Odrastajući u decenijama „hladnog rata“, uvijek sam se – i u godinama školovanja i kasnije kao novinar – divio Titovoj mudrosti da kao vođa zemlje opustošene ratom kaže ono istorijsko „ne“ diktatu moćne sovjetske imperije i da sa osloncem na politiku i narastajući pokret nesvrstavanja i pred najvećim iskušenjima i prijetnjama održi nezavisnu poziciju koju su poštovali i Istok i Zapad.
Njegova zemlja, čak i kad su sovjetski tenkovi gazili Mađarsku 1956. i Čehoslovačku 1968, a kasnije i Afganistan 1979, imala je petlje da osudi sve te primjere „miješanja u poslove suverenih država“.
Početkom osamdesetih imao sam priliku da, kao dopisnik Oslobođenja u Njujorku, izvještavam o opasnom porastu napetosti u kojem je samo ravnoteža straha, od uzajamnog nuklearnog uništenja, poštedjela svijet od kataklizme.
Iz tog perioda živo se sjećam pojave u vrlo prestižnoj pretponoćnoj emisiji „Nightline“ američke TV mreže ABC možda najefektivnijeg sovjetskog propagandiste, novinara Vladimira Poznera, danas 82-godišnjaka s pariskom adresom.
Pozivan je u emisije da govori o sovjetskim viđenjima odnosa supersila i činio je to na do tada neviđen način. Za razliku od tipičnih sovjetskih propagandista i špijuna – koji su po holivudskim klišeima morali biti zadrigli, masni i govoriti engleski s teškim akcentom – Pozner je bio elokventan, elegantan i govorio je na način koji ostavlja trag i utisak.
U jednoj emisiji o nuklearnoj opasnosti, na pitanje voditelja šta bi iz sovjetske perspektive savjetovao građanima u slučaju neposrednog nuklearnog udara, hladno je odgovorio: „Krenite prema groblju ali polako da se ne stvara panika“.
Krajem osamdesetih – nakon umiranja u kratkom vremenu trojice sovjetskih vođa: Brežnjeva 1982, Andropova 1984. i Černjenka 1985. – na vlast u Moskvi došao je Mihail Gorbačov koji kao odgovor na propadanje sovjetskog društva postepeno uvodi „perestrojku“ sračunatu na liberalizaciju ekonomije i „glasnost“ u politici koja uvodi na scenu dijalog, kritiku i izbore sa više kandidata.
Imao sam priliku da, izvještavajući o američko-sovjetskim susretima na vrhu između Regana (Reagan) i Gorbačova u Ženevi 1985. i Rejkjaviku 1986. a zatim i Buša (Bush) i Gorbačova na Malti 1989. izbliza gledam uspostavu dijaloga u kojem će nuklearna prijetnja biti potisnuta sporazumijevanjem o ograničavanju nuklearnih arsenala, da bi 25. decembra 1991. prestao da postoji Sovjetski Savez a Gorbačov se povukao sa vlasti.
Šta me to nakon svih prošlih godina potiče da se sjećam likova i događaja iz godina hladnog rata? To što su povodom američke predsjedničke izborne kampanje ponovo na sceni hladnoratovski jezik i strahovi.
Tako je, recimo, prvi čovjek aktuelne ruske medijske propagande – šef državne novinske agencije - Dimitri Kiseljov neposredno nakon okupacije Krima rekao svom milionskom gledalištu kako je Rusija „jedina zemlja na svijetu koja može pretvoriti Sjedinjene Države u radioaktivnu prašinu“ a sa ruske televizije poručuje se Amerikancima da u slučaju sukoba moraju računati i na „nuklearnu dimenziju“ i da – ako do toga dođe – „svako od vas treba znati gdje je najbliže nuklearno sklonište: Bolje je to znati sada“.
Po procjenama aktuelnih američkih „kremljologa“ Rusija se i direktno upliće u američki izborni proces: sumnjiči se za provalu u Internet komunikacije demokratskog izbornog štaba i za favorizovanje republikanskog kandidata koji je hvalio liderstvo ruskog predsjednika.
Postoje i bojazni da bi koristeći period tranzicije u Vašingtonu Rusija mogla posegnuti za teritorijama u Ukrajini, ili na Baltiku, ili proširiti vojni i politički uticaj na Bliskom Istoku.
Ako postoje i takvi planovi razumljivo je da je Tramp (bez i dana državničkog iskustva) mnogo pogodniji partner nego gospođa Klinton (Clinton).
Iz kruga njenih saradnika dolaze najave da bi ona, ako preuzme Bijelu kuću, među prvim spoljnopolitičkim inicijativama mogla sazvati NATO samit da potvrdi američko opredjeljenje za jačanje tog vojnog saveza i ponuditi snažniji oslonac Evropskoj Uniji u njenom nošenju s posljedicama Brexita i dubokim podjelama povodom izbjegličke krize,
Povećavanje američko-ruskih napetosti predstavlja i ozbiljan test zrelosti aktuelnih politika balkanskih zemalja. One nemaju više Titovo utočište i uporište u nesvrstanosti: Hrvatska je našla sigurnost u euroatlantskom domu; Crna Gora je na putu prijema u NATO uprkos ruskom protivljenju a ako se nastavi zaoštravanje odnosa između Evrope i Amerike na jednoj i Rusije na drugoj strani – sa sankcijama povodom aneksije dijelova Ukrajine i dramatičnim neslaganjima o Siriji - sužavaće se i prostor za neutralnost Srbije.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, Rusija je već u više međunarodnih rasprava, od Savjeta bezbjednosti u Njujorku do Savjeta za implementaciju mira u Sarajevu, zvanično poručivala kako „euroatlantska budućnost“ nije jedina alternativa i da o budućnosti Bosne i Hercegovine treba da se dogovore njeni narodi računajući na prorusku orijentaciju aktuelnog vodstva Republike Srpske.
Sa dolazećom promjenom u Bijeloj kući, naročito ako pobijedi Klintonova – politika opstrukcije kod kuće i neutralnosti u napetostima između Istoka i Zapada mogla bi biti i samoporažavajuća na dužu stazu.
Facebook Forum