Hrvatska je Vlada u tmurnom raspoloženju obilježila svojih prvih sto dana. Važnije od toga, natmureni su i zabrinuti i građani. Ne zna se u kojem smjeru zemlja ide, Vlada je nefunkcionalna i nestabilna. Posljednjih dana stigli su i zvučni međunarodni šamari.
Vlast je olako prelazila preko upozorenja o porastu desničarskog radikalizma, jer ga je sama unijela u javni život. Krivnju za sve nezgodnije kritike iz inozemstva prebacivala je, u staroj tuđmanovskoj maniri, na neprijatelje svega hrvatskog, na jugonostalgičare, domaće plaćenike, civilne udruge, medije, pa čak i na – vlastitu diplomaciju. I dok su vlasti petljale i ukopavale se u svojoj hinjenoj nedužnosti, podjele u zemlji rastu, netrpeljivost prema manjinama i svima koji su ukazivali na neoustaški resentiman je eskalirala. U nedjelju 8. svibnja, kada Zagreb obilježava dan vlastitog oslobođenja od fašizma, a i cijela Evropa je u znaku te pobjede, javna je televizija prenosila misu iz crkve u kojoj stoluje ozloglašeni svećenik, javni poklonik NDH i Ante Pavelića. S oltara je napao predsjednicu Republike zbog kritike NDH. Televizija se poslije ogradila od govora mržnje. Znali su koga prenose, ali nisu računali da će napasti šeficu države. Jadno da jadnije ne može biti.
Panika vlada u Banskim dvorima i na Pantovčaku. Sabor u više navrata ne uspijeva skupiti kvorum za donošenje odluka.
U toj panici vrhovi vlasti rade amaterske greške koje se u ozbiljnim državama ne smiju događati.
Premijer Orešković, koji je zbog smjena u vrhu tajne službe najprije zaratio s predsjednicom, a potom i sa svojim prvim potpredsjednikom Karamarkom, pravdajući svoj izbor pozvao se na pozitivno mišljenje američkog i kanadskog veleposlanika. Pri tome, i dosadašnji i novoimenovani šef glavne obavještajne agencije imaju dvostruka državljanstva, bivši američko, sadašnji francusko. Ima ga i premijer, kanadsko.
U toj igri moći i nemoći vlasti otvorilo se i pitanje - tko vlada Hrvatskom i kako? Suradnja s partnerskim zemljama se podrazumijeva, ali pozivanje na inozemne autoritete u pitanjima od eminentno unutarnjeg nacionalnog interesa, zvoni na uzbunu.
Vlast je naprosto nekompetentna. Tko nije u stanju vladati konfliktima, ne može vladati uopće.
U proteklih 100 dana Vlada je uspjela donijeti državni proračun i dva značajnija dokumenta – Nacionalni program reformi i Program konvergencije RH za razdoblje 2016-2019 (obveza prema EU). Dokument ambiciozno nazvan ''Nacionalni program reformi'' ustvari je popis 60 mjera koje Vlada namjerava poduzeti. Stručnjaci se slažu da je taj program općenit, dobrim dijelom prepisan iz polurealiziranih projekata bivše, Milanovićeve Vlade, i namijenjen prije svega Bruxellesu i tijelima EU. Konkretne mjere koje bi trebale osigurati smanjenje duga i deficita platne bilance, uz rast proizvodnje i izvoza, poboljšanje poduzetničke klime i uravnotežen socijalni razvoj još su na dugom štapu. Izostao je i socijalni dijalog, neophodan za krupne reforme. Od najavljenih mjera javnost najviše pamti povećanje dobne granice za umirovljenje i smanjenje najveće stope poreza. Rezanja za zdravstvo, obrazovanje, znanost i kulturu već su nastupila. Poruka je jasna – reforme koje su za sada vidljive pogodit će najranjivije skupine.
Raskol u vrhu vladajuće koalicije - koja neće da je tako zovu – vidljiv je na svakom koraku. Ne slažu se više-manje ni oko čega. Kadrovska križaljka najdraža im je igračka, a ovladavanje represivnim aparatom, policijom, postaje im opsesija.
Veliko je pitanje hoće li Oreškovićeva Vlada uopće doći u priliku početi ostvarivati i ovaj skromni program. Raskol u vrhu vladajuće koalicije - koja neće da je tako zovu – vidljiv je na svakom koraku. Ne slažu se više-manje ni oko čega. Kadrovska križaljka najdraža im je igračka, a ovladavanje represivnim aparatom, policijom, postaje im opsesija. Zašto? Nitko ne vjeruje da je to borba za profesionalizaciju državnog aparata. K tome glavna stranka, HDZ, na svim je poljima zaratila s premijerom kojega je sama dovela. A kada i izbije neki spor koji nije samo kadrovski, već od vitalnog značaja za zemlju, kao na primjer o sudbini INE, on je potpuno netransparentan. Javnost ne zna što zapravo zastupa HDZ, a što Most, što je u pozadini svađe, vlastiti, nacionalni ili neki drugi interes.
Predsjednica republike, sa svoje strane, nevješto se želeći pozicionirati kao glavni politički arbitar, pojačala je podjele u zemlji i objelodanila javni raskol u vrhu vlasti.
Što može biti s takvom vlašću? Ona naprosto nema temelje za solidan rad. Njoj je neuspjeh već prilično zacementiran.
Glavne odluke u rukama su najveće stranke koalicije, HDZ-a. Ta stranka, to je posve jasno, u sve većem je raskoraku s vlastitim premijerom, kojega bi se najrađe riješila. Ali to ne može učiniti, jer više nije sigurna da bi to u parlamentu prošlo. Premijer sa svoje strane postaje svjestan svoje pozicije i nastoji izboriti autonomiju u političkom djelovanju. To mu povremeno i uspijeva, uz poneki početnički gaf. HDZ može pokušati stvoriti i novu većinu u postojećem Saboru, privlačeći otpadnike iz pojedinih stranaka i grupacija, koji se već nude, ali ta bi Vlada bila još nestabilnija.
Novi izbori nameću se kao logično rješenje. Odluka o njima neće se donijeti dok HDZ ne završi proces biranja novog rukovodstva stranke, koji završava Općim saborom koncem svibnja. Tomislav Karamarko jest izabrani predsjednik, ali sastav budućeg vodstva mogao bi za njega biti neugodno iznenađenje. Hadezeovci su nezadovoljni postojećom konstelacijom i činjenicom da iako vodeća stranka ustvari ne upravljaju državom.
Most tvrdi da je spreman za eventualnim nove izbore, ali rejting mu se srozao i stječe se dojam da se više i ne pita.
Dojučerašnji šef zastupničkog kluba Mosta, omiški zubar Ivan Kovačić, nakon izjave da s HDZ-eom više ne želi imati posla, ustvrdio je: ''Svaki dan je dobar za umiranje. Bolje da umre Vlada nego država''.
