Građani BiH prikupili su oko 20.000 maraka putem akcije Crvenog križa u BiH za pomoć stanovnicima Haitija, u skladu sa standardom ovdašnjeg stanovništva. No, nije sve u novcu. Razni su vidovi pomoći.
Da Bosanci i Hercegovci imaju veliko srce i spremnost da pomognu, uprkos niskom standardu, potvrđuje iprimjer bračnog para iz Mostara koji želi usvojiti jedno siroče sa Haitija.
Bosanci i Hercegovci imaju moralnu obavezu da pomognu, kaže nam Katica Omanović, 62- godišnja Mostarka koja je, zajedno sa suprugom Muharemom, odlučila usvojiti dijete, siroče sa Haitija. Katica, koja je sa kćerkom Majom provela rat u izbjeglištvu u Njemačkoj dok je njen muž bio u logoru, neradno se prisjeća ratnih dana, ali i dodaje - preživjeli smo zahvaljujući dobrim ljudima:
„Ja sam bila sa svojom kćerkicom od tri godine u izbjeglištvu. Nas su tako fino primili u Njemačkoj. Ja sam jako zahvalna njima. Masa naše djece je bila u izbjeglištvu - prihvaćeni su. A odakle ideja? Gledala sam strašne slike tog razornog potresa, čitam svaki dan u novinama, slušam vijesti da je toliko mnogo djece i prije ovoga potresa bilo bez roditelja i nekako sam osjetila želju i potrebu da nekome pomognem.“
Muž Muharem nije bio iznenađen kada mu je supruga predložila usvajanje. Sa ljubavlju govori o njenom humanom radu u zajednici, dok ga Katica ušutkiva - jer ne mora se sve znati. Odgojiti dijete posebna je odgovornost, dodaje Muharem, ali spreman je pomoći supruzi:
Desetine hiljada djece ostala su siročad nakon zemljotresa na Haitiju, a trgovina djecom, nažalost, postala je unosan posao„Situirani smo prilično. Imamo svoja primanja, imamo ušteđevinu, imamo sve zaokruženo i možemo to uraditi. Svi s kojima sam se sreo su čestitali. Bilo je tu, normalno, i šala. Neki su govorili: ’Pa što mene ne usvojiš?’“
INSTITUCIJE NE ZNAJU PROCEDURU
Na komentare kako ima mnogo djece u BiH bez roditelja, Katica odgovara:
„Ali ja mogu odgovoriti protupitanjem: koliko su ti koji pitaju usvojili? Koliko su pomogli? Ja o onome što radim, što pomažem ljudima ne govorim. Nisam oduševljena mojom eksponažom u javnosti, ali ima razlog zašto to radim. Hoću da se akcija omasovi, da se ljudi upoznaju da još nekome treba pomoć. Hajde mi recite pošteno - sada pođite tražiti usvajanje djeteta. Procedura, kažu, traje od tri do pet godina. Je li to neoprostivo?“
Procedure nisu ništa manje ni kod usvajanja djece sa Haitija. U nadležnim službama prvo se iznenade, a nakon toga upute na drugu instituciju. I tako svaki dan:
„Zvala sam Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo civilnih poslova, Ministarstvo izbjeglica i raseljenih osoba, zvala sam Centar za pomoć djeci, centre za socijalni rad, bosanski Crveni križ, Međunarodni Crveni križ. Niko, ama baš niko nema konkretnu informaciju.“
Od svoje odluke porodica Omanović neće odustatiti. Nadaju se da će ih odgovorni čuti:
„Ja bih voljela da se ljudi malo više okrenu humanoj stvari. Previše smo se odrodili jedni od drugih, previše smo zavidni jedni drugima bez razloga. Svi smo jednako na neki način stradali, svi smo jednako oštećeni s one ljudske strane u ovoj prošlosti.“
„Ja bih sav svoj život podredio odgoju tog djeteta. Ja mislim da bi čovjek svoju dušu smirio, bio ispunjen svim.“
Kako će okolina reagovati u gradu u kojem su škole i djeca i fizički odvojena, porodicu Omanović ne brine previše. Kažu da su preživjeli u Mostaru i kao Muharem i Katica, Bošnjak i Hrvatica, musliman i katolkinja - i da se odgojem svoje kćerke Maje, odlične studentice psihologije, koja ljude cijeni po humanosti, najviše ponose.
Da Bosanci i Hercegovci imaju veliko srce i spremnost da pomognu, uprkos niskom standardu, potvrđuje iprimjer bračnog para iz Mostara koji želi usvojiti jedno siroče sa Haitija.
Bosanci i Hercegovci imaju moralnu obavezu da pomognu, kaže nam Katica Omanović, 62- godišnja Mostarka koja je, zajedno sa suprugom Muharemom, odlučila usvojiti dijete, siroče sa Haitija. Katica, koja je sa kćerkom Majom provela rat u izbjeglištvu u Njemačkoj dok je njen muž bio u logoru, neradno se prisjeća ratnih dana, ali i dodaje - preživjeli smo zahvaljujući dobrim ljudima:
„Ja sam bila sa svojom kćerkicom od tri godine u izbjeglištvu. Nas su tako fino primili u Njemačkoj. Ja sam jako zahvalna njima. Masa naše djece je bila u izbjeglištvu - prihvaćeni su. A odakle ideja? Gledala sam strašne slike tog razornog potresa, čitam svaki dan u novinama, slušam vijesti da je toliko mnogo djece i prije ovoga potresa bilo bez roditelja i nekako sam osjetila želju i potrebu da nekome pomognem.“
Muž Muharem nije bio iznenađen kada mu je supruga predložila usvajanje. Sa ljubavlju govori o njenom humanom radu u zajednici, dok ga Katica ušutkiva - jer ne mora se sve znati. Odgojiti dijete posebna je odgovornost, dodaje Muharem, ali spreman je pomoći supruzi:
INSTITUCIJE NE ZNAJU PROCEDURU
Na komentare kako ima mnogo djece u BiH bez roditelja, Katica odgovara:
„Ali ja mogu odgovoriti protupitanjem: koliko su ti koji pitaju usvojili? Koliko su pomogli? Ja o onome što radim, što pomažem ljudima ne govorim. Nisam oduševljena mojom eksponažom u javnosti, ali ima razlog zašto to radim. Hoću da se akcija omasovi, da se ljudi upoznaju da još nekome treba pomoć. Hajde mi recite pošteno - sada pođite tražiti usvajanje djeteta. Procedura, kažu, traje od tri do pet godina. Je li to neoprostivo?“
Procedure nisu ništa manje ni kod usvajanja djece sa Haitija. U nadležnim službama prvo se iznenade, a nakon toga upute na drugu instituciju. I tako svaki dan:
„Zvala sam Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo civilnih poslova, Ministarstvo izbjeglica i raseljenih osoba, zvala sam Centar za pomoć djeci, centre za socijalni rad, bosanski Crveni križ, Međunarodni Crveni križ. Niko, ama baš niko nema konkretnu informaciju.“
Od svoje odluke porodica Omanović neće odustatiti. Nadaju se da će ih odgovorni čuti:
„Ja bih voljela da se ljudi malo više okrenu humanoj stvari. Previše smo se odrodili jedni od drugih, previše smo zavidni jedni drugima bez razloga. Svi smo jednako na neki način stradali, svi smo jednako oštećeni s one ljudske strane u ovoj prošlosti.“
„Ja bih sav svoj život podredio odgoju tog djeteta. Ja mislim da bi čovjek svoju dušu smirio, bio ispunjen svim.“
Kako će okolina reagovati u gradu u kojem su škole i djeca i fizički odvojena, porodicu Omanović ne brine previše. Kažu da su preživjeli u Mostaru i kao Muharem i Katica, Bošnjak i Hrvatica, musliman i katolkinja - i da se odgojem svoje kćerke Maje, odlične studentice psihologije, koja ljude cijeni po humanosti, najviše ponose.
