Deseti evropski festival mladih Bina mira prvi put se održava u Tuzli. Okupiti će 130 mladih ljudi iz različitih evropskih zemalja, koji će kroz pozorišne predstave i angažovanu umjetnost govoriti o borbi protiv predrasuda, izgradnji mira i povjerenja među mladima.
Koliko upravo kultura i pozorišna umjetnost imaju moć u ovom segmentu, koje je za današnje društvo jedno od najvažnijih pitanja, govori direktor Pozorišta mladih Tuzle, Adnan Mujkić koji je i domaćin festivala Bina mira.
RSE: Već deset godina se održava evropski festival, Bina mira, koja okuplja stotine mladih iz cijele Evrope. Prvi put ove godine dolazi u Tuzlu. Što znači Bina mira?
Mujkić: Festival je nastao prije deset godina, upravo ovdje u Tuzli. Tokom rata, od 1992. do 1995. godine, ahenska Mreža je pomagala BiH, ponajviše regiju Tuzla, šaljući pakete humanitarne pomoći. Njihov predsjednik, 2008. godine, dolazi u Tuzlu da vidi gdje je to Tuzla danas. Tada, gledajući jednu našu predstavu, dobija novu ideju, novu potrebu, da zajedno sa nama sklopi partnerski ugovor o formiranju, tada, eksperimentalnog projekta, na nivou samo jedne ideje, o širenju mira i širenju zajedništva, te davanja prilike mladim ljudima da putuju i kroz razmjenu iskustava se uče.
Kažem eksperimentalna, jer mi tada, prije deset godina, nismo znali gdje će to sve otići. Danas, deset godina poslije, mi smo sretni što ponovo, zajedno sa Ahenskom mrežom, imamo ulogu organizatora. Ono što se promijenilo, nama je najvažnije i najbitnije, to je činjenica da smo za svih ovih deset godina, dobili deset partnera iz šest različitih zemalja Evrope. Ove godine u Tuzli, od 16. do 23. septembra, imamo 130 gostiju.
RSE: Kakav je program planiran u Tuzli?
Mujkić: Dnevni programi podrazumijevaju šest različitih radionica, koje vode treneri iz Njemačke, Belgije, Škotske i BiH. U pitanju su različite radionice, gdje kroz umjetnost mi izučavamo temu mira i kritikujemo sve ono što su ratna stradanja u istoriji. Rezultati svih tih radionica, nakon šest dana, bit će izvedeni na Trgu Slobode, simbolički na Svjetski dan mira, 21. septembra. Tada će svi učesnici prezentirati ono što su pripremili tokom tih šest dana radionica ovdje.
Večernji programi su koncipirani tako da postoje različite porodične predstave iz svih zemalja koje dolaze. Nekada su to dvije, nekada i po tri predstave u noći. Ove godine, pored pozorišnih predstava, uvodimo nešto što su Poljska i Rumunija, kao partneri, predložili. To je tradicionalni ples, folklor, gdje preispitujemo koliko je tradicionalnog sačuvano u mladima, a koliko mladi zapravo naginju ka onome što je danas moderna Evropa.
Svi programi su na jezicima zemalja koje dolaze, ali mi, kao organizatori, smo se potrudili da u prethodna tri mjeseca, sve programe, koji su ponuđeni građanima Tuzle i okoline, titlujemo na engleski jezik. Svi ulazi na programe su besplatni.
RSE: Odakle dolaze mladi i koliko će ih biti?
Mujkić: Ukupno je 130 mladih koji dolaze iz Njemačke, Belgije, Holandije, Poljske, Rumunije, Srbije i BiH.
RSE: Ovaj festival, kroz kulturu i umjetnost, među mladima promovira mir. Što sve mladi čine, danas u BiH, da bi sudjelovali u izgradnji mirovnih integracija?
Mujkić: Mi smo odlučili da pozorište bude model kojim mi utičemo na svijest ljudi. Možda to zvuči kao mistifikacija, ali ako se uzmu u obzir rezultati koje mi, kao Pozorište mladih u Tuzli, imamo zadnjih deset godina, smatramo da smo uspjeli. Ako ništa drugo, svake godine kod jedne generacije, u prosjeku od 200 mladih ljudi, izgradimo njihovu ličnost, otvorimo njihove vidike, suočimo ih sa njihovim najvećim strahovima, upoznamo ih sa onim što se zove drugo i drugačije. Sve sa ciljem da nemaju predrasude. Mi smo mišljenja da, ukoliko dođe do predrasuda prema nekome i nečemu, tu je i začetak vlastite destrukcije pojedinca, a kasnije i društva.
Mi smo odabrali pozorište. Pozorište, kao takvo, je izuzetno zanimljiv medij, koji može uticati na svijest, prije svega mladih ljudi. Mnogo smo sretni što pored našeg Pozorišta mladih iz Tuzle, postoje i druge zemlje, druge grupe, koje koriste isto tako pozorište da odgoje mlade ljude, a onda da mladi ljudi, iz svoga iskustva, stave na scenu probleme koji se njih tiču i da o tome progovore u svojim sredinama.
RSE: Pozorište mladih iz Tuzle, na čijem si čelu, se već dugi niz godina, kroz angažiranu umjetnost, upravo bori protiv predrasuda. Predstave koje radite su obišle cijelu Evropu. O čemu najviše govorite?
Mujkić: Svake godine dođe nova generacija koja ima potrebu govoriti o nekim novim temama. Jedna stvar je sigurna, mi mlade ljude moramo ohrabriti, podsticati ih da otvoreno govore o svojim ličnim problemima. Ono što možda ponekada u zajednici može i smetati, mladi moraju otvoreno govoriti o njihovom viđenju problema u zajednici. Sljedeći korak u svemu tome, koji mi primjenjujemo, oni moraju mnogo toga istraživati, mnogo dokaza i donijeti argumenata. Tek onda mi pristanemo praviti pozorišne predstave.
Ako se tako posmatra, različite su to teme, od teme identiteta, pa u različitim oblastima vlastiti identitet, do onoga što se zove svojevremeno suočavanje sa prošlosti, reproduktivno zdravlje i tako dalje. Generalno teme o kojima se u našem odgoju i mentalitetu, u našim porodicama, kućama ili u našim školama, ne govori, odnosno, smatraju se tabu temama i stavljaju se pod neku vrstu tepiha ili platna. Mi to platno volimo malo protresti, simbolički i otvoreno progovoriti o tome jer to je nešto što se mora rješavati sada, a ne sutra, možda je čak trebalo i jučer.
RSE: Budući da okupljate učenike i studente, jesu li mladi svjesni da su predrasude ovdašnja svakodnevnica među ljudima i je li jedini način umjetnost da se mladi danas bore protiv predrasuda?
Mujkić: Mladi ljudi nisu svjesni šta su predrasude. Kada kažemo pojam predrasuda, većina mladih smatra da zna šta je to. Kada se zarovi u temu predrasude, kada se ispitaju sve pore, svi uzroci, svi razlozi i, najvažnije, sve posljedice, tek onda mladi ljudi postanu svjesni koliko je to opasno i koliko smo mi, u ovom trenutku i na ovom prostoru, zapravo u kavezu predrasuda. Nije nemoguće boriti se protiv toga.
Prinuđeni smo da jako pažljivo i oprezno pristupamo pojedincima. Nama je lakše raditi sa uzrastom od sedam do petnaest godina. Svi uzrasti preko sedamnaest godina, po završetku srednje škole, ili studenti, ili mladi ljudi koji su na birou, kada dođu u naše programe i projekte, konkretno Dramski studio, pokazuju nevjerovatnu potrebu za otvaranjem prema svijetu i društvu u kojem žive. Ali isto tako, neki mehanizmi, neki temelji, neki stubovi su izgrađeni koje je jako teško rušiti. Mi za sada ne radimo po istim modelima sa mlađim uzrastom, srednjim ili starijim. Jedna stvar je sigurna, svi oni dođu tu jer osjete da im ovo treba. To je najbolji pokazatelj koliko mladi imaju potrebu da se mijenjaju.
Mi smo se borili da Tuzla bude domaćin ovog festivala, iako je i Grad Ahen imao tu mogućnost da bude kandidat za domaćina jubilarne desete Bine mira. Mi smo se izborili da to bude u Tuzli jer smo mišljenja da, ako ništa drugo, 250 mladih ljudi, koji su u ovom trenutku u programima Pozorišta mladih, svi njihovi prijatelji, njihovi drugovi i drugarice iz osnovnih ili srednjih škola, studenti sa fakulteta, odnosno kolegice i kolege, svi oni, plus njihovi roditelji, ako budu konzumirali ove programe, promjene će biti vidljive. Razmišljajmo lokalno, djelujmo globalno.
RSE: Prema Vašem mišljenju, kakav je položaj danas kulture u BiH? Što bi trebalo mijenjati? Znamo da kultura ne stoji baš sjajno, kao i odnos prema kulturi.
Mujkić: Dođe to na isto, u principu, bez odnosa prema stvarima, nema postojanja tih stvari, čini mi se. Ono što mi koristimo kao kapacitet i mislimo da tako treba mijenjati stvari je da mlade ljude zaljubljujemo u njihove kapacitete. Nevjerovatne rezultate dobijemo nakon što smo proveli par mjeseci zaljubljujući ih u njihove talente. Tako da tim modelom, psihološkim razvojem ličnosti, mi razvijamo kulturu u sredini.
RSE: Šta ćemo sa budžetima?
Mujkić: Kada su u pitanju budžeti, to je stvar koja u ovom trenutku, zaista, nije do mladih ljudi. Žao mi je što to tako smatram. Mislim da mladi ljudi, iz populacije sa kojom mi radimo, to je uzrast do završetka fakulteta, u ovome trenutku, nisu politički osviješteni, ne razumiju svijet u kojem živimo. Tu su problemi dublji zato što mi trenutno radimo sa mladim ljudima koji su tu, "da pokupe šta god mogu" i da to znanje serviraju nekoj drugoj državi.
Možda Bina mira pomogne u tome da oni vide od drugih zemalja da ni tamo negdje nije toliko idealno, da ni tamo negdje, gdje bi otišli, ne mogu bez mukotrpnog rada i života iz početka.
Ono što je kod nas još uvijek u mentalitetu odgoja mladih ljudi, su roditelji, kod kojih će uvijek imati neku vrstu zaštite. Volio bih da, kao mlad čovjek, mi utičemo na to da se kod mladih ljudi razvija osjećaj odgovornosti prema samom sebi i spoznaja da je roditelj, koliko god to zvučalo surovo, zaista do jednog trenutka roditelj, a nakon toga postaje sponzor, koji priprema mene da danas-sutra mogu sam sebe finansirati, priprema me na samofinansiranje i održivost. To govorimo mladim ljudima starijeg uzrasta, sa kojim radimo. Mi njima zvučimo kao neko ko je surov i kao neko ko je previše realan.
Kao mlad čovjek, nadam se promjeni i nikada se neću prestati nadati. Ako ne dođe do promjene, sa nekih viših distanci, prosto se samo vratimo korak u nazad i pravimo promjene u našem vlastitom dometu. Čini mi se da je to ono što mi u ovom trenutku možemo. Zaista, to može svako.
- Više o problemima i izazovima mladih na Balkanu u rubrici Glasom mladih.
RSE: Koliko kultura ima moć, upravo u izgradnji mira i povjerenja među ljudima?
Mujkić: Ima ogromnu moć. Mislim da bogatstvo jedne države je u onome što su postignuća u kulturi i sportu. Imidž jedne države gradi se, barem je to naše iskustvo, rezultatima u kulturi i sportu. Može kultura biti, model. Ako ništa drugo, kroz kulturu se otvara dijalog. Čini mi se, u ovom trenutku, da nam dijaloga svima treba.
Od malih nogu nas uče kako govoriti. Idemo kod logopeda da ispravimo određene glasove koje ne znamo izgovoriti. Učimo se pjevati, učimo se svirati. Niko nas ne uči kako slušati. Tu je problem.
Mislim da kultura uči slušanju, kultura uči dijalogu. Tamo gdje ima slušanja, čini mi se, da ima i razmišljanja. Gdje ima razmišljanja, trebalo bi da ima emocije. Gdje ima emocije, ima i ljudskosti. To je ono po čemu smo mi valjda drugačiji od onoga što su životinje.
Facebook Forum