Zijah Sokolović: Tanka granica između stvarnosti i pozorišta

Glumac Zijah Sokolović u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) ističe da "ako se pozorište ogleda u stvarnosti, onda se i stvarnost ogleda u pozorištu".

"To znači, ako mi u pozorišnoj predstavi glumimo, onda se mi ogledamo u stvarnosti, u kojoj ljudi isto tako glume ili se bave tim procesom glume, koji je veoma interesantan", ističe cijenjeni glumac koji će uskoro u centru kulture Mladi Sarajevo obilježiti 25 godina kultnog kabarea "Kabares, kabarei".

"Svaki dan čujete da se ovo stanje ne može riješiti među nama, nego će ipak 'veliki' da riješe stanje o nama. A kada 'veliki' riješe svoje traume ili ideje ili svoje snove, onda ćemo mi pokušati da se odreknemo svog nacionalizma. I kada nas puste na miru sa svojim idejama, sa svojim osvajačkim idejama, tek onda ćemo mi moći da deblokiramo svoj nacionalizam a za to će nam trebati vremena", riječi su Zijaha Sokolovića.

RSE: Velika je stvar 25 godina postojanja. Koliko je tekst "Kabares kabarei" aktuelan danas i svih ovih godina?

Sokolović: To je pitanje koje i mene stalno muči i pitanje na koje pokušavam da odgovorim igrajući predstavu. To je pokušaj da kroz kabaretsku formu, dakle moguću pozorišnu formu, čovjeka u krizi srednjih godina, a to je formula Res rei renum femininum, razmišljam o vremenu u kome živim. O vremenu u kome on i jeste, o vremenu civilizacije, o vremenu općenito, kao nekog života.

Mislim da je tekst ostao isti. Pokušao sam nekako tim tekstom da ga ne mijenjam da bi branio ideju zbog koje sam to i napravio prije 25 godina. Dakle, branim tu ideju. Dosta je teško zato što se vremena mijenjaju. Draž čitave te predstave je, u stvari, saznanje da i ja starim kroz predstavu i da se moji odnosi, do određenih tema u predstavi, mijenjaju, ali ideja zbog koje je napravljena, ostaje ista.

​RSE: Na žalost, na ovim prostorima ćemo često ćuti kako za pozorište nema mjesta i kako nema publike, a Vi 22 godine ovaj tekst igrate u skoro svim mogućim mjestima.

Sokolović: Jeste. On je nastao u Beču u nekoj vrsti izolacije. Kada promijenite prostor i kada dođete u neko drugo vrijeme, u tom prostoru koji je nepoznat, onda preispitujete sve svoje stvari u životu, odnos prema sebi, ljubavi, državi, ženama, djeci i prema svim onim stvarima koje vas muče, pogotovo ako ste u godinama krize srednjih godina, koje su neminovne za svakoga od nas.

Pokušavam da odgovorim na pozive, da me ljudi zovu da igram predstave. Zbog toga predstava traje. U tome je neka ljepota između ljudi koji vole pozorište ili kabaretsku formu pozorišta, a vole na kraju i teme kojima se bavim. U tome je ta neka dijaloška forma koja me održava da igram 25 godina. I sljedeće predstave, koje su na programu, skoro su sve rasprodane, što me stvarno raduje.

RSE: Ovaj jubilej obilježavate u rodnom Sarajevu, gdje već dugo ne živite. Šta je za Vas Sarajevo? Kako vidite položaj umjetnosti i umjetnika ovdje?

​Sokolović: Nekako po prirodi stvari ili po krizi srednjih godina, bez obzira gdje živim, Sarajevo je dio prirodnog nastanka, života kada sam počinjao da se bavim ovim poslom, kojim se bavim, koji sam zavolio i upoznao sve njegove svijetle i tamne strane. To ostane u čovjeku kao nešto elementarno ili osnovno. Znači, ja sam Sarajlija, osjećam se tako, živim kao takav čovjek, bez obzira u kom se svijetu nalazio. Mislim da svako nosi svoj rodni grad u sebi. Nostalgija ispunjava i bez nostalgije ne bih bio kompletan čovjek. Sa tom nostalgijom sam kompletan.

Naravnom, povratak sa predstavom "Kabares kabarei" u Sarajevo i obilježavanje tog fantastičnog jubileja, za mene je stvarno emotivan doživljaj.

Ispunjen sam lijepom, pozitivnom energijom, ne mogu reći ljubavlju. To što, recimo, igram u Narodnom pozorištu, u Divljem mesu, samo je dokaz da sam u nekim drugim prostorima i da imam nekog drugog posla, što me u ovim godinama globalizacije ili nerazumijevanja kulture, raduje. Znači da imam posla i da mogu da radim.

RSE: Kako vidite položaj kulture i umjetnika ovdje? Ima li razumijevanja za kulturu?

Sokolović: U Kabaresu sam to lijepo rekao kroz lik čovjeka koga igram: "Ovo što se nama desilo, dogodilo se i prije, samo što ćemo mi tek na kraju saznati, da nam se to dogodilo". To je jedan civilizacijski ili istorijski trenutak u svim ljudima. Ako možemo kulturu nazvati kulturom umjetnosti, pošto postoje i neke druge kulture, ona je uvijek bila u istom položaju, samo što ga mi sada proživljavamo. Umjetnost uvijek pokušava da mijenja svijet u pravcu u kojem, režim, ili na kraju sila koju sprovodi država, je suprotan.

Kabaretski gledano, zašto mi očekujemo od ljudi, za koje smo glasali, da imaju potrebu za umjetnošću ili kulturom kao takvom, da nam je pruže ili omoguće u bilo kom smislu, bilo materijalnom, bilo prostornom? Naša očekivanja od njih su stvarno prevelika. Može se dogoditi da oni stvarno nemaju nikakve veze sa kulturom, niti imaju potrebu za kulturom ili imaju potrebu, ali ne znaju kako da je organizuju ili nisu sposobni.

Ove države ili organizacije sistema, u kojima ljudi danas žive, koje su nastale, su premlade za jednu tradiciju ili istoriju koja bi definisala neke drugačije odnose ili neka pravila koja postoje u nekim drugim zemljama, kao recimo zemljama Evropske unije. Konkretno, u Austriji, u kojoj živim, postoje neka pravila.

Kada jedan čovjek dođe na mjesto direktora, on mora da stavi svoje obaveze kao direktora prema pozorištu u prvi plan, ne svoj karakter. Drugo, da li je on uopšte sposoban da bude direktor pozorišta? Odnosno, da li je društvo, koje mu je dalo tu ulogu ili položaj, svjesno da on to može da radi? Da li je on sposoban za tu funkciju?

Mi živimo u vremenu kada karakteri, koji dolaze na određena mjesta organizacije društva, određuju određene vrijednosti naših života, koje mi živimo. Tu se krije glavna spona. Sve to je pretvoreno u tradiciju, da se mi, koji se bavimo kulturom i umjetnošću bunimo protiv njih jer nas ne razumiju. Kada bi nas razumjeli, oni bi vjerovatno drugačije postupali ili uspostavili pravila države koja će nam omogućiti tradicionalno, svake godine, da dobijamo određeni prostor, vrijeme, a na kraju i novac, da se bavimo time od čega živimo.

• Prijašnji intervjui Zijaha Sokolovića za RSE: Teatrom protiv nasilja | Umjetnost budi industrijski uspavane ljude | Veseli me kako Balkanci posmatraju svijet iz nereda

RSE: Ljuti li Vas to, što na mjesta, gdje se odlučuje o kulturi i, u konačnici, o novcu koji će biti izdvojen za kulturu, dolaze ljudi koji nemaju veze sa kulturom?

Sokolović: Po Šekspiru ili po nekoj pozorišnoj analizi, kada mi pravimo predstavu, uvijek uzimamo date okolnosti za jedan lik ili za jednu dramsku radnju koju ćemo igrati. Govorim o nekom pravnom procesu u pozorištu. Moramo analizirati zašto su ljudi, u ovom vremenu u kome živimo, ljudi koji se bave kulturom konkretno u Bosni i Hercegovini, takvi.

Ako govorim da živimo u jednom populizmu ili nacionalizmu, onda na vodeća mjesta, dolaze ljudi koji su populisti ili nacionalisti, znači ljudi koji nemaju spremu da se bave time. Dolaze po nekom stranačkom konceptu, koji nije odgovoran za njihove postupke na mjestima na kojima se oni nalaze. Kada se promijeni koncept, onda će se promijeniti i ljudi koji dolaze na odgovarajuća mjesta.

• Post Scriptum: Zašto radnička klasa glasa za desnicu, a ne za ljevicu?

Tako se i meni dogodilo da u Austriji budem profesor na jednom univerzitetu i da predajem glumu, premda, ni moje znanje jezika, a ni moj tadašnji status, nije imao austrijsko državljanstvo. Oni su mi dali prostor da učim mlade Austrijance pozorišnoj umjetnosti. Ili mi se dogodilo da u Salzburgu napravim jedan teatar projekat, evropski projekat sa evropskim nagradama, da vaspitavam njihovu djecu kroz pozorišnu umjetnost.

Dakle, to je jedna vrsta kulturne slobode da drugi ljudi, sa svojim znanjem ili nekim svojim kulturnim potrebama, obogaćuju društvo u kome živimo. To u BiH trenutno ne postoji zbog toga što je nacionalni milje toliko zatvoren i populizam toliko bukti. Teško da na mjesta, koja su odgovarajuća, dolaze ljudi koji su odgovorni za onaj položaj koji su dobili u društvu i u državi u kojoj živimo.

RSE: U dramskim tekstovima se bavite svim tim problemima, koje ste sada pomenuli. Kultnu monodramu "Glumac je glumac je glumac", koja je prevedena na nekoliko svjetskih jezika, igrate 40 godina. Do sada ste je odigrali više od 1.600 puta. Takođe ste rekli da ste je pisali želeći da se obračunate sa sobom, vremenom i sa prostorom u kome ste živjeli. Da li Vam je to uspjelo?

Sokolović: Mislim da jeste. Predstava se još uvijek igra i 30. marta će biti 40 godina da se igra predstava. Tako sam upoznao svijet i upoznao sam 18 glumaca, po čitavom svijetu, koji su igrali taj moj tekst.

Kada se vratimo unazad tih 40 godina, pripadam prvoj generaciji dramskog studija i nekoj prvoj generaciji Akademije dramskih umjetnosti, koju sam završio u Sarajevu. Mi smo bili na neki način školovaniji od prethodnih glumaca, koji su onda studirali u Sarajevu ili živjeli u to vrijeme u Sarajevu. Unijeli smo neki novi duh ili viziju pozorišta u prostor i vrijeme u kome smo tada živjeli. Imali smo tu slobodu da se pozorištem bavimo drugačije i da mijenjamo neke tradicionalne odnose, koji su važili do tada.

Moja razmišljanja o pozorištu su bila tako jaka ili opravdana jer sam imao neko znanje, pošto sam studirao i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Htio sam da se odnos prema glumcu promijeni, da se glumci prepoznaju preko pozorišne umjetnosti. Razumijem i film, televiziju pogotovo, ali u pozorištu, živ glumac, kao čovjek, živom gledaocu, kao čovjeku, priča o nekim stvarima.

Moj pokušaj je da u tom dijalogu, živ gledalac - živ glumac, pokušam da razmišljam o tome šta je glumac danas. Granica između stvarnosti i pozorišta je stvarno mala i stvarno tanka. Ako se pozorište ogleda u stvarnosti, onda se i stvarnost ogleda u pozorištu. To znači, ako mi u pozorišnoj predstavi glumimo, onda se mi ogledamo u stvarnosti, u kojoj ljudi isto tako glume ili se bave tim procesom glume, koji je veoma interesantan.

Uspio sam tu granicu da izbrišem i da uspostavim jedan sasvim drugačiji odnos, koji je u čitavom svijetu bio interesantan. Imam preko 500 kritika o toj svojoj predstavi i analiza. Izašla je i knjiga "Glumac je, glumac je glumac". Ministarstvo kulture Hrvatske je podržalo tu knjigu. Ove godine izlazi knjiga "Kabares Kabarei".

U tom svom očaju, da objasnim svoj status glumca drugima, šta sam ja, uspio da pomjerim neke granice koje su vrlo interesantne. Te granice branim evo već 40 godina, igrajući predstave. Predstave su već zakazane za taj jubilej i to me raduje.

To je više bilo nesvjesno traganje za nekim identitetom ili za time šta je glumac. Nisam ja izmislio glumu. Gluma postoji hiljadama godina prije mene. Gluma, kao neki proces komunikacije, je postojao prije svih religija. Na kraju, i religija se služi glumom i pozorištem.

RSE: Mnogo radite i putujete, skoro po cijelom svijetu, ali i po zemljama bivše Jugoslavije. Može li kultura i umjetnost uopšte uticati na prijeko potrebne promjene na Balkanu?

Sokolović: Dok se u trenutku, u kome živimo, kapital ne bude posmatrao populistički i nacionalistički, ili u korist nekih velikih osvajačkih ideja ili ideologija, koje su malo zastarjele, a događaju se u našem vremenu, mislim da će umjetnost dobiti jedan drugi uticaj na ljude. Ono što je meni interesantno, što mene vodi, je to da umjetnost mora da postoji i da ne smije puno da se osvrće i analizira na to da li ono spaja ljude, da li ono mijenja ljude i da li ono utiče na promjenu filozofije jedne države, jednog sistema, jedne ideologije, jedne vjere.

Umjetnici treba da se bave svojim poslom. Neka pišu knjige, slikaju slike, prave skulpture, prave predstave. Kroz to, u tom trenutku, neka potroše život na svoj način, u umjetnosti, a ne da stalno iz umjetnosti izlaze i gledaju kako ona utiče na stvarnost u kojoj živimo. Svi oni koji tako rade, su stranački ljudi, koji su populisti, koji su došli na to mjesto iz druge uloge i iz druge predstave, oni imaju sasvim drugi tekst u tom kontekstu.

• Dino Mustafić: Vrijeme za druge političke opcije
• Nihad Kreševljaković: Život u zlatno doba mediokritetstva
• Timur Makarević: Administracija je najveća štetočina

RSE: Da li je stavljena tačka na sve ono što se dešavalo devedesetih godina na ovim prostorima? U ovom intervjuu ste nekoliko puta pomenuli nacionalizam, populizam, sve ono što zaista postoji i trideset godina kasnije.

Sokolović: Ako se opet vratimo Šekspiru, mi za našu stvarnost možemo naći sve odgovore u umjetnosti, ne samo u prošlosti, nego u umjetnosti kao takvoj, pogotovo u pozorišnoj umjetnosti. Mislim da se tajna svijeta krije upravo u pozorištu. Ako razmišljamo o našoj stvarnosti, iz ugla pozorišta, onda ćemo mi razumjeti po Šekspiru, ili po Hamletu ili po Ričardu III, da smo u stvari mali ljudi, koji su žrtvovani za neke velike ideje, kojima se mi ne možemo oduprijeti u vremenu u kome živimo.

Premali smo, i kao narod, premali smo, i kao države, premali smo i po intelektu da razumijemo ideje koje nas pokreću, ideje koje su pokrenule i ovaj nacionalizam. On sam po sebi nije pokrenut možda iz nacionalističkih ideja, ali je probuđen zbog nacionalističkih ideja, u ime nekih drugih velikih ideja, zbog kojih se mi borimo.

Na kraju, svaki dan, i na televiziji, čujete da se ovo stanje ne može riješiti među nama, nego će ipak "veliki" da riješe stanje o nama. A kada "veliki" riješe svoje traume ili ideje ili svoje snove, onda ćemo mi na kraju moći pokušati da se odreknemo svog nacionalizma. I kada nas puste na miru sa svojim idejama, sa svojim osvajačkim idejama, tek onda ćemo mi moći da deblokiramo svoj nacionalizam a za to će nam trebati vremena.