župi, gdje sam bio suradnik Amnestija u jednoj javnoj kuhinji, branili smo ugrožene kojima su se kršila ljudska prava, on me upitao: „Drago, do kada ćeš ti biti od ponedjeljka do petka argentinski ljevičar, a vikendom hrvatski fašist?” Naravno da mi je to pitanje bilo malo čudno i da mi je trebalo par godina da se skoncentriram. Dobio sam jednu veliku motivaciju 1982. godine, nakon rata protiv Engleske na Foklandima, u kojemu sam bio pozadinac. Tada sam odlučio studirati politologiju i novinarstvo, budući da sam bio novinar od 1979, od mojih 17 godina. Polako prihvaćam da sam i Latinoamerikanac, a ne samo Europejac, odnosno Hrvat.
Upoznavajući argentinsku političku situaciju i fašizam u Argentini, uspoređujem hrvatski i argentinski fašizam. Tada počinjem shvaćati da se može biti Hrvat, a da nisi ustaša. Sve je to pomalo kuhalo u meni. Došao sam 1989. godine u Jugoslaviju, kao franjevac, pošto sam bio pripadnik franjevačkog reda. Čitam tadašnji Danas i Vjesnik. Upoznajem se sa Vladom Gotovcem, Mikom Tripalom, Savkom Dabčević Kučar i sa akademikom Supekom. Postajemo prijatelji. Tako sam polako upoznavao jugoslavensku i hrvatsku partizansku prošlost i nadograđivao svoje političko znanje.
Razgovaram sa mladim Srbima i Hrvatima iz Vukovara i hrvatskog Podunavlja, sa kojima se često susrećem na seminarima. Nedavno sam imao jedan seminar za mlade političare različitih srpskih političkih stranaka iz cijele Srbije u Vojvodini. Imao sam priliku razgovorati sa mladim ljudima. Kada govorim mladim ljudima, pojašnjavam im šta to znači biti zarobljenik identiteta, šta to znači dopustiti da mitovi zavladaju nama i koliko je važno otvoriti srce i prihvatiti sudbinu drugih, kao vlastitu sudbinu. Kada su se počele razbijati ćirilične ploče u Vukovaru, ja sam u jednom komentaru na portalu www.autograf.hr, odlučio da ću se jedno vrijeme zvati Jovo Pilsel, a ne Drago Pilsel. To je Miljenko Jergović, urednik moje knjige, primijetio i pohvalio na koricama moje knjige.
RSE: To je bila solidarnost sa onima koji su bili ugroženi?
Pilsel: Usmjeren sam da prakticiram kršćanski humanizam, da se živi to što se govori, a to je kozmičko bratstvo svih stvorenja. Ako je neki Srbin ugrožen, on je moj brat i ja ću postati Srbin. Imam vrlo dragog prijatelja, odvjetnika Dragana Pjevača, kojemu su ubili majku na svirep način u akciji „oslobađanja” Medačkog džepa u Lici. Mi smo se pobratimili. On je moj brat Srbin i meni nije problem biti Jovo.
RSE: Kako vidite odnos vrha Katoličke crkve prema žrtvama ustaškog režima? Koliko znam, vi ističete primer bosanskih fratara koji su, po vama, jedini učinili pravi gest izvinjenja i izmirenja.
Pilsel: Upravo tako. Pokojni papa Ivan Pavao II, 2000. godine je predložio i sugerirao da se u svim mjesnim crkvama provede jedno ozbiljno suočavanje sa prošlošću i jedno etičko ispitivanje i pročišćavanje memorije. Argentinski biskupi su se, primjerice, ispričali što su 1976. godine podržali diktaturu. Bosanski franjevci su u isprikama otišli tako daleko da su se čak ispričali što nisu podržavali radnike i sindikalna prava. Hrvatski biskupi, nažalost, nisu ništa napravili. Tada predvođeni kardinalom Bozanićem, koji je bio predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, nisu napravili ama baš ništa.
RSE: Ali ipak je kardinal Bozanić otišao u Jasenovac.
Pilsel: A znate li šta se tamo dogodilo? Nije došao do Kamenog cvijeta, nego do pola puta. Svi oni koji su bili u Jasenovcu znaju o čemu govorim. Kada idete putem prema Kamenom cvijetu, s lijeve strane, na pola puta je jedna metalna maketa. On je došao tamo, pogledao na sat, žurilo mu se, okrenuo se i otišao. Naime, dan-danas mi čekamo jedno ozbiljno izvinjenje što su biskupi Jugoslavije 1941. godine, nekritički, sa Stepincem na čelu, podržali osnutak jedne rasističke države, kakva je bila NDH.
RSE: Zašto je to tako teško toliko godina posle toga?
Pilsel: Zato što je teško i u braku priznati pogrešku i tražiti oprost, ako povrijediš supružnika. Ovdje su u pitanju i mitovi. Neko vrijeme su se katolički biskupi izmotavali sa činjenicom da ako odu u Jasenovac, priznaju velikosrpsku propagandu, koja je govorila o 700.000 ubijenih u Jasenovcu, što je notorna glupost i pretjerivanje. Manje-više hrvatski i srpski povjesničari slažu se oko cifre 80.000, što je prestrašno. Stručnjaci Spomen područja Jasenovac u pobrojali do sada 83.145 žrtava.
Ova godina je vrlo važna u Hrvatskoj jer četiri, izričito desno orijentirana biskupa, su navršila 75 godina i po kanonskom pravu idu u mirovinu. Papa Franjo će Hrvatskoj dati četiri ili možda pet novih biskupa. Vidjet ćemo profil tih ljudi i po kojim će se kriterijima ti ljudi birati. Pretpostavljam da Sveta Stolica vodi računa o tome da se ovdje na žalost predugo čekalo da se neke bitne promjene dogode. Mi sa nadom gledamo u taj proces i vjerujemo da će i ovdje konačno doći do neke modernizacije i do procesa suočavanja, kojeg organizacije civilnog društva, poput REKOM-a, kojeg sam član, ili DOCUMENTA, sa kojima surađujem, provode. U Srbiji su to gospođa Nataša Kandić, gospođa Sonja Biserko i mnogi drugi dobri ljudi. Naprosto, cijelo društvo je otišlo puno dalje nego, na njihovu sramotu, što su otišle vjerske zajednice, ne samo pravoslavna i katolička, nego i islamska, pa čak i židovska.
RSE: Kako iz vaše perspektive izgledaju dešavanja u Srbiji?
Pilsel: Mislim da je glas građanske, demokratske, ljudsko-pravaške i antifašističke javnosti u Srbiji, u nekom trenutku, malo zastao, da bi ljudi trebali obnoviti napor jer je čudno da mi iz Hrvatske povremeno čujemo kao da je glas četnika jači od glasa antifašista. To nas zbunjuje i obeshrabruje.
RSE: Vaš primer govori da je moguć iskreni preobražaj - od momka, koji je bio zadojen ustaštvom, do iskrenog antifašiste.
Pilsel: Zamislite mene sa šesnaest godina kako bacam kamenje na prozor jedne sinagoge. Iznad moga kreveta sam imao sliku Ante Pavelića, a ne raspelo Isusa Hrista. Vidite gdje sam stigao danas. Kolumnista sam jednog židovskog glasila, član Predsjedništva Savjeta antifašista, bio sam savjetnik u kampanji Ive Josipovića, prilično poznat novinar, imamo nekoliko javnih priznanja. Koosnivač sam Hrvatskog Helsinškog odbora i tako dalje. Nije lako. Cijena može biti skupa. Ostao sam bez mojih argentinskih prijatelja. Žalim. Oni su u zabludi, ali ja neću da se promijenim zbog toga. Mislim da sam napravio ispravan potez i taj potez preporučujem i njima. Znam da im je teško, ali moraju ga kad-tad napraviti.
RSE: Kako prepoznati ideološka presvlačenja, koja su česta na ovim našim prostorima iz dnevno političkih i pragmatičnih pobuda, kako prepoznati za razliku od iskrenog otklona u odnosu na sopstvenu prošlost? Danas u Srbiji postoji veliki društveni dijalog o tome kakav je odnos sadašnje vlasi, koja je u devedesetim godinama bila ispod Šešeljevog šinjela, prema onome sto se događalo u 90-im?
Pilsel: Postoji nešto što mi zovemo savjest, a u Bibliji se kaže da će te po djelima biti prepoznati. Naime, ukoliko se netko „presvuče”, vi ćete ga vrlo lako prepoznati, u ponašanju te osobe. Ima li sućuti, empatije prema sirotinji, sućuti prema žrtvama agresije i kršenja ljudskih prava? Ako nema, onda je lažnjak. Mogu govoriti za Hrvatsku, pretpostavljam da to isto vrijedi i za Srbiju. Ukoliko se ne financiraju projekti obrazovanja za mirotvorstvo, ukoliko nema podrške nevladinih inicijativa koje promoviraju dijalog svjetonazora, ukoliko se vlast ne pojavljuje na pravi način na mjestima gdje su ljudi ugroženi, vrlo je lako prokazati iskrenost političara. Vidi se iz aviona ako neko mulja ili ako se neko čestito ponaša i čestito administrira ono što je naše. Zato je tako važna ta naša novinarska funkcija, vaša i moja. Mi smo kontrolori tog procesa. Ovo pitanje koje ste mi postavili treba si svaki novinar i svaka novinarka svako jutro postaviti. Što ja danas radim da prokažem lažova i da pronađem onoga koji ugnjetava, onog koji nasrće, onog koji krade i onoga koji se „presvlači” i zloupotrebljava svoj položaj.
RSE: Vi ste sa šesnaest godina iznad svog kreveta imali sliku Pavelića. Imate li sad neku sliku?
Pilsel: Da. To je Vlado Gotovac, sa kojim sam bio prijatelj i sa kojim sam napravio jedan fiktivni intervju u knjizi. Imam jednu jako lijepu uspomenu na jedan moj boravak u Asizu, to je mjesto gdje se rodio sveti Franjo, po kojem je papa uzeo ime. Iznad moga radnog stola imam jedno veliko raspelo koje sam dobio na poklon iz Argentine. To je raspelo koje je bilo u kapelici svetog Damjana, gdje je sveti Franjo osjetio unutarnji glas: „Franjo, dođi i popravi moju crkvu”. Dakle, „Drago, pođi i pokreni se. Popravi ono što možeš.“
