U Zagrebu je održan regionalni susret Hrvatskog centra PEN, nazvan „Susjedstvo riječi“, na kojem je o strahotama II svjetskog rata i holokausta progovoreno iz perspektive književnosti i publicistike, te upozoreno da se pisci na ovim prostorima tom temom nedovoljno bave.
Autor romana „Auschwitz cafe“, crnogorski esejist i književni kritičar Dragan Radulović, pojašnjava da se za tu temu odlučio, ne samo da sazna što se to prije 70 godina dogodilo, već da vidi kakve to veze ima s njim danas jer, kako je svojevremeno napisao Dostojevski: „U životu svakog pisca Sibir je jedna od mogućih stanica“:
„Mi danas tu rečenicu možemo parafrazirati pa reći da je u životu svakog čovjeka Auschwitz jedna od mogućih stanica. Ako nam se to zaista svima može dogoditi, a može jer vidjeli smo devedesetih godina kako se i suviše lako strada zbog pogrešnog imena i prezimena. Ako nam se to može dogoditi, ako možemo da uđemo jednoga dana kroz kapiju nekog logora, tada ne treba da krivimo druge jer sami smo krivi.“
U zapadnoj civilizaciji, slažu se književnici, većeg prodora ništavila zla od holokausta nije bilo. Pišući i danas o tome, trebalo bi ljude učiniti osjetljivijima.
Hrvatska publicistkinja i književnica, Daša Drndić:
„Pitam se kako je moguće zaboraviti jer iskrice tog fašizma nam stalno iskre pred očima. Taj fašizam je stalno tu, u detaljima. Ovo što se u Hrvatskoj događa od 1991. godine pa do danas je toliko poražavajuće da je zapanjujuće da se toliko šuti u Hrvatskoj o tim stvarima i da se manje javno o tome govori. Čujem da se opet na utakmici sa Engleskom vikalo - Za Dom spremni. Treba početi raditi na tome. Njemačka je 60 godina radila na denacifikaciji.“
Književnost je pamćenje prije svega
Zašto hrvatske pisce, ali i pisce iz drugih država bivše Jugoslavije, rijetko zanimaju teme iz II svjetskog rata, a ne pišu previše ni o nedavnom ratu na Balkanu?
Hrvatski i Bosansko-hercegovački književnik, Ivan Lovrenović:
„Događanja devedesetih su najbolji dokaz da književnost tu ne može ništa jer da je mogla, to se ne bi desilo. Ne vjerujem i skeptičan sam u tu masovnu pedagošku sposobnost i ulogu književnosti, ali književnost može nešto drugo. Književnost treba da pamti, književnost je pamćenje prije svega. Sve treba da bude upamćeno. A šta će neko od toga imati, u smislu neke masovne ozdravljujuće ideje, mislim da književnost o tome ne treba da brine.“
Zaborav bi mogao biti fatalan, upozorava slovenski književnik Drago Jančar:
„Ako se toga ne sjećamo, omogućavamo da se stvari ponove. Šta se desilo poslije je problem sjećanja i problem šutnje.“
Hrvatski dramatičar i esejist, Slobodan Šnajder:
„Hitlerov je plan bio eksterminacija svih Židovstva, a potom i svih Slavena. Radilo se o strateškom i generalnom planu dovršenja rata za hranu, sirovine i energente. Na žalost, nije daleko od pameti da bi današnji gospodari svijeta, u borbi za preostale energente i za pitku vodu, mogli doći na slične strateške zamisli. Nije dobro umirivati nas idejom o neponovljivosti holokausta.“
Autor romana „Auschwitz cafe“, crnogorski esejist i književni kritičar Dragan Radulović, pojašnjava da se za tu temu odlučio, ne samo da sazna što se to prije 70 godina dogodilo, već da vidi kakve to veze ima s njim danas jer, kako je svojevremeno napisao Dostojevski: „U životu svakog pisca Sibir je jedna od mogućih stanica“:
„Mi danas tu rečenicu možemo parafrazirati pa reći da je u životu svakog čovjeka Auschwitz jedna od mogućih stanica. Ako nam se to zaista svima može dogoditi, a može jer vidjeli smo devedesetih godina kako se i suviše lako strada zbog pogrešnog imena i prezimena. Ako nam se to može dogoditi, ako možemo da uđemo jednoga dana kroz kapiju nekog logora, tada ne treba da krivimo druge jer sami smo krivi.“
U zapadnoj civilizaciji, slažu se književnici, većeg prodora ništavila zla od holokausta nije bilo. Pišući i danas o tome, trebalo bi ljude učiniti osjetljivijima.
Hrvatska publicistkinja i književnica, Daša Drndić:
„Pitam se kako je moguće zaboraviti jer iskrice tog fašizma nam stalno iskre pred očima. Taj fašizam je stalno tu, u detaljima. Ovo što se u Hrvatskoj događa od 1991. godine pa do danas je toliko poražavajuće da je zapanjujuće da se toliko šuti u Hrvatskoj o tim stvarima i da se manje javno o tome govori. Čujem da se opet na utakmici sa Engleskom vikalo - Za Dom spremni. Treba početi raditi na tome. Njemačka je 60 godina radila na denacifikaciji.“
Književnost je pamćenje prije svega
Zašto hrvatske pisce, ali i pisce iz drugih država bivše Jugoslavije, rijetko zanimaju teme iz II svjetskog rata, a ne pišu previše ni o nedavnom ratu na Balkanu?
Hrvatski i Bosansko-hercegovački književnik, Ivan Lovrenović:
„Događanja devedesetih su najbolji dokaz da književnost tu ne može ništa jer da je mogla, to se ne bi desilo. Ne vjerujem i skeptičan sam u tu masovnu pedagošku sposobnost i ulogu književnosti, ali književnost može nešto drugo. Književnost treba da pamti, književnost je pamćenje prije svega. Sve treba da bude upamćeno. A šta će neko od toga imati, u smislu neke masovne ozdravljujuće ideje, mislim da književnost o tome ne treba da brine.“
Zaborav bi mogao biti fatalan, upozorava slovenski književnik Drago Jančar:
„Ako se toga ne sjećamo, omogućavamo da se stvari ponove. Šta se desilo poslije je problem sjećanja i problem šutnje.“
Hrvatski dramatičar i esejist, Slobodan Šnajder:
„Hitlerov je plan bio eksterminacija svih Židovstva, a potom i svih Slavena. Radilo se o strateškom i generalnom planu dovršenja rata za hranu, sirovine i energente. Na žalost, nije daleko od pameti da bi današnji gospodari svijeta, u borbi za preostale energente i za pitku vodu, mogli doći na slične strateške zamisli. Nije dobro umirivati nas idejom o neponovljivosti holokausta.“
