S obzirom na potpuno odsustvo kapaciteta za pronalaženje saglasja u vezi sa najvažnijim ekonomskim projekatima, odnos vlasti i opozicije prema pitanjima koja će imati velik i višestruk uticaj na budućnost države i ukupnog društva, sasvim izvjesno zabrinjava i uznemiruje značajan broj građana Crne Gore kojima je pripala uloga nijemih posmatrača osuđenih da trpe političku infantilnost donosilaca odluka.
U Crnoj Gori su trenutno aktuelna tri projekta koji bi u politički zrelim društvima bili predmet ozbiljnih javnih debata u kojima bi se ukrštali argumenti stručnjaka i političara. Donosiocima odluka bi, na kraju, preostalo da saberu i oduzmu sva "za" i "protiv", podvuku crtu i dobijeni rezultat pretoče u konkretne odluke koje će biti najkorisnije za društvo.
Umjesto toga, u Crnoj Gori postoji Vlada koja želi da donosi strateške odluke uprkos manjku legitimiteta. Prvo zato što je, s obzirom na raspisane izbore de facto u tehničkom mandatu, a onda i zato što je, na osnovu Sporazuma o formiranju Vlade izbornog povjerenja, sačinjena od ministara iz vladajućih, ali i partija koje su iako participiraju u vlasti i dalje opozicione.
Uprkos tim ozbiljnim manjkavostima, premijer Milo Đukanović baš sada forsira tri velika projekta koji će proizvesti ozbiljne posljedice po budućnost Crne Gore.
Iako su pregovori sa italijanskim partnerom u Elektroprivredi Crne Gore (EPCG) trajali više od dvije godine, Đukanović baš sada stvara atmosferu "biti ili ne biti" i gura novi ugovor sa investitorom koji nije ispunio obaveze ni iz prvog.
Prema tom predlogu, Italijanima koji su manjinski akcionari, ponovo daje pravo upravljanja Elektroprivredom koja je u većinskom državnom vlasništvu čemu se opozicija oštro protivi i čak prijeti da će napustiti tzv. Vladu izbornog povjerenja jer sumnja da je aranžman osmišljen tako da pojedinci iz vrha vlasti ostvare veliku ličnu dobit, a čak sumnjaju da premijer na taj način želi da Elektroprivreda dođe u vlasništvo njegove porodice.
Drugi projekat je gradnja nove termoelektrane u Pljevljima koju opozicija i relevantan dio NVO sektora, pozivajući se i na međunarodne dokumente i stručnjake, osporava sa aspekta finansijske isplativosti i zaštite životne sredine.
Pored toga, vlast želi i da proda i jedan od najvrijednijih punktova na obali mora, uvalu Buljarica na budvanskoj rivijeri koja obhvata skoro pet miliona kvadratnih metara. Pošto Vlada zapravo želi da proda i dio koji pripada privatnim vlasnicima, dio javnosti se pobunio jer se Vlada krije iza formulacije "javni interes" koja ne podrazumijeva oduzimanje privatnog vlasništva da bi se ono prodalo drugom privatnom vlasniku, pa makar to bilo i za izgradnju turističkog kompleksa.
Ultimatum opozicije
Protivljenje opozicije je, zbog rigidnog insistiranja premijera, preraslo u ultimativan stav da će, ako Đukanović ne pristane da ta pitanja rješava vlast sa svežim legitimitetom koji bi se stekao nakon oktobarskih izbora, napustiti Vladu čime bi već duboka politička kriza dodatno eskalirala.
Mala i siromašna država poput Crne Gore, sasvim izvjesno, trpi veliku štetu zbog odsustva kapaciteta političke elite za pronalaženje konsenzusa u vezi sa najvažnijim ekonomskim i društvenim pitanjima.
Koliko vlast i opozicija govore različitim jezicima, vjerovatno najbolje ilustruje izjava potpredsjednika Vlade Vujice Lazovića koji je u parlamentu govorio o ličnim očekivanjima od predloženog ugovora Vlade i italijanske A2A.
"Sada se zamjenom teza pokušava osporiti dobar ugovor koji smo napravili i maksimalno zaštitili interese države Crne Gore. Ja sam, da budem iskren, očekivao da ćete nas pohvaliti kako smo uspjeli da obezbijedimo dobru pregovaračku poziciju i predložimo dobar ugovor", rekao je Lazović.
"Ovo je udar na sporazum i interese države, građana i, što je najgore, suverenost Crne Gore. To jasno proizlazi iz ovog Predloga ugovora. Novi saziv parlamenta će poništiti ovu odluku. Ukoliko dođe do suda, tužbu za utvrđivanje ništavosti ima pravo da podnese svako zainteresovano lice i ovlašćeni državni tužilac", ustvrdila je funkcionerka Socijaldemokratske partije Draginja Vuksanović.
Analitičar Siniša Lekić smatra da je osnovni razlog davanje primata politici, odnosno, želji partija da ostvare svoje, odnosno, partijske političke ciljeve.
"Tu dolazi do sukoba interesa, više političkih nego ekonomskih. Mislim da nije dobro da se ovakve, kapitalne stvari rješavaju u minut do izbora. Najproblematičnije je što mi svi o tim projektima znamo veoma malo. Nepoznati su nam detalji, a treba da donesemo neki zaključak i priklonimo se jednoj ili drugoj strani. Tu je osnovni problem", komentariše Lekić.
Potvrdivši da najveća odgovornost leži na vlasti zbog njenog netransparentnog djelovanja i prakse zaštite privatnih i partijskih interesa na štetu opštedruštvene dobrobiti, analitičar Siniša Lekić smatra da i opozicija snosi dio odgovornosti.
"Opozicija ima veliki problem što nije jedinstvena i u vezi sa mnogim stvarima ne može da se složi. Ultimatum sa bilo koje strane nije dobar. Može da bude koristan samo za određenu političku opciju. Ali, ultimatumi kao što je 'mora sada', ili sa druge strane 'izlazimo iz Vlade' su neprihvatljivi u politici. Opozicijaj sigurno snosi dio odgovornosti, ali sa druge strane – šta ako zbog donijetih odluka nastupi šteta, pa ispadne da je za to i opozicija glasala", ocjenjuje Lekić.
Facebook Forum