Prema podacima državnog Ministarstva za regionalni razvoj, u Hrvatskoj je ukupno podneseno 13.712 zahtjeva za stambeno zbrinjavanje, od čega oko 60 posto zahtjeva otpada na povratnike srpske nacionalnosti, bivše nositelje stanarskih prava koji su ratnih 90-ih napustili ili morali napustiti svoje stanove.
I dok u nevladinim udrugama ističu kako cijeli proces još uvijek ide presporo, u desnoj Hrvatskoj stranci prava su zgroženi ulaganjem u taj program u vrijeme teške financijske krize, pogotovo što se, tvrde u HSP-u, na listama za stambeno zbrinjavanje nalaze i osobe koje su neprijateljski djelovale protiv Hrvatske. Predsjednik Hrvatske stranke prava Daniel Srb:
„Dakle, medju osobama koje se nalaze u prvom paketu dodjele nalazi se i desetak osoba protiv kojih se vodio postupak na hrvatskim sudovima zbog ratnog zločina počinjenog u Domovinskom ratu nad civilima. Naglašavam da su ti postupci obustavljeni zbog nedostatka dokaza, a ne zato što ih moguće osobe nisu počinile. Drugo, na listama je i desetak oficira, visokih časnika jugovojske koji su učestvovali u napadima na Republiku Hrvatsku, jedan trenutno aktivni pripadnik Vojske Republike Srbije i osobni vozač Gorana Hadžića.“
Nasljednik Ante Đapića na čelu pravaša nije želio podrobnije govoriti o imenima, ali je poručio kako bi u ovoj gospodarskoj situaciji tri milijarde kuna, koliko Hrvatska ulaže u program stambenog zbrinjavanja srpskih povratnika, bilo 'korisnije' usmjeriti u očuvanje radnih mjesta umjesto da 'zbrinjavaju ' osobe koje su 1991. napustile Hrvatsku, otišle 'na drugu stranu' i uključile se aktivno u rat protiv Hrvatske.
VEĆINA SE BOJI OBRATITI SUDU
U nevladinim udrugama ističu da se dobro zna kako su ljudi ratnih 90-ih ostajali bez stanova, a mnogi su, kao Katarina Kruhonja iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava, i sami često nazočili i pasivno se odupirali nasilnim iseljavanjima.
„Nažalost, u Hrvatskoj uopće ne postoji prepoznavanje situacije da je velik broj ljudi iz stanova bio doslovce istjeran, fizički istjeran, a poslije su im se oduzela stanarska prava jer – nisu bili u stanovima. Većina iz straha nije ni pokrenula postupak niti tužila one koji su ih istjerali."
Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, ističe Kruhonja, samo u Osijeku zastupa 45 takvih slučajeva, no većina je zauvijek odustala od bilo kakvih tužbi. Što se tiče pravaških navoda da se na listama nalaze i osobe kojima je sudjeno za djelovanje protiv Hrvatske, Kruhonja ne odbacuje ni takve mogućnosti:
„Ja ne kažem da se to nije dogodilo. To samo može govoriti da hrvatsko Državno odvjetništvo nije dovoljno istraživalo ratne zločine. Jako puno je neistraženih zločina, jako puno je, sigurno, počinitelja protiv kojih nije pokrenuta ni istraga, a kamoli podignuta optužnica, tako da to jest i može biti problem. Ali, pravno gledano, dok vam nešto nije dokazano, ne možete mu temeljem toga ne dati njegovo stečeno pravo. A, kad bi mu i bilo dokazano, pitanje je da li bi mu uzeli imovinu ili da li bi mu mogli reći 'nemate pravo na tu imovinu'. To je svakako problem koji bi trebalo sagledati i pravno i moralno i etički, ja se s tim slažem.“
OSCE je svojevremeno izišao s podatkom da je u Hrvatskoj oko 72.000 takvih stanova iz kojih su otišli ili protjerani uglavnom hrvatski gradjani srpske nacionalnosti ili izbivali iz njih duže od šest mjeseci pa izgubili pravo, a u tu su brojku ubrojani i stanovi bivših pripadnika JNA.
U IŠČEKIVANJU 'PRAVEDNIJEG RJEŠENJA'
KarlovacPredsjednica Gradjanskog odbora za ljudska prava u Karlovcu Jelka Glumičić kaže da je zapravo jako malo izbjeglih Srba i podnijelo zahtjev za stambenim zbrinjavanjem. Navodi da je samo u Karlovcu oko 1.800 obitelji ostalo bez stanarskog prava, dok je zahtjev za stambenim zbrinjavanjem podnijelo samo njih 500, a razloga je više:
„Masa ljudi nije vjerovala da će išta dobiti, a po meni su zakazale i nevladine organizacije u Srbiji, recimo SDF. Oni su govorili izbjeglim Srbima 'nemojte podnostiti zahtjev, taj program stambenog zbrinjavanja nije dobar, oni vam moraju vratiti vaše stanove u kojima ste bili ili dati neku novčanu naknadu, čekajte pravednije rješenje itd.' I masa ljudi je čekala to 'pravednije rješenje' i pa nije ni podnijela zahtjev.“
Osim toga, i sam Program stambenog zbrinjavanja u Hrvatskoj donesen je tek 2005.,a dotle su, kaže Glumičić, mnogi najmanje pet puta uzaludno podnosili zahtjeve za povrat svojih stanova raznim komisijama, prikupljali papire:
„Onda je trebalo ponovo svu tu dokumentaciju skupiti, a dotle su se ljudi već 'raspršili', dotle su već negdje drugdje pustili korijene, a po meni je to bila i namjera tadašnje vlasti.“
U zadnje dvije godine u Karlovcu je riješeno oko 300 bivših nositelja stambenih prava, medju njima je i Milka Delibašić koja je iz svog stana izbivala duže od šest mjeseci, jer su je ratna zbivanja 1991. zatekla kod sestre u Okučanima i – izgubila pravo na stan. Potucala se, kaže, po tudjim 'budžacima' punih 16 godina i sad je konačno u svom stanu, malom, čak i vlažnom, ali više ga ne napušta:
„Po zakonu sam i ostala bez stana jer nisam u njemu bila šest mjeseci, iako me spriječio rat, pa se bojim da mi se ne bi ponovila 'priča'. Skoknem ponekad do sestre u Okučane, al ' zapravo se nikud ne mičem, samo do Zagreba.“
I dok u nevladinim udrugama ističu kako cijeli proces još uvijek ide presporo, u desnoj Hrvatskoj stranci prava su zgroženi ulaganjem u taj program u vrijeme teške financijske krize, pogotovo što se, tvrde u HSP-u, na listama za stambeno zbrinjavanje nalaze i osobe koje su neprijateljski djelovale protiv Hrvatske. Predsjednik Hrvatske stranke prava Daniel Srb:
U HSP-u tvrde da je na listama 'i desetak oficira, visokih časnika jugovojske koji su učestvovali u napadima na Republiku Hrvatsku'.
„Dakle, medju osobama koje se nalaze u prvom paketu dodjele nalazi se i desetak osoba protiv kojih se vodio postupak na hrvatskim sudovima zbog ratnog zločina počinjenog u Domovinskom ratu nad civilima. Naglašavam da su ti postupci obustavljeni zbog nedostatka dokaza, a ne zato što ih moguće osobe nisu počinile. Drugo, na listama je i desetak oficira, visokih časnika jugovojske koji su učestvovali u napadima na Republiku Hrvatsku, jedan trenutno aktivni pripadnik Vojske Republike Srbije i osobni vozač Gorana Hadžića.“
Nasljednik Ante Đapića na čelu pravaša nije želio podrobnije govoriti o imenima, ali je poručio kako bi u ovoj gospodarskoj situaciji tri milijarde kuna, koliko Hrvatska ulaže u program stambenog zbrinjavanja srpskih povratnika, bilo 'korisnije' usmjeriti u očuvanje radnih mjesta umjesto da 'zbrinjavaju ' osobe koje su 1991. napustile Hrvatsku, otišle 'na drugu stranu' i uključile se aktivno u rat protiv Hrvatske.
VEĆINA SE BOJI OBRATITI SUDU
U nevladinim udrugama ističu da se dobro zna kako su ljudi ratnih 90-ih ostajali bez stanova, a mnogi su, kao Katarina Kruhonja iz osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava, i sami često nazočili i pasivno se odupirali nasilnim iseljavanjima.
U Hrvatskoj uopće ne postoji prepoznavanje situacije da je velik broj ljudi iz stanova bio doslovce istjeran, fizički istjeran, a poslije su im se oduzela stanarska prava jer – nisu bili u stanovima.
„Nažalost, u Hrvatskoj uopće ne postoji prepoznavanje situacije da je velik broj ljudi iz stanova bio doslovce istjeran, fizički istjeran, a poslije su im se oduzela stanarska prava jer – nisu bili u stanovima. Većina iz straha nije ni pokrenula postupak niti tužila one koji su ih istjerali."
Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, ističe Kruhonja, samo u Osijeku zastupa 45 takvih slučajeva, no većina je zauvijek odustala od bilo kakvih tužbi. Što se tiče pravaških navoda da se na listama nalaze i osobe kojima je sudjeno za djelovanje protiv Hrvatske, Kruhonja ne odbacuje ni takve mogućnosti:
„Ja ne kažem da se to nije dogodilo. To samo može govoriti da hrvatsko Državno odvjetništvo nije dovoljno istraživalo ratne zločine. Jako puno je neistraženih zločina, jako puno je, sigurno, počinitelja protiv kojih nije pokrenuta ni istraga, a kamoli podignuta optužnica, tako da to jest i može biti problem. Ali, pravno gledano, dok vam nešto nije dokazano, ne možete mu temeljem toga ne dati njegovo stečeno pravo. A, kad bi mu i bilo dokazano, pitanje je da li bi mu uzeli imovinu ili da li bi mu mogli reći 'nemate pravo na tu imovinu'. To je svakako problem koji bi trebalo sagledati i pravno i moralno i etički, ja se s tim slažem.“
OSCE je svojevremeno izišao s podatkom da je u Hrvatskoj oko 72.000 takvih stanova iz kojih su otišli ili protjerani uglavnom hrvatski gradjani srpske nacionalnosti ili izbivali iz njih duže od šest mjeseci pa izgubili pravo, a u tu su brojku ubrojani i stanovi bivših pripadnika JNA.
U IŠČEKIVANJU 'PRAVEDNIJEG RJEŠENJA'
„Masa ljudi nije vjerovala da će išta dobiti, a po meni su zakazale i nevladine organizacije u Srbiji, recimo SDF. Oni su govorili izbjeglim Srbima 'nemojte podnostiti zahtjev, taj program stambenog zbrinjavanja nije dobar, oni vam moraju vratiti vaše stanove u kojima ste bili ili dati neku novčanu naknadu, čekajte pravednije rješenje itd.' I masa ljudi je čekala to 'pravednije rješenje' i pa nije ni podnijela zahtjev.“
Osim toga, i sam Program stambenog zbrinjavanja u Hrvatskoj donesen je tek 2005.,a dotle su, kaže Glumičić, mnogi najmanje pet puta uzaludno podnosili zahtjeve za povrat svojih stanova raznim komisijama, prikupljali papire:
„Onda je trebalo ponovo svu tu dokumentaciju skupiti, a dotle su se ljudi već 'raspršili', dotle su već negdje drugdje pustili korijene, a po meni je to bila i namjera tadašnje vlasti.“
U zadnje dvije godine u Karlovcu je riješeno oko 300 bivših nositelja stambenih prava, medju njima je i Milka Delibašić koja je iz svog stana izbivala duže od šest mjeseci, jer su je ratna zbivanja 1991. zatekla kod sestre u Okučanima i – izgubila pravo na stan. Potucala se, kaže, po tudjim 'budžacima' punih 16 godina i sad je konačno u svom stanu, malom, čak i vlažnom, ali više ga ne napušta:
„Po zakonu sam i ostala bez stana jer nisam u njemu bila šest mjeseci, iako me spriječio rat, pa se bojim da mi se ne bi ponovila 'priča'. Skoknem ponekad do sestre u Okučane, al ' zapravo se nikud ne mičem, samo do Zagreba.“
