Crnogorski zakoni iz oblasti zaštite i promocije prava osoba sa invaliditetom dobrim dijelom su usklađeni sa Konvencijom UN o pravima lica sa invaliditetom ali ono što je problem jeste primjena tih propisa, ocjenjuju sagovornici.
Kažu da šira društvena zajednica iako manje nego u prošlosti i danas pokazuje određene predrasude i stereotipe prema osobama sa invaliditetom a više senzibiliteta za njihove potrebe i probleme manjka i kod državnih institucija i organa.
Zakoni u Crnoj Gori su dobri ali ih ipak u određenim oblastima treba uskladiti sa UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom.
Treba unaprijediti propise koji se odnose na njihov položaj i prava u oblasti obrazovanja, zapošljavanja, zdravstva i pogotovo pristupa institucijama.
No, taj posao ne iziskuje toliko vremena i napora koliko odgovarajuća primjena propisa u svakodnevnom životu.
Primjena zakona je ključni problem, kaže nam Milenko Vojičić iz organizacije Plegija, iz Nikšića:
“Kao klasičan primjer bi naveo Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata. Po po tom zakonu u članu 165 trebalo je do avgusta 2013. godine sve javne ustanove i površine prilagoditi osobama sa slabom pokretljivošću i osobama sa invaliditetom.Običnim pogledom oko sebe možemo vidjeti da je jako malo učinjeno u tom pogledu tako da su osobe sa invaliditetom diskriminisane prije svega zbog toga što ne mogu da pristup eodređenim ustanovama i koriste njihove usluge i servise“
Marina Vujačić iz Udruženja mladih sa hendikepom kaže da je situacija danas generalno bolja u odnosu na proteklih 5 do 10 godina ali prvenstveno zahvaljujući većoj vidljivosti osoba sa hendikepom, pogotovo kroz angažman u civilnom sektoru.
Marina, međutim ukazuje da su predrasude i stereotipi prema osobama sa hendikepom i dalje veonma prisutne:
“Najveći problemi su upravo u ne razumijevanju različitosti bilo koje vrste, u ovom konkretnom slučaju osoba sa invaliditetom i toga da oni imaju poptuno ista ljudska prava kao i svi drugi građani i da ne treba da im prilazimo sa aspekta milosrđa ili sažalijevanja. Treba se truditi da budu ispoštovana njihova ljudska prava i potrebe i tako će se i svijest mijenjati.“
Miluša Cica Žugić iz Mreže za edukaciju i servis podrške za osobe sa invaliditetom kao najukorijenjeniju predrasudu koja je preživjela do danas smatra sažaljenje šire zajednice prema osobama koje to ne traže:
“Osoba sa invaliditetom ne traži sažaljenje jer ga to sažaljenje blokira. Prosto treba da shvatimo da svi u životu imamo problema a da ćemo ih bolje prevazići i rješiti tako što ćemo sve ljude oko sebe pustiti da žive, dati podršku onome ko je traži, pomoći koliko možemo. No, definitivno je važnije ne smetati nekom nego ga treba pustiti i dati mu šansu za uključivanje u društvo“
Crnogorske zakone iz oblasti zaštite prava osoba sa invaliditetom treba mijenjati u samom terminološkom određenju osobe koja ima neki fizički nedostatak . Termin osoba sa invaliditetom nije prihvatljiv, kaže nam šef UNICEFa u Crnoj Gori Bendžamin Perks koji primjećuje da je u proteklih nekoliko godina na nivou države i zajednice unaprijeđen položaj tih osoba. Perks ukazuje na jedan još ne iskorijenjeni običaj u Crnoj Gori kojem se mora stati na put
“Izolovanost djece sa smetnjama u razvoju koju roditelji drže zatvorenu u kućama je jedan groteskan običaj i ponašanje koje treba zaustaviti. Takođe, treba tim osobama omogućiti stambene uslove, radni angažman i pristupačnost koja je u osnovi svega toga.“
