Može li se živjeti u istoj zajednici sa zemljom koja ne priznaje genocid u Srebrenici?
To nije pitanje salonskog moraliziranja, još manje politikanskih kalkulacija.
Postoje stvari koje pripadaju ljudskoj zajednici i koje joj ne pripadaju.
Priznanje, osuda i zakonsko kažnjavanje odgovornih za genocid u Srebrenici jedno je od takvih.
Ruski veto onemogućio je donošenje rezolucije o genocidu u Srebrenici, taj mali, ali vrijedan civilizacijski iskorak ukupne ljudske zajednice.
Rusija je, ne prvi put, stavila svoje geostrateške interese ispred općeljudskih vrijednosti. Srbija i Republika Srpska su, također ne prvi put, odbile suočavanje s odgovornošću.Poricanje relativiziranjem zločina već je viđena politika.
Zapad nije posve nevin u ovoj priči. Njegovo (ne)djelovanje prije 20 godina omogućilo je zločin, a današnji interes je ukalkuliran u pokušaj donošenja rezolucije u Vijeću sigurnosti.
I uz ta saznanja i rezerve, rezolucija je bila opravdana. Pravomoćne sudske kvalifikacije genocida osnažene političkom deklaracijom snažna su poruka.
Neophodna za nastavak normalnog života naroda i država. Mir bez pravde je samo poluvrijeme, varljivo zatišje.
Nakon žalosne nemoći Ujedinjenih nacija ostale su ''utješne'' rezolucije o Srebrenici Evropskog parlamenta, kao i ona Predstavničkog doma američkog Kongresa, upravo usvojene. Njihova znatna politička težina donekle iskupljuje krah u UN-u.
Srpski premijer Aleksandar Vučić najavio je dolazak na komemoraciju u Potočare ako rezolucija Vijeća sigurnosti ne bude usvojena. Potez besprimjernog cinizma. Političari su čeljad debelog obraza, otporna na delikatnost, ali što je previše – previše je.
Političari su čeljad debelog obraza, otporna na delikatnost, ali što je previše – previše je.
Srbija je osebujno zamislila svoj put u evropske integracije. Nešto po principu one izreke ''pazi da ostanem nevina'', računajući na svoj, izmišljeni ili realni, geopolitički značaj. Stvarnost je ponešto drugačija. Kosovo je najbolji primjer. Kosovo je - više ili manje formalizirano – ali ipak jasno postavljeno kao uvjet za pristupanje Srbije EU. Pri tome se ulaže značajan napor da se Srbija ne ponizi i ne oteža njezina unutarnjopolitčka stabilnost.
Srebrenica bi trebala biti jednako tako važna. Ne može biti poniženje države priznanje genocida koji je u njezino ime počinjen.
Svojedobno su međunarodna zajednica i EU činile veliki pritisak na Hrvatsku zbog njezine politike prema srpskoj zajednici. Posve opravdano. Prije međunarodnog priznanja Hrvatska je morala donijeti odgovarajuće zakonske akte koji su jamčili manjinska prava, a prije otvaranja pristupnih pregovora s Evrospkom unijom i Ustavni zakon. Da nije bilo toga pritiska, Hrvatska bi vjerojatno nastavila živjeti Tuđmanovu nacionalističku matricu i put u Evropu još ne bi završio. Nota bene, matricu onog istog Tuđmana koji upravo doživljava da ga lijevoliberalne stranke u predizborne svrhe pokušavaju staviti na svoje zastave.
Taj je pritisak za Hrvatsku bio blagotvoran. Polako i ponekad nevoljko, ali stvari su se ipak mijenjale, zemlja normalizirala.
I za Srbiju bi takvi uvjeti bili korisni. Priznanje genocida u Srebrenici na prvom mjestu.
A što bi to značilo za normalan život Bosne i Hercegovine, ne treba niti spominjati.
