Na Haškom sudu je održana žalbena rasprava u procesu bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčila Perišića, na kojoj su njegovi branitelji zatražili poništavanje prvostupanjske presude od 27 godina zatvora.
Perišić je u rujnu prošle godine proglašen krivim za pomaganje i podržavanje zločina počinjenih u Sarajevu i Srebrenici kao i za propust kažnjavanja naredbodavca raketnih napada na Zagreb. Pri tom je oslobođen optužbe za izravno zapovijedanje pokolja u Srebrenici jer prema nalazu sudaca – nije imao efektivnu kontrolu nad snagama Vojske Republike Srpske kojima je zapovijedao Ratko Mladić (zapovjednik Glavnog štaba VRS-a).
Presuda je donesena većinom glasova sudskog vijeća, no predsedavajući (južnoafrički) sudac Bakone (Justice) Moloto je donio izdvojeno mišljenje – kako Perišića treba osloboditi po svim točkama optužnice.
Na izdvojeno mišljenje Molota podsjetio je žalbene suce i optuženi Perišić prilikom žalbene rasprave.
„Nikad se nije dogodilo da se načelnik jednog generalštaba osudi za zločine koje su počinili pripadnici drugih vojsci na području drugih država“, obratio se na kraju argumentacije obrane sucima optuženi Perišić naglašavajući da je branio svoj narod i državu časno, od uvlačenja u rat.
„Želim da se ratovi nikad ne ponove. Rat na prostoru bivše Jugoslavije je nešto najgore što se moglo dogoditi svima“, izjavio je Perišić u emotivnom obraćanju, tvrdeći da kao profesionalni oficir – mrzi rat.
Pri tom je istaknuo kako je legitimno davati pomoć u ratu, što i danas rade zapadne zemlje bez sankcija, odbijajući zapovjednu odgovornost za zločine srpskih snaga u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.
Podsjetimo, osim kroz svjedočenja 94 svjedoka tužiteljstva i 30 svjedoka obrane, prvostupanjsko sudsko vijeće se prilikom donošenja presude, vodilo brojnim pisanim dokaznim materijalom. Poput zapisnika s Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije, često spominjanih tijekom suđenja koje je počelo krajem 2008.godine.
Oni su prema većini sudaca jasan pokazatelj da bez pomoći Vojske Jugoslavije, na čijem je vojnom čelu bio Perišić, ne bi bilo sukoba velikih razmjera ni u Hrvatskoj, niti u Bosni i Hercegovini.
U sažetku presude se takođe navelo da su se brojni oficiri Vojske Jugoslavije borili u Vojsci Republike Srpske (u BiH) i Srpskoj Vojsci Krajine (u Hrvatskoj), a da bi regulirao njihov status, Perišić je predložio osnivanje 30. i 40. kadrovskog centra, čija je stvarna svrha držana u tajnosti, kako bi se izbjegle kritike međunarodne zajednice.
Nakon argumentacije obiju strana, tijekom koje je tužiteljstvo zatražilo zadržavanje osuđujuće presude, predsjedavajući sudac Žalbenog vijeća Theodor Meron zaključio je raspravu i naglasio kako će konačna presuda Periću biti „uskoro donesena“.
Perišić je u rujnu prošle godine proglašen krivim za pomaganje i podržavanje zločina počinjenih u Sarajevu i Srebrenici kao i za propust kažnjavanja naredbodavca raketnih napada na Zagreb. Pri tom je oslobođen optužbe za izravno zapovijedanje pokolja u Srebrenici jer prema nalazu sudaca – nije imao efektivnu kontrolu nad snagama Vojske Republike Srpske kojima je zapovijedao Ratko Mladić (zapovjednik Glavnog štaba VRS-a).
Presuda je donesena većinom glasova sudskog vijeća, no predsedavajući (južnoafrički) sudac Bakone (Justice) Moloto je donio izdvojeno mišljenje – kako Perišića treba osloboditi po svim točkama optužnice.
Na izdvojeno mišljenje Molota podsjetio je žalbene suce i optuženi Perišić prilikom žalbene rasprave.
„Nikad se nije dogodilo da se načelnik jednog generalštaba osudi za zločine koje su počinili pripadnici drugih vojsci na području drugih država“, obratio se na kraju argumentacije obrane sucima optuženi Perišić naglašavajući da je branio svoj narod i državu časno, od uvlačenja u rat.
„Želim da se ratovi nikad ne ponove. Rat na prostoru bivše Jugoslavije je nešto najgore što se moglo dogoditi svima“, izjavio je Perišić u emotivnom obraćanju, tvrdeći da kao profesionalni oficir – mrzi rat.
Pri tom je istaknuo kako je legitimno davati pomoć u ratu, što i danas rade zapadne zemlje bez sankcija, odbijajući zapovjednu odgovornost za zločine srpskih snaga u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.
Podsjetimo, osim kroz svjedočenja 94 svjedoka tužiteljstva i 30 svjedoka obrane, prvostupanjsko sudsko vijeće se prilikom donošenja presude, vodilo brojnim pisanim dokaznim materijalom. Poput zapisnika s Vrhovnog savjeta obrane Jugoslavije, često spominjanih tijekom suđenja koje je počelo krajem 2008.godine.
Oni su prema većini sudaca jasan pokazatelj da bez pomoći Vojske Jugoslavije, na čijem je vojnom čelu bio Perišić, ne bi bilo sukoba velikih razmjera ni u Hrvatskoj, niti u Bosni i Hercegovini.
U sažetku presude se takođe navelo da su se brojni oficiri Vojske Jugoslavije borili u Vojsci Republike Srpske (u BiH) i Srpskoj Vojsci Krajine (u Hrvatskoj), a da bi regulirao njihov status, Perišić je predložio osnivanje 30. i 40. kadrovskog centra, čija je stvarna svrha držana u tajnosti, kako bi se izbjegle kritike međunarodne zajednice.
Nakon argumentacije obiju strana, tijekom koje je tužiteljstvo zatražilo zadržavanje osuđujuće presude, predsjedavajući sudac Žalbenog vijeća Theodor Meron zaključio je raspravu i naglasio kako će konačna presuda Periću biti „uskoro donesena“.
